Ljubušak Damir Šiljeg o skromnosti u potrošnji

A kako će svakoga od vas dotaknuti, to ovisi o vama. Katkad je jako važno osloboditi se svega što se mota po glavi, a dijeljenje s drugima je (uz molitvu) jedan od najefikasnijih načina.

Prije točno dvije godine bio sam u Kanadi kod brata i njegove obitelji. To je bio prvi i zasad jedini posjet Kanadi. Prvi put da sam letio avionom, prvi put da sam vidio neke rođake, prvi put da sam doživio kakav je osjećaj voziti se na 14-tračnom autoputu… I do mjesec dana prije polaska svi su me pitali jesam li spreman, jesam li uzbuđen, kako se osjećam…(?) Što se tiče brata, neviste i nećaka, bilo mi je neizmjerno drago što ću ih opet vidjeti. Što se tiče Kanade, bio sam nekako podijeljen, a što se tiče leta, na dan putovanja sam imao osjećaj kao da ću otići u Ljube (poznati gril u Ljubuškom) i pojesti jednu piletinu sa sirom, sjesti na bus i sprašiti za, recimo, Mostar na neko predavanje ili čisto ‘nako.

U vremenu u kojem sam bio tamo imao sam priliku posjetiti predivnu crkvu na Norvalu, slapove Niagare, čudesan krajolik regije Blue Mountain, a brat je imao u planu pokazati mi „DOWNTOWN“ i CN tower izbliza iako sam ga s autoputa već bio vidio. Imao sam priliku dočekati nećakinju u žutom njuškastom busu kao iz filmova, pogledati Bumblebeeja u kinu i zadržati 3D naočale, ali najviše od svega promatrati potrošačko društvo opterećeno novcem i programiranim životom, nebrojeno puno tržnih centara svih vrsta, oblika i dimenzija i neku čudnu napetost i (usudim se reći) strah – od nečega.

Jedno smo se jutro pripremali za misu. Bilo mi je lijepo primijetiti kako nevista svojoj djeci i mužu priprema misnu odjeću, upicanjene košulje i uglancane cipele i drago mi bi što su svjesni kako se za taj važan euharistijski trenutak treba dobro pripremiti. Moram priznati da ja nisam bio toliko skockan jer sam ponio jako mali kofer s jako malo robe jer sam tako izbjegao plaćanje prtljage i zapravo uštedio nešto novca, a i to što sam ponio je bilo previše jer perilica i sušilica u stanu stvarno olakšavaju život.

Od toga trenutka pripremanja za misu, moje su se misli razvijale i nadovezivale jedna na drugu i sjetio sam se puno detalja iz svog života koji su me odredili i doveli do toga da uopće primijetim i upamtim svaki doživljaj koji prožima moje biće i sve to fino zapišem.

Sjetio sam se svoga djetinjstva. Ako uzmem u obzir nekakve svjetske standarde, moja obitelj nikada nije bila imućna. Slobodan sam reći da je bilo trenutaka kad smo bili u nekom srednjem rangu, a bilo je i onih kad smo bili siromašni. Bilo je dana kad sam bio gladan, a bilo je i onih kad sam radio i zaradio i stekao više nego što sam navikao imati. Sjetio sam se kako sam od mame naučio kako bezuvjetno dati nešto svoje, sebe, svome i tuđem i tako cijeniti ono što imam, a od tate kako zapravo ostati rezerviran u dijeljenju i tako iz jedne druge perspektive cijeniti ono što imam. Iako sam kroz svoje školovanje bio dosta zbunjen na tome području (kao i na mnogo drugih), urodilo je plodom u zaključcima koje ću upravo iznijeti.

