Mons. Ivan Štironja ustoličen za kotorskog biskupa

Albanije i Međunarodne BK sv. Ćirila i Metoda, ženskih i muških redovničkih zajednica te svećenici s tih područja, a nazočni su i predstavnici pravoslavne Crkve vladika zahumsko-hercegovački i primorski Dimitrije i budimljansko-nikšićki Joanikije, te predstavnici političkoga i kulturnoga života. Na početku ih je sve pozdravio i izrazio dobrodošlicu mons. Štironji barski nadbiskuo i dosadašnji apostolski upravitelj Kotorske biskupije Rrok Gjonlleshaj, istaknuvši da je 91. biskup ove biskupije i deseti koji nosi ime sv. Ivana – apostola i evanđelista.

Nadbiskup je zahvalio je Bogu i vodstvu Duha Svetoga na daru upravljanja Kotorskom biskupijom 19 mjeseci, papi Franji na ukazanom povjerenju i svećenicima i redovnicima na plodnoj suradnji. Osvrnuo se i na simboliku biskupskoga štapa slavnih Zmajevića, koji je prije više stoljeća namijenjen barskim nadbiskupima a sad se predaje kotorskom biskupu „sretan što je ova mjesna Crkva, bogata velikanima vjere, duha i kulture, dobila pastira kojeg je strpljivo čekala i kojeg zaslužuje!“

Izrazio je radost što više nije sam „nego ima brata biskupa s kojim će moći zajedno raditi na širenju Radosne vijesti i brinuti se o dobrobiti Katoličke Crkve i njezinih vjernika u Crnoj Gori“, priznajući da nije bilo pogotovo u situaciji koju je uzrokovala ova pandemija, pa i općenito u razdoblju „obilježenom različitim burnim i ne uvijek radosnim događajima u našoj biskupiji i državi“.

Biskupu Štironji rekao je kako je Kotorska biskupija „u dosta stabilnom stanju: u jednom od najljepših zaljeva ne samo jadranske obale nego i šire, prebogata poviješću; s malim ali vjernim stadom, s nevelikim brojem svećenika, koji su marljivi i koji će ti biti na raspolaganju. Vjerujem da ćeš i ti, kao tvoji prethodnici imati podršku Metropolije koje je i Kotorska biskupija dio, kao i ostalih sufraganskih biskupija“. Službu biskupa Štironje povjerio je zagovoru Marije Majke Crkve, sv. Tripuna, sv. Leopolda, blažene Ozane, blaženog Gracije, službenice Božje Ana Marije i svih bokeljskih blaženika“, istaknuvši kako je biskup Štironja „upoznao i uzvjerovao da je Bog Ljubav, te to i svojim geslom posvjedočio“ nadbiskup je poželio: „u njegovoj ljubavi, milosti i radosti živio, vodio ovu biskupiju te uživao obilat duhovni plod i evanđeoski blagoslov!“

Uslijedio je obred ustoličenja pokazivanjem Papine bule na latinskom jeziku, koju su pročitali savjetnik Apostolske nuncijature u BiH mons. Amaury Medina Blanco i kancelar Kotorske biskupije don Robert Tonsati pročitali na latinskome i hrvatskome jeziku.

Nadbiskup Gjonlleshaj biskupu Štironji predao je biskupski štap, čim je mons. Štironja preuzeo je službu kotorskoga biskupa te je nastavljeno euharistijsko slavlje, a propovijed mons. Štironje na misi ustoličenja kotorskim biskupom prenosimo u cijelosti:

Srdačan pozdrav svima vama okupljenima ovdje u katedrali sv. Tripuna, zaštitnika Kotorske biskupije, kao i svima vama koji nas pratite preko radija i TV-servisa, kao i ostalih medija.

