S Ornelom Višticom razgovarali smo o svemu i svačemu – fatalnoj Karmen koju je, uz Doris Pinčić-Rogoznicu, glumila u popularnom “Larinu izboru”, ljubavi, kuhanju, karijeri, budućnosti, ali i njezinu djetinjstvu koje je u rodnoj Hercegovini prekinuo rat.
Dio djetinjstva proveli ste u izbjeglištvu.
Iako smo morali otići iz Mostara zbog rata, imala sam predivno djetinjstvo. Bili smo jedno vrijeme na sjeveru Njemačke, zatim u Slavoniji i Sloveniji, a najljepše godine provela sam kod bake uz rijeku Trebižat. Godine 1999. ponovno smo se vratili u Mostar.
Često spominjete baku, rijeku Trebižat, igru i trčanje pokraj nje, kupine na slamkama, ujnine božićne kolače… I uvijek se vraćate svojoj Hercegovini, Mostaru i Ljubuškom.
Većinu vremena provodila sam s bakom na selu. Baka je bila izrazito vrijedna i skromna žena, s djedom je sagradila malenu kuću ispred koje je imala vrt, a u njemu sve voće i povrće i cvijeće. Ujutro sam joj pomagala, a kasnije bih se igrala s djecom iz sela. Bili smo stalno prašnjavi, brali kupine na slamčicu, popeli bismo se na drvo, zatim skočili u rijeku. Zanimljivo je da danas djeca traže barem pet minuta mobitel, a mi smo molili za još pet minuta igrališta iako su nam koljena bila razbijena od igre i trčanja. Danas volim blagdane provoditi na selu, iako se sve promijenilo, rijeka je još uvijek tamo i podsjeti me na djetinjstvo. I da, moja ujna radi najbolje kolače.
Lonely Planet uvrstio je ove godine Hercegovinu među deset najdestinacija koje bi svaki putnik trebao posjetiti. Štoviše, zauzela je visoko 4. mjesto, a Istra ‘tek’ 10.? Što je, po vama, njezina posebnost?
Nestvarne boje prirode, rijeke, planine, polja… Rekla bih, sinkronicitet, spoj ljudi i prirode koji su s njom u dosluhu. Tu jednostavno priroda i ljudi dišu kao jedno. Odrastaju uz nju. Vole se. Za mene je Hercegovina mala Kalifornija – od Neuma, Trebinja, preko Međugorja, Mostara sve do Rame. Fascinantno je to da se za 15 minuta možeš popeti na planinu i uživati u prekrasnom pogledu, a već za sljedećih pola sata si na moru.
Koje su vaše prve asocijacije na Hercegovinu?
Zelenilo, Stari most, Blidinje, stećci, trešnje, šipci, smokve, drenjine, obožavam ih… Da ne zaboravim i vinogorje, žilavku i blatinu. Jednostavno, cijela, gotovo nestvarna priroda njezinih rijeka Trebižata i slapova Kravice, Neretve, Radobolje, Bune, Trebišnjice, jezera. Svaki njezin kutak. Ali i hercegovački, izrazito vrijedan čovjek koji se odgajao, rastao i radio na krševitoj i škrtoj zemlji da bismo mi danas uživali u nestvarnoj prirodi. Voljeti prirodu znači i poštovati je, jer i priroda ima svoju ćud. Tu je i tradicionalna hrana.
Veliki ste gurman?
Obožavam raštiku. I to ne samo jesti, već i kuhati. I to po starom, tradicionalnom receptu moje bake. Uživam i u mirisu domaćeg kruha. I njega također spravljam po bakinu receptu. Tu su i domaći uštipci, oni najjednostavniji.
Rođena ste Hercegovka. Jeste li ikad osjetili da se u Zagrebu prema vama drukčije ponašaju zbog stereotipa prema Hercegovcima?
Kad sam stigla u Zagreb, vrijeme sam provodila sa Zagrepčankom Verom koja danas živi u Francuskoj i sa zagrebačkim dečkom koji mi je pet godina pokazivao svaki kutak grada. Uz njih i moju ekipu s Akademije, gdje smo provodili po 12 sati, sve je bilo lagano. Danas, Zagreb i ja se volimo.
Vidite li sebe još uvijek kao djevojku s mostarske Avenije (glavna ulica u Mostaru, nap. a.)?
Nakon života na selu, povratak u poslijeratni Mostar bio je nova škola. U svakoj ulici bili su tragovi rata. Slike razrušenih zgrada i rupe od granata, vojnika koji su održavali mir u gradu odlučila sam zamijeniti pjesništvom, pisanjem i dramskom trupom. Danas, kad dođem u Mostar, prošetam se Avenijom i prisjetim se djevojčice s ogromnom torbom na ramenima koja bi se često spotaknula o ratnu rupu na pločniku. Zatim bih se uspravila, popravila torbu i krenula recitirati.
Još u školi isticali ste se kao recitatorica, a napisali ste i kazališni komad, odnosno komediju “Ženidba”? Stizale su i nagrade?
U to sam vrijeme čitala Vesnu Parun, Jesenjina, a prvi ozbiljniji nastup imala sam pred Dragutinom Tadijanovićem. Bilo je i nagrada, i natjecanja, i divnih ljudi koji su radili sa mnom, izdvojila bih prof. Kolobarić uz čiju sam pomoć i napisala komediju “Ženidba” u osam prizora. Komediju su srednjoškolci nedavno postavili na scenu i doživjela je i tiskano izdanje.
Nekoliko ste puta u različitim anketama proglašeni najljepšom Hrvaticom. Je li vam ljepota u životu otvarala sva vrata ili, na neki način, bila uteg?
Sve je to šarmantno i slatko, no dok nisu počeli ti izbori i ankete, nisam o tome razmišljala. Od malih nogu vjerovala sam da se jedino radom postižu rezultati.
Popularnost vam je naglo porasla nakon utjelovljenja Karmen u seriji “Larin izbor”.
Da, to je činjenica, serija je imala rekordnu gledanost, prodana je u više od 18 zemalja. Uz Mladena Vulića prolazila sam odličnu školu, obožavam ga kao partnera. Ne vjerujem da bi me ljudi i danas zaustavljali na ulici i zvali Karmen da nisam imala odličnog glumačkog partnera.
Kada ste došli u Zagreb, je li vam bilo teško izbaciti specifičan mostarski naglasak?
Glumac na ADU uči prepoznati dugosilazni, dugouzlazni, kratkosilazni i kratkouzlazni naglasak i dužinu. Svladavanje pravilnog naglaska olakšava put za različite dijalekte, ovisno o ulozi.
Karmen iz “Larina izbora”, seksi stanarka iz “Dobrih susjeda”, fatalna liječnica Aleksandra iz “Pogrešnog čovjeka”, Silva iz “Prave žene”… Koja je, po karakteru, najviše nalik Orneli?
Od ovih koje ste nabrojili Aleksandra.
U “Mrtvim ribama”, pak, posve drukčija uloga od svih dosad. Glumili ste djevojku Ivanu koja umire od raka.
Kristijan Milić u mene je imao veliko povjerenje kada mi je dao ulogu žene koja boluje od raka. Glumačko stanje nije bilo jednostavno, bio je to pravi glumački izazov.
Trenutačni angažman i projekti?
Lagani odmor, jer su prošli mjeseci bili iscrpljujući i radni, na relaciji Zagreb – Beograd na snimanju serije “Pogrešan čovjek”. Paralelno sam radila na predstavi u mojem matičnom kazalištu Kerempuh, odradili smo i nekoliko komercijalnih stvari, tako da sada malo treba predahnuti da bih bila spremna za sve ono što mi dolazi ususret.
Kako ste se snašli u Kerempuhu?
Kerempuh ima jedan od najboljih ansambala u državi, imam odlične kolege, užitak mi je raditi s njima i bodriti ih i kad ne radimo zajedno.
Prije dvije godine počeli ste graditi i međunarodnu karijeru dobivši ulogu Slovenke u britanskoj miniseriji “Love, Lies And Records” snimanoj za BBC One. Svojedobno ste izjavili da ste tada bili najsretniji te da ste teško “čuvali tajnu” o detaljima. Kad će se i hoće li uopće moći kod nas pogledati? Što je s daljnjim međunarodnim angažmanom?
Bila je to uloga u kojoj je potpuno anuliran moj fizički izgled, dobila sam to isključivo zbog emocije koja je zabilježena u kadru i poslana Britancima na odabir. Moja agentica Anila Gajević ima puno više informacija od mene, ono što mogu reći je da sam već nekoliko puta, kad je bila riječ o velikim produkcijama, bila u vrlo uskom krugu. Malo sreće je potrebno da bi se došlo do još jedne realizacije.
Da niste glumica, bili biste…
A bila bih liječnica, profesorica, slikarica, pjesnikinja, spisateljica, detektivka… Jednostavnije je bilo odabrati glumu i igrati te sve žene.
Volontirali ste i u prihvatilištima za izbjeglice što je, kako ističete, zauvijek promijenilo vaš pogled na život. Upoznali ste Sirijce, Iračane, Afganistance. Smatrate li da su migranti prijetnja sigurnosti?
Pitanje je što je danas sigurnost?! Riječ migrant danas poprima prilično negativnu konotaciju, a o raznim migracijama učili smo kroz povijest. Pitanje je i kako se prema našim ljudima ponašaju oni u čije zemlje dolaze. Treba biti pažljiv i voditi računa o ljudskim pravima onih koji dolaze i onih koji odlaze. U trenucima volontiranja, kada je krenuo prvi val, ispred mene su bili ljudi s krvavim nogama i djeca koja vrište, prvi put vidjela sam tisuću ruku koje mole za čašu vode.
Često se pojavljujete i u ulozi voditeljice. Tu je i nedavni “Marco Polo Art Festival” održan na Korčuli. Kako je uopće došlo do suradnje s obitelji Prižmić?
Obitelj Prižmić poznajem godinama, nedavno smo otvorili “Marco Polo Art Festival” na Korčuli, gdje je bilo deset veleposlanika zemalja Puta svile, kojima se pridružio i veleposlanik države Izrael u Hrvatskoj. Bilo je predivno jezikom umjetnosti prožimati različitost kulturnog dijaloga. Veselilo me što sam nakon dugo vremena govorila poeziju.
Gdje ljetujete?
Volim putovati, imam prijatelje posvuda i lako se dogovorim i organiziram. Malo u planine, malo na more, malo kotlina.
Volite li sport?
Volim, mnogo više nego prije. I potreban je.
Ronaldo ili Messi?
Modrić.
U nogometu navijate za…?
Volim gledati repku kad igra, jedino što nije dobro za mene je kad izgubim glas od navijanja.
Gdje ste bili lani za vrijeme finala Svjetskog nogometnog prvenstva?
Grad na M, a nije Moskva. U fotelji ispred TV-a.
Kada biste se mogli vratiti u daleku prošlost, izabrali biste biti – koja povijesna osoba?
Tri su žene koje su mi zanimljive i jedan muškarac. One su Elizabeth Taylor, Elizabeta I. i Majka Tereza. A možda bih se najviše voljela probuditi u vrtu Claudea Moneta. Tamo je utkana njegova ljubav i poštovanje prema prirodi koja mu je darovala talent, inspiraciju i motivaciju za impresionističko slikanje.
Kuhate li? Vaša iskustva iz kulinarskog showa “Tri, dva, jedan – peci”?
U posljednje vrijeme ne kuham. Stalno sam negdje i uživam u hrani koju drugi skuhaju, sada zapisujem recepte.
Koje kućanske poslove najviše mrzite?
Ma, zašto bih mrzila kućanske poslove? Peglanje mi je baš super, posebno sada kad imam odličnu peglu.
Što trenutačno čitate?
Već pola godine sam na britanskoj povijesti, sporo čitam i zapisujem.
Za vas se može čuti i da ste u duši i dalje dijete.
Trudim se sačuvati dijete u sebi.
Čemu dugujete svoju savršenu figuru, unatoč tome što ne bježite od hrane?
Dođe vrijeme kad izrazito pazim što jedem i kad treniram, sada je faza ljetnog opuštanja.
Daleko ste dogurali i u showu “Ples sa zvijezdama”, bili ste finalistica.
Do toga sam doška isključivo radom. Bilo je to iscrpno treniranje, zahvalna sam plesnom mentoru i treneru na svemu.
Kome se u životu najviše divite?
Kome se divim? Mojoj mami koju ni rat ni bilo koji problem koji joj je išao ususret nije mogao spriječiti da odgoji djevojčicu. Ona je žena za film. A ovih dana divim se i mojem prijatelju koji je nakon šestosatne operacije u Rimu meni poslao najduhovitiju poruku. Divim se ljudima koji s lakoćom i humorom rješavaju trenutačne probleme.
Razmišljate li o majčinstvu, želite li veliku obitelj?
Vjerujem da sve dolazi u svoje vrijeme.
Biste li se usudili na svom vjenčanju biti drukčiji, primjerice, pojaviti se u crvenoj vjenčanici?
Današnja vjenčanja su predstave, puno je redatelja, kostimografa, savjetnika, rola… Na ljubav ne gledam kao na cirkus s kulisama. Poanta je u – jednostavnosti.
Što mislite o pobačaju?
Pitanje o pobačaju je vrlo osjetljivo. Nisam bila u toj situaciji, tako da moje razmišljanje o tome u ovom trenutku ne može biti dovoljno za formiranje mišljenja i stava.
Svojedobno ste se fotografirali i obnaženi. Biste li opet?
Koliko ja znam, nisam se fotografirala obnažena
Jeste li isprobali FaceApp aplikaciju ili ste uspjeli odoljeti iskušenju?
A što je ta riječ, jel’ to nešto korisno?
Najzgodniji muškarac?
Onaj koji nema figu u džepu.
A žena?
Ona koja ima petlje…
Trenutačni ljubavni status.
Ma, kakav status. Svaki dan živim ljubav.
Jeste li ostali u kontaktu s bivšim dečkima? Jeste li očekivali da će jedan od njih, također Mostarac Bojan Bogdanović, danas biti NBA zvijezda?
Nemojte mi zamjeriti, izbjegla bih odgovor na ovo pitanje.
Koji muškarac će osvojiti Ornelu?
Onaj koji će prepoznati Ornelu u meni.
Za jedan rođendan pjevao vam je i Boris Novković, a kažete da volite puhati svjećice. Što tada zaželite?
Boris je moj prijatelj, zajedno smo radili jedan od njegovih glazbenih spotova. Od želja, svjećica i puhanja ljepše je biti okružen dobrim ljudima koji odašilju toplinu i svjetlost.
Gdje se vidite za 20 godina? Bojite li se starosti?
Zar ću biti stara za 20 godina? Vidim kako stavljam ribu na stol, puno maslinova ulja, rajčice i krupnu sol, a oko mene je ogromno društvo, putujem, igram i smijem se.