Sjetio sam se svog pokojnog prijatelja Ljube (beskućnika koji je spavao u staklenoj banci – jednoj ruševnoj zgradi u središtu Mostara), kojega smo kao udruga za beskućnike posjećivali ponedjeljkom i četvrtkom (pojedinačno katkad i mimo toga), te kako smo mu donosili hranu i odjeću. U skladištu smo imali 30-ak vreća robe koje smo se jedva čekali riješiti. Nama je bilo viška, a njima (beskućnicima) nikada dovoljno. Tako bi oni nešto od toga prodali da imaju za hranu, cigare, alkohol i drogu, nešto bi im ukrali ili se pomokrili po njihovim stvarima. Ljubo je najviše volio kada sam mu ja birao robu. Trenutci u kojima sam mu birao robu bili su baš ti trenutci u kojima sam i ja bio relativno gladan. Znao sam tada preživjeti 2-3 tjedna s cenerom u džepu od čega znam da pola moram ostavit za kartu do doma i s nešto malo povrća i jaja koje sam donio sa sobom uspješno sam brojao dane. Što se tiče robe za Ljubu, birao sam tada ono što bih i sam u tom trenutku bio spreman uzeti, oprati i nositi da sam morao. Ali ipak nisam. Donio bih mu tako tu robu, a on bi se sredio i vikao okolo kako smo dva najzgodnija frajera u Mostaru i kako će sve cure biti naše, a ja bih ga uvjeravao da je Bogu drago i nama dovoljno biti samo s jednom. Ljubo je imao jako tešku životnu priču. Toliko tešku da je morao poginuti. Pad sa staklene banke visoke cca 30 metara bilo je nešto što nije mogao preživjeti. Je li to bila nezgoda ili namjera, to samo dragi Bog zna. Ja bih sada volio da on zna da ga se sjetim često i da mi naše prijateljstvo služi kao svjedočanstvo drugima u jako puno razgovora.

Sjetio sam se nekoliko razgovora u kojima se dolazilo do zaključka kako svojim ponašanjem, riječima, djelima, ali i odijevanjem, trebamo biti primjer svima u našem okruženju. Ne mogu se oduprijeti osjećaju koji me upućuje na sliku realnosti u kojoj je ta izjava uzeta zdravo za gotovo – do te mjere da se gubimo u ogledalu. Nismo zadovoljni svojim izgledom, nije nam lijepo ono što nosimo, trackamo se svakakvim kemikalijama ne bismo li dočarali nekakvu idealnu ljepotu samo nama jasnu, a nikad definiranu. U našoj imaštini smo nezasitni i ono što nam je u ruci postaje nam prelako za odbaciti, zanemariti, postaje ništa, a kad bismo morali to nekome dati, postaje nam dragocjeno i previše važno. Bitan nam je ugled, dobra riječ o nama, a kada dođe do kritike bivamo uvrijeđeni i agresivni. Baš tih dana u Kanadi, u Blue Mountain Villageu, bio je jedan simpatičan voditelj programa koji je animirao publiku na ples i skakanje. U jednom je trenutku upitao: „Kad bih vas sve ovdje sada uslikao i tu sliku pokazao na velikom zidu iza sebe, što bi svatko od nas tražio na toj slici?‟ Nastao je muk. Onda je sam odgovorio: „Sebe! Nikome ne bi bilo bitno što onaj drugi radi i kako izgleda, svatko bi tražio sebe, svoje lice, svoje nedostatke.‟ Koja istina! Htio je potaknuti ljude da se opuste i rasplešu i da zapravo shvate da im se nitko neće smijati. I uspio je. Ali je uistinu tako. Opsjednuti smo sobom, navezani na ono što imamo, nesvjesni zahvalnosti koju trebamo uputiti Bogu, roditeljima, prijateljima. Opasno je to „zdravo za gotovo‟ koje spomenuh.

Inače sam tip koji ne voli pojam ugleda. Smatram se slobodnim od svijeta, mase i tuđih mišljenja i često iz inata volim reći da bih, kad bih bio gradonačelnik, došao na neki javni događaj u trenirci ako ja to želim. Ne volim mjerila svijeta koji određuje nekakva pravila koja konačno dovode ljude do kompleksa, depresije, osjećaja manje vrijednosti, traženja sebe u imaginarnom svijetu koji te svakim sljedećim korakom još više udalji od sebe samoga.

Moram priznati da sam očekivao da ću u onom „zapadnom svijetu“ pronaći i primijetiti jednu takvu realnost u kojoj je sve pobrkano, u kojoj su vrijednosti pošundrane, u kojoj se sloboda ne nazire. Nisam bio iznenađen. Bio sam malo razočaran što se toga i takvoga i kod nas može pronaći, ali hvala Bogu ne toliko puno da se ne može intervenirati, a jesu li posljedice neizbježne, opet je na nama. Shvatio sam da je u svijetu u kojem se sve vrti oko novca, imanja, posla, satnice, osiguranja – jako teško ostati, a još teže postati duhovan. U ovoj buci svijeta jako je teško pričati s Bogom, jako je teško i dospjeti na misu koja je (u najgorem slučaju) vremenski udaljena kao Međugorje od Vašarovića, jako je teško na kraju dana sjesti i poput svetog Pavla reći: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao‟ (2 Tim 4, 7).