Mir vama! Liturgijski čin Katoličke Crkve započinje pozdravom koji nije samo neka pristojna želja. Biskup pozdravlja riječima: Mir vama! To je pozdrav koji je uskrsli Krist uputio svojim učenicima nakon svoga uskrsnuća. Tim riječima Krist razgoni strah u srcima svojih učenika nakon strašnih događaja u Jeruzalemu; vraća im nadu koja je poljuljana bičevima i udarcima prosutim po njegovu svetom tijelu; raspršuje tamu neviđene mržnje prema Pravedniku koji se zove Otkupitelj ljudskoga roda; ulijeva novu snagu ljubavi i mira u srca učenika čije su misli okupirane užasnim raspećem Učitelja. Pozdravom „Mir vama“ Isus se otkriva kao onaj koji je raspet, umro i pokopan, a sada u novom svjetlu, Uskrsnuli, koji poziva na novi način života, vječan i savršen, ispunjen radošću i mirom.

Upravo taj pozdrav sa svim sadržajima Uskrsloga Krista Gospodina, u ovo uskrsno vrijeme, upućujem s ovoga svetoga mjesta, ne samo kršćanima katolicima Kotorske biskupije u Boki, nego svim ljudima dobre volje, bez obzira na vjeru i naciju, svima u ovoj zemlji Crnoj Gori, svima do kojih se prenosi ovaj sveti čin. Pozdravljam, dakle, sve vas do kojih dopire ovaj glas želeći svima Spasiteljev istinski mir i ljubav, radost i sreću.

Zagovor blažene Ozane. Ovaj čin ustoličenja novoga pastira Kotorske biskupije događa se na dan kada Katolička Crkva slavi spomendan odnosno ovdje blagdan bl. Ozane (1493.-1565.), redovnice Trećega reda sv. Dominika, sveca čiji su sinovi i kćeri ostavili jak pečat u ovoj biskupiji, gdje se poput stražara nalaze njihovi samostani kao znak njihova svjedočanstva. U ovom Misnom slavlju posebno želim moliti Gospodina za svećenička zvanja kao i za redovnička, muška i ženska, kako bi se u ovim krajevima pomladila duhovna karizma sv. Augustina, sv. Dominika, sv. Benedikta, sv. Franje, sv. Ignacija Lojolskoga…

Bl. Ozana kći je ovoga dijela svijeta. Tu u blizini katedrale, uz crkvu sv. Pavla provela je više od pedeset godina svoga života moleći i žrtvujući svoj život za svoj grad i svoje sunarodnjake.

Kažu da se bl. Ozana dala fizički zatvoriti u isposnički sobičak. A zapravo ona se duhovno otvorila svomu Stvoritelju, njegovoj beskrajnoj ljubavi i dobroti. Potpuno je očitovala svoje srce i tako otvorila vrata ovoga grada i svoga naroda Bogu koji je više puta uslišio njezine molitve u raznim nedaćama kao što su: poplava, kuga, međuljudske razmirice, a posebno je zapamćena po molitvama za zaštitu grada u vrijeme tursko-mletačkoga rata (1538.-1540). Uspomena na taj događaj obnavljala se procesijom od crkve Svete Marije kroz grad do ove katedrale sv. Tripuna uz molitvu krunice koja je završavala ovdje u katedrali uza svečani Tebe Boga hvalimo. Tako je to bilo skoro 400 godina na prvu nedjelju desetoga mjeseca, sve do II. svjetskog rata. Vjerujem da prestankom vanjske procesije nije zamrla pobožnost i naša zahvalnost i Gospi i bl. Ozani, kao i sjećanje na tu svetu kćer koja je stoljećima bila i suzaštitnica grada. Neka nam u ovoj pandemiji, kugi našega vremena, pomogne zagovor Blaženice kod Boga!

Dokaz ljubavi – opsluživanje zapovijedi. Knjiga Ponovljenog zakona opisuje Mojsija koji hrabri svoj izabrani narod; podsjeća ga na posvećenost Gospodinu. Razlog Božje prisutnosti nije brojnost ni bogatstvo, nije moć ni veličina. Bog se približava narodu zbog svoje ljubavi i vjernosti obećanjima. Zato Mojsije potiče na uzvratnu ljubav i zahvalnost koja se potvrđuje obdržavanjem Božjih zapovijedi, zakonâ i uredaba. Sv. Ivan u svom Evanđelju otkriva Isusov pogled na zapovijedi koje usrećuju, donose korist, radost i zadovoljstvo: Budete li čuvali moje zapovjedi, ostat ćete u mojoj ljubavi (Iv 15, 10). Ako nema koristi, radosti i zadovoljstva, skrenuli smo s ceste, umjesto suradnje nastala je samovolja. A to ne donosi ni trajnu radost ni zadovoljstvo, a korist za sve, prerasla je u egoizam koji osobu ne usrećuje nego urušava jer se drži svjetovne požude tijela, požude očiju i oholosti života (1 Iv 2,16).

Sve starozavjetne zapovijedi, zakone i uredbe Isus sažimlje u jednu jedinu riječ „ljubav“. Pita saducej: “Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?” Isus mu odgovara: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci” (Mt 22, 36-40).

Ljubav o kojoj Isus govori divno je razradio sv. Ivan, apostol i evanđelist. Ljubav je osobina Božja. Ona dolazi od Boga i vodi Bogu. Čovjek je najbliži i najsličniji Bogu kada istinski ljubi. Ljubav je trajna poveznica između Boga i ljudi, kao i ljudi međusobno. O kad bismo živjeli tu evanđeosku ljubav bez kalkuliranja i u svrhu vječnoga života?

Evanđelje, koje maloprije čusmo, kaže: Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje (Iv 15,13). Zasigurno čovjek i njegovo društvo mora još puno raditi na tomu kako bi se prestalo igrati tuđim životima, od začeća do naravna preminuća i počelo živjeti tu istinsku Božju ljubav.

Papa emeritus Benedikt XVI. u svojoj enciklici Deus caritas est – Bog je ljubav odmah na početku, u uvodu, kaže da te dvije riječi vrlo jasno izražavaju „središte kršćanske vjere: kršćansku sliku o Bogu i sliku čovjeka i njegova puta koja iz toga proizlazi.“ Taj sadržaj koji se krije u te dvije riječi svojevrstan je trajan program i zadatak Crkve koji valja „misijskim žarom“ usvojiti i potvrditi svjedočanstvom života, pojedinačno i zajednički kao partikularna Crkva u okvirima Opće Crkve.

Djelovanje Božje ljubavi. Bog je ljubav, tko ostaje u ljubavi u Bogu ostaje i Bog u njemu (1 Iv 4,16). Što ove riječi mogu značiti nekomu tko vjeruje samo u ono vidljivo i opipljivo? Istina, Boga se ne vidi jer je Duh, ali se vidi Božje djelovanje koje je poput lahora, nevidljiva a učinkovita. Božje je djelovanje poput radio valova, koji se ne vidi, ali svi ih koriste i prate što prenose. Bog dakle prebiva među ljudima na sebi vlastit način, neshvatljiv u svojoj trojstvenosti, ali učinkovit u svojim djelima. Tako zapravo želi djelovati u nama i po nama u svijetu. Zato mu se valja otvoriti srcem i dušom poput Bl. Djevice Marije – Gospe od zdravlja; Gospe od Škrpjela; Gospe od Milosti; Gospe Ratačke,… Valja otvoriti oči srca da ga prepoznamo u tajni križa poput sv. Tripuna; u tajni Presvete Euharistije poput bl. Gracije od Mula; u tajni sakramenta Božjega praštanja poput sv. Leopolda Bogdana Mandića. Otvoriti oči srca kako bismo shvatili da smo veliki i snažni onoliko koliko živimo u ljubavi i zajedništvu jedni s drugima i u zajedništvu s Bogom.

Ljubav je više od tolerancije. Da, braćo i sestre, bez te evanđeoske i božanske ljubavi i toga božanskoga zajedništva nema ni zemaljskoga života ni suživota. Bez obzira radi li se o kršćaninu Istoka ili Zapada, radi li se o tradicionalnom ili reformiranom kršćanstvu, islamu ili budizmu, bez obzira na to je li netko vjernik ili nije, ateist ili agnostik, svejedno kojoj vjeri, religiji ili naciji pripadali, ljudi moraju živjeti zajedno ne samo u trpnji podnoseći jedni druge nego nesebično ljubeći jedni druge. Bog nas poziva i uči životu u ljubavi; dok nas svijet uči suživotu u toleranciji – podnošenju. Prepoznajemo li razliku između ljubavi i tolerancije? Ako ne prepoznajemo, pogledajmo nebo i zemlju. Eto, tolika je razlika.

Mi se kršćani opredjeljujemo za ljubav utemeljenu na Bogu, po primjeru Krista Gospodina. Ljubav je Kristova savršena i idealna, jedinstvena, zato što se Krist dao raspeti na križu kako bi čovjeka oslobodio ropstva grijeha i vječne smrti. Ljubav je Kristova savršena zato što se ne nudi i ne dijeli samo s prijateljima, nego i s neprijateljima. Kristovo raspeće na križu istinska je tajna ljubavi ponuđena svima, ostavljena na slobodan izbor.

Brojni sveci i blaženici su to ozbiljno shvatili i prihvatili. Ne neki tuđi ljudi, sveci i blaženici u nekoj tuđoj zemlji. Među njima su ljudi i iz naših krajeva, rođeni tu u blizini, u ovoj Kotorskoj biskupiji, u ovom dijelu svijeta koji se zove Boka, u ovoj zemlji koja se zove Crna Gora. Obični ljudi u neobičnosti Božje beskrajne ljubavi. Ključ uspjeha, jednostavan život prema Božjim zapovijedima. Vinuli se prema Bogu, postali veliki i ostavili primjer ne samo tolerancije nego istinske ljubavi utemeljene na Kristovu evanđelju, na Bogu koji je ljubav.

A mi? Jesmo li sigurni da smo na dobru putu, putu ljubavi i zajedništva?

Dragi vjernici, prijatelji i slušatelji, i mi smo pozvani posvetiti svoje vrijeme i budućim generacijama ostaviti svjedočanstvo sveta života. Papa Franjo u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Amoris laetitia – Radost ljubavi kaže: Ljubav ne dopušta da njome zavlada mržnja, prezir prema drugima ili želja da se drugoga povrijedi ili da mu se osveti za nešto. Kršćanski ideal, osobito u obitelji, jest ljubav usprkos svemu (Radost ljubavi, br. 119).

Ljubav, divna Božja melodija. Završit ću odgovorom na jedno pitanje koje sam ovih dana više puta čuo: Koji je program i koji su planovi novoga kotorskog biskupa?

Već odgovorih, a mogu još jednom ponoviti. Taj čudesni program i plan glasi: Ljubi Boga svim srcem svojim, svim umom svojim, svom dušom svojom a bližnjega svoga kao sebe samoga! Ovo je poziv i program upućen svima, ne samo meni i vjernicima Kotorske biskupije, nego svakom čovjeku bez obzira na vjeru i naciju. Davno napisani program, ne za jednu godinu ili jedan mandat, nego za desetljeća, stoljeća, za vječnost. Svatko od nas osobno najbolje znade dokle je stigao u ostvarivanju toga programa.

Nazvah ga čudesnim programom. Zašto? Čudesnost ovoga programa jest u tomu što ga možemo početi od zadnje točke, od srednje ili od prve, danas ili sutra. Odakle god počeli, uvijek smo na tragu jedne te iste Ljubavi, one istinske izvorne ljubavi Boga, oca svih ljudi. Ključ je jednostavan. Ne odlagati za sutra, ne čekati da počne netko drugi. Ja to trebam početi, i to danas, već sada. Blago onomu tko ljubav Boga – Oca ugradi u svoj život, u svoju obitelj, narod i zemlju. Želim i od Boga molim svima, skladan život i suživot, utemeljen na divnim melodijama Božje ljubavi. Amen.