Razgovor s povodom: Mons. Tomo Vukšić, nadbiskup koadjutor vrhbosanski

Tim povodom, razgovarali smo s mons. Tomom Vukšićem, ne samo kao vrhbosanskim nadbiskupom koadjutorom, nego i kao dobrim poznavateljem katoličkoga novinarstva na hrvatskom govornom području.

Mons. Vukšić, ili kako se jednostavno predstavlja – don Tomo, rođen je 1954. u Studencima kod Ljubuškog. Za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaređen je 1980. Magisterij iz ekumenske teologije na Papinskom orijentalnom institutu postigao je 1984., a dvije godine poslije i iz kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Urbaniana. Nakon službe tajnika biskupa Pavla Žanića (1986. - 1988.) kao pitomac Papinskoga hrvatskog zavoda Sv. Jeronima u Rimu, na Papinskom orijentalnom institutu 1991. postigao je doktorat.

Prije nego li je 2011. imenovan vojnim ordinarijem u BiH, obnašao je niz službi, a mlađi ga naraštaji najviše poznaju kao profesora u Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji (današnjem KBF-u) i Teološkom institutu u Mostaru. Za biskupa je zaređen 2. travnja 2011. u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve. Autor je brojnih znanstvenih radova od kojih je njih nekolicina i ukoričena te služe kao nezaobilazna literatura onima koji se bave teologijom, crkvenim pravom, poviješću i međureligijskim dijalogom. Prigodno, ovoga je puta tema razgovora bila Katolički tjednik i odjek ove tiskovine u vremenu.

Preuzvišeni, Katolički tjednik ove 2022. proslavlja stogodišnjicu svoga postojanja u vremenskom diskontinuitetu – što ga vjerojatno čini najstarijim živućim novinama na ovim prostorima. Što na osnovu toga možemo kazati o njegovoj ulozi i značaju?

Kao prvo, Katoličkom tjedniku želim čestitati stoti rođendan i zahvaliti pokretačima, svim njegovim urednicima, suradnicima, dobročiniteljima i posebice njegovim čitateljima kojih je kroz proteklo stoljeće bilo samo dragi Bog zna koliko stotina tisuća. Pokojne neka dragi Bog, molimo, nagradi za njihov doprinos u širenju evanđeoske poruke, a žive neka blagoslovi kako bi ustrajali u tom svetom djelu.

O velikoj ulozi katoličkoga tiska i njegovu doprinosu evangelizacijskom poslanju Crkve nije ni potrebno govoriti jer je to jasno i prosječnom promatraču i već odavno općenito prihvaćena činjenica. U tom smislu vidljiva je također velika pomoć koju je ovaj crkveni tjednik pružao dušobrižničkom poslanju Crkve u našim krajevima.

Ovaj je katolički tjednik svjetlo dana ugledao 1. siječnja 1922. pod nazivom Nedjelja te su ga državne vlasti 1925. dva puta zabranjivale i morao je mijenjati ime (najprije Križ, a potom Katolički tjednik). S obzirom na različite nedaće, možemo li kazati kako se kroz ove novineiščitava i usud Katoličke Crkve na ovdašnjim prostorima?

Na neki način, istina je, kroz ono što je pogađalo i pratilo Katolički tjednik može se pratiti i usud Katoličke Crkve: njezini uspjesi i neuspjesi, vrjednote i slabosti, progoni i svjedočenje, zabrane i ponovno buđenje. Zapravo i ne može biti drukčije jer to je jednostavno zajednički život Crkve, njezinih vjernika i njezinih tiskanih glasila.

Uskrs 1945. značio je „veliki petak“ za Katolički tjednik koga su komunističke vlasti tada zabranile. Oživljen je nakon 57 godina, potkraj studenog 2002., te je sljedeći broj (2/2022) ujedno i 1 000. od obnove. Kako s ove vremenske distance vrjednovati ponovno pokretanje ovoga tjednika?

Život Crkve u ovom dijelu svijeta vrlo je bogat i raznolik i jednostavno postoji potreba da bude i medijski predstavljen, ali i da konkretno dušobrižništvo ima izravnu podršku kroz jedan takav medij. I mislim da se pokazalo posvema opravdanim što je ponovno oživljen ovaj tjednik. A uza sve to, on je također vrlo dobar pokazatelj životnosti ovoga dijela Crkve Kristove, njezina talenta, svjedočenja, naviještanja, dijaloške i ekumenske opredijeljenosti.

Katolički tjednik živi označen dvama pojmovima: katoličko i hrvatsko, a kroz njega se zrcali i dimenzija bosanskohercegovačkoga biotopa. Na koji način u ovdašnjem okruženju njegovati vlastiti identitet, a opet biti otvoren „drugima i drugačijima“?