Jedan prosječan dvosoban stan u Torontu koji se po teritorijalnoj važnosti nalazi kao recimo Humac pored Ljubuškog košta oko 500 000 CAD. Jedna kuća u dosta lošem stanju s malim dvorištem iza košta oko 1 200 000 CAD, iako se te kuće više kupuju radi lokacije pošto zbog, za naš pojam, nekvalitetne gradnje jako brzo propadnu. Jedno malo mače u skloništu za životinje košta 350 CAD. Jedan vlasnik izgubljene mačke daje nagradu od 500 CAD onome tko tu mačku pronađe. Jedna obična trenirka koju su mi brat i nevjesta kupili (a ja se žestoko odupirao) košta 150 CAD. Mjesečno (i to neko ne baš tako jako) osiguranje auta košta 300 CAD. 10 GB Internet prometa na akciji košta 75 CAD.

Sjetio sam se svoje nećakinje Kate koja je ljeto prije (kad su oni došli ovamo iz Kanade) čučala ispred kuće i mazila jedno od troje ili sve troje mačića te jako tiho i povučeno rekla: „Look how much property you have…‟ Ostao sam malo zatečen jer sam se baš tih dana zabavljao planiranjem kako trebam uraditi ovo ili ono, popraviti nešto, preurediti nešto… Došavši u Kanadu kockice su se malo posložile i shvatio sam zašto je to rekla. Kuća koju imam je prosječna, naravno popravljiva i sve to, dvorište veliko, a i posjedi koje imam nisu zanemarivi. Zahvaljujući mojim roditeljima i njihovim roditeljima (…). Nisam morao ništa platiti za to, a ni oni nešto pretjerano puno jer su uglavnom sve sami pravili. Radili su i imali dovoljno. Mačka koji imam godišnje okoti 5 do 10 mačića. Neke dadnem, neki ostanu, a oni koji se izgube znaju se sami vratiti kući. Osiguranje auta nije tako skupo, barem ne za Mercedesa 190 2.0 dizel. Za istih 150 CAD kod sebe mogu kupiti 3 kompleta trenirki – originale i još mi ostane za sendvič u grilu kod Ljube. Pitam se imam li stvarno potrebu ići van kad sve što mi treba (pa i puno više) imam doma? Jesam li svjestan da moj „property“ po kanadskom standardu zapravo vrijedi milijune? Je li stvarno bitno u kojem se dijelu svijeta nalazi da bi bio vrijedan? Tko je taj „svijet“ koji će meni odrediti koliko meni moje nešto vrijedi i reći mi da je moja Hercegovina zabačena?

Da ne bi sve bilo tako crno, Kanada jako dobro cijeni rad, jako dobro iskorištava svoje resurse, jako dobro zna kako napredovati i ima besplatne autoceste (barem nešto). Nažalost, sve to nekoga košta i sve to oduzima slobodu i sad sam još više uvjeren da ne želim, niti ću napustiti svoju rodnu grudu radi nekog kvaziidealnog života, posla koji će me raširenih ruku dočekati tamo negdje – vani. Doći do jednog stana je jako teško, 30-ak godina kredita i jako puno odricanja i trpljenja da bi na kraju saznao da ćeš plaćajući održavanje i poreze taj stan zapravo otplaćivati do kraja života. Na kraju se osjetiš zarobljenim i lažeš sebi i drugima da ti je dobro, a u dubini sebe si nesretan i želiš kući. Ukratko – zapeo si. Kada ti uz sve to mediji pokažu sliku zapada na kojoj konzumerizam izgleda privlačno, kako onda u jednoj maloj Hercegovini ostati skroman? Ipak, potaknut sam na jako puno ideja za koje se nadam da će uroditi plodom, preko kojih se namjeravam ostvariti, osnovati obitelj, pomoći drugima da ostanu. