Jedinstveni kip Isusa Krista biti će postavljen u Cenacolu na drvo hrasta staro 2000 godina

Iako je svako vrijedno na svoj način, ima jedno koje se uvelike izdvaja. Vučina je na njemu radio godinama i konačno je završeno. Kip Isusa Krista, razapetog, zadnjih 15-ak dana bio je izložen u Župi Svetog Ivana Apostola i Evanđelista u Mostaru. Nije slučajno tamo. Naime, Vučina je do 1992. godine živio stotinjak metara od mjesta gdje se danas nalazi spomenuta crkva. Njegova obitelj tada seli u Međugorje, ali Vučine nikada nisu Mostaru rekle konačno zbogom.

-To je bilo moje obećanje. Ja sam odselio iz Mostara 1992. godine u Međugorje. Ovo je bila jedna gesta zahvale mom Mostaru i svim tim ljudima koje sam susreo tu u crkvi. Pronašao sam svoj korijen među njihovim. Bilo mi je potrebno da se vratim u rodni grad, da se nanovo otkrijem – govori Dražen za Pogled.ba na početku razgovora i nastavlja:

-Ja i moj Mostar smo k’o dva brata, jednako se volimo i mrzimo k’o prava braća. Ako ikad budem u mogućnosti, volio bi možda ponoviti ovaj kip i staviti ga u župu sv. Ivana. Imao sam ideju također da možda nesto uradim i za Vukovarsku ulicu, da to bude za moj Mostar i za Vukovar. Ovdje u sv. Ivana sam poklonio jednu veliku sliku ‘Božansko Milosrđe’, u sv. Mateja također imaju moju sliku ‘Božansko Milosrđe’ pored oltara.

Ali kako je nastao ovaj jedinstveni kip? Naš sugovornik nam govori kako se u njegovoj trgovini još 2015. godine pojavio Terence Dawling. Godine će pokazati kako je Terencova uloga jako važna u ovoj priči.

-Često mi u trgovinu dolaze ljudi i traže neke stvari koje ja ne bih radio. Tako mi je se činilo da je i ovaj put. On je rekao da ima želju da napravim kip, a vidio je već neke moje radove, samo u minijaturnim veličinama. Zatražio je od mene da napravim kip u prirodnoj veličini. Ja sam rekao da je to nemoguće. Ipak, on je nastavio inzistirati. Imali smo nekoliko sastanaka u idućih godinu dana. Jednog dana dogovorili smo se da ću napraviti lice, pa ćemo vidjeti što će biti dalje. I evo gdje smo danas – sjeća se Vučina i priča sve ovo u jednom dahu.

Idućih mjesec dana je radio stvarajući lice Isusa Krista. Kaže da je po završetku i on bio iznenađen kako je dobro ispalo. I ne samo on. Slične reakcije su bile svih koji su vidjeli što je napravio. Projekt je morao ići dalje.

-Tehnika kojom sam radio je zavarivanje metala, a koliko mi je poznato zove se ‘scrap art’. Ovako precizno urađen kip Isusa je koliko ja znam prvi u svijetu i samim tim je jedinstven. I onda je došlo pitanje gdje ćemo ga postaviti. Terence nije bio određen gdje bi sa kipom, iako je spominjao neko odredište u Njemačkoj. Radilo se o jednom svestištu. Kako je projekat odmicao, sve sam se više zaljubljivao u ovaj rad i vidio sam koliko to znači ljudima oko mene. Dobio sam veliku podršku od prijatelja, obitelji. Probudila mi se želja da kip ostane ovdje, pogotovo kad vidim kako mladi odlaze iz Hercegovine. Želio sam da bar on (kip) ostane. Bio sam u stalnom kontaktu sa Terenceom. On je pomagao u izradi kipa, čak i financijski. U kip je uloženo mnogo radnih sati i novaca. Nakon što sam mu predstavio svoje planove, pristao je da kip ostane u Hercegovini. Ja sam nastavio raditi na kipu. Za mene je on u početku bio projekat, dok su drugi vidjeli još neke vrijednosti. Kasnije je u meni narasla emocija i jednostavno sam želio da ostane tu i treba biti tu. Tako sam prelomio. Želim da ostane sačuvan kao znak za vrijeme kad me ne bude, da sam jednom postojao, da dočeka vječnost u mojoj jedinoj domovini Hercegovini, među smokvama, blizu Neretve – prilično emotivno nam priča Vučina ovu priču.

Dražen i Terence su odlučili da kip u konačnici bude smješten u Međugorju. Njegovo konačno odredište je Amfiteatar zajednice Cenacolo, a sve je dogovoreno u suglasju sa međugorskim župnikom fra Marinkom Šakotom. Kip Isusa Krista će danas biti prebačen na svoje konačno odredište.

Ali ni to nije sve. Ima još jedno iznenađenje.

-Kip će postavljen na drvo hrasta. A to će uraditi oni iz Cenacola. Kip će biti postavljen na hrast lužnjak koji se vadi u jezerima oko Modriče. Nadam se da ćemo dobit drvo staro otprilike 2000 godina. Tako da povežemo starost hrasta sa vremenom kad je isus hodao po zemlji – otkriva nam Vučina neke nove detalje i simboliku koja samo pokazuje sa koliko strasti se radi cijeli projekt.

Čak i nakon ovoga, Vučina je i dalje prepoznat više kao slikar. I vjerojatno će se nastaviti razvijati u tome smjeru.

-Usljed zadanih okolnosti života počeo sam se baviti slikarstvom, pretpostavljam da sam rođen sa tim talentom. Našao sam se u predivnom društvu ljudi i imam sreću da se pored mene nađe jedan afirmiran slikar. Kroz njegove radove sam se zaljubio u crtanje i slikarstvo. Tako sam lagano krenuo, rekreativno, a kasnije to je prešlo u profesiju. Trenutno mi je zatvorena i radionica i galerija zbog situacije sa koronom, ali nadvladat ćemo i to. Sada idem i na obuku sviranja gitare, to mi je bila želja još od mladosti. Okružen sam takvim ljudima da jednostavno uvijek moram nešto raditi. Ja sebe doživljavam ne kao umjetnika nego više kao zanatliju. I ovo mi ne daje samo priliku da ostvarim egzistenciju za svoju obitelj nego da se ostvarim i duhovno. Nadam se da će i ostali to primijetiti u mojim radovima – zaključuje Vučina na kraju našega razgovora.

Mogli smo pričati još satima, ali neka ostane na ovome. Vučina će nam u budućnosti i dalje govoriti kroz svoja djela, a mi ćemo uživati u tim pričama. Jer ovakve priče nam trebaju kako bi osjetili mir kojem svi težimo.