Dijalog kao pojava i kao praksa pretpostavlja da postoje različiti identiteti. Barem dva. Jer u protivnom što je dijalog i tko bi dijalogizirao ako ne postoje različiti? A da bi se moglo iskreno dijalogizirati, potrebno je da svatko u svom identitetu bude siguran i da se tako osjeća. Jer samo tada pojedinac i skupina, zaštićeni i sigurni u svom identitetu, mogu biti otvoreni prema drugim ljudima i skupinama i prema drukčijim uvjerenjima, jednako sigurnim u njihovim identitetima. U našem pak okruženju od presudne je važnosti stvoriti uvjete koji jamče sigurnost dostojanstva i prava svakoga identiteta, pojedinačnoga i kolektivnoga.

Ova je tiskovina u vlasništvu Vrhbosanske nadbiskupije, ali nije njezino službeno glasilo (kao što je to Vrhbosna). Ipak, može li se reći da uređivačko usmjerenje Katoličkoga tjednika odražava stavove i ove mjesne Crkve?

Svako crkveno glasilo, službeno i neslužbeno, trebalo bi odražavati stavove, potrebe i stanje mjesne Crkve u kojoj se tiska. Uz to, naravno, svako takvo glasilo treba biti svjesno da je njegova partikularna Crkva dio opće Katoličke Crkve i da postoji i djeluje tako da je suodgovorno i to glasilo također za ostale posebne Crkve te da treba imati osjećaja i za njihove potrebe i o njima informirati svoje čitatelje. No, posebice se ta obveza odnosi na središnje crkveno učiteljstvo i upravu. Ipak, mora postojati i prostor za osobna mišljenja i stavove koji, međutim, ne bi smjeli biti u sukobu s naukom Crkve jer crkveni tisak nije kao neki okrugli stol, već sredstvo za evangelizaciju, pisana propovjedaonica evanđelja.

S obzirom na sve obveze koje imate, koliko osobno pratite, tj. čitate Katolički tjednik i kako biste ocijenili njegov sadržaj?

Trudim se barem prelistati svaki broj Katoličkoga tjednika, a često i pročitati. Činim to jednako i s ostalim našim crkvenim glasilima iako, priznajem, ne stignem uvijek. Iz svog iskustva znam da nije lako uređivati publikacije, posebice one koje se tiskaju ovako često. Zahtjevno je to u svakom smislu, a ponekad i vrlo stresno. A gledano na takav način, pridružio bih se onim mišljenima koja čujem u susretima s ljudima, također izvan BiH, koji daju visoku ocjenu sadržajima u načinu uređivanja ovoga tjednika.

Podnaslov ovih novina je Glas u službi nove evangelizacije. Koji bi, prema Vašem mišljenju, to prvotni konkretni zadatci bili u današnjem vremenu na području sredstava društvenih komunikacija?

Područje vijesti danas je vrlo brzo. Stoga čak ni dnevne novine, a kamoli tjedne, ne mogu dobivati u utrci s virtualnim medijima, radijem i televizijom koji su u tomu nedostižni. Reportažni pak dio stoga je privilegij ovakvih publikacija. I potreba je to pastoralnoga poslanja Crkve. No, još veća je potreba za onom vrstom tekstova koje bismo mogli nazvati formativnim ili odgojnim. Volio bih vidjeti u svim crkvenim glasilima, pa i u Tjedniku, i neka to bude moja dobronamjerna opaska i želja, da su još češće teme na primjer katoličkoga morala, biblijskog i liturgijskog pastorala, ženidbenih propisa, evangelizacije kulture i znanosti, dubljega predstavljanja dokumenata crkvenog učiteljstva, širenja društvenoga nauka Crkve radi odgoja katolika za djelovanje na raznim društvenim područjima. Čini mi se da su to neka područja za buduće poslanje crkvenih glasila općenito, pa i kod nas. Jer sve je veća potreba za tim temama, a iskustvo nas uči da razina informiranosti o njima nije uvijek na zadovoljavajućoj razini.

Unatoč tomu što su Katolički tjednik jedine tjedne novine na hrvatskom jeziku u BiH i jedino što se može danas nazvati katoličkim novinarstvom u ovoj zemlji (periodična izdanja i mjesečnici već su odavno postali publicistika), razvidno je kako nema adekvatan broj pretplatnika. U čemu naslućujete razlog tomu? Je li prošlo vrijeme tiskanih novina?

Novine, kao što sam već rekao i kao što je opće poznato, teško izdržavaju konkurenciju onoga što se naziva novi mediji. I sve će teže živjeti u toj konkurenciji. No, iako je tako, vrijeme tiskanih medija nije prošlo i vjerujem da nikada neće posvema proći, što ne znači da u nekoj budućnosti neće doći do velika preslagivanja na području medija, gašenja nekih starih i nastajanja novih oblika komuniciranja.

Kad su se pojavile novine, slično se govorilo da je završilo razdoblje knjige. No, knjiga je opstala i postojat će uvijek, iako je davno prestala biti glavna pisana komunikacija. Vjerojatno će nešto slično biti i s tiskanim novinama.

Mnogi će (s pravom) kritizirati medije masovne komunikacije, ali istodobno neće ni u kojem obliku dati svoju podršku katoličkim medijima. Je li s ciljem poticaja i budućega vrjednovanja pastoralnoga rada grubo kazati da su loši svećenici oni koji ne pridaju važnost katoličkim medijima, a na osobit način u ovoj Vrhbosanskoj Crkvi Katoličkom tjedniku?

Nikada ne bih ni pomislio ni rekao da su loši oni svećenici koji ne pokazuju veliko zanimanje, niti daju izravnu podršku katoličkim medijima. Ali je sigurno da njihovo pastoralno djelovanje, u mjeri u kojoj su oni takvi, ne koristi vrlo korisno sredstvo u suvremenom poslanju Crkve. I rekao bih da to nije mali njihov grijeh propusta na koji nitko nema pravo. No, znam da se svećenici uglavnom rado služe medijima i da ih, koliko im je moguće, posreduju vjernicima. A kad se čini da ne podržavaju medije, ili nemaju dovoljno zanimanja za njih, to je nemalim dijelom također posljedica činjenice da i među vjernicima, pa i među nama svećenicima, opada praksa čitanja i zanimanja za tiskane medije.

Usporedivši društvene okolnosti kada je ovaj tjednik 1922. pokrenut i današnje doba, što bismo mogli izvući kao pouku?

Gledano na kršćanski način, svako vrijeme sve do svršetka ovoga svijeta jest vrijeme Crkve i vrijeme za vršenje njezina poslanja. I svako vrijeme je doba čovjekova ostvarenja u kome se događa posvećenje čovjeka i tako priprema njegovo spasenje. Stoga i postoji samo „naše“ vrijeme. Tako je generacija iz 1922. imala ono vrijeme kao doba svoga postojanja, djelovanja i spasenja, i za njega su također oni mogli reći „naše“, to jest da je ono njihovo vrijeme. Ako se tako razmišlja, onda je stanje i poslanje sadašnje generacije kršćana u osnovi jednako: postojati i djelovati u službi izgradnje sloge, prijateljstva i poštovanja među ljudima, te izgradnje i napretka svijeta jer to je način vlastita spasenja. Uz napomenu da su izazovi vremena u kome mi živimo u mnogočemu drukčiji, brojniji i složeniji od onih s kojima su se susretali ljudi prije stotinjak godina. Ali vjerojatno su i oni imali razloga kazati nešto slično kad su uspoređivali svoje doba s naraštajima prije sebe.

Naš narod ima običaj kazati: Svako vrijeme ima svoje breme. I svakomu je najteže njegovo breme. Zar ne?

Unatoč turbulentnoj svagdašnjici i mnogim nenaklonjenim okolnostima, Tjednik je opstao, preživio i s mnogima suživio. Koje će, prema Vašem mišljenju, biti njegove zadaće u budućnosti i je li potreba vremena staviti naglasak na digitalnu platformu nedjelja.ba i videoprodukciju?

Tjednik je sebe definirao kao glas nove evangelizacije. Tako stoji napisano u njegovu imenu. I zaista je dobro što je tako. Jer uvijek je potrebita, ne samo nova evangelizacija, nego i novi načini i nova sredstva dušobrižništva, prikladni vremenu i okolnostima. I pastoralni djelatnici uvijek trebaju biti otvoreni tim novim načinima i sredstvima i koristiti ih u skladu s vlastitim talentima i mogućnostima. Pri tomu osnovni kriterij za korištenje tih novih načina i sredstava treba biti njihova prikladnost i stvarna korist za evangelizaciju i širenje Božjega kraljevstva na ovomu svijetu. I oni ne trebaju biti prostor za običnu promociju ljudi, pa ni crkvenih osoba, nego moraju služiti kao pomagala za predstavljanje Isusa Krista i širenje njegova morala i nauka. Stoga, koristeći nova sredstva komunikacije, Crkva mora izbjeći opasnost „virtualizacije“ Krista i njegove poruke. Prije svega zato što je kršćanstvo vjera u utjelovljenoga Boga, fizički prisutna među ljudima, koji, kao što se čita na početku Poslanice Hebrejima, ljudima izravno govori na osoban način po Sinu.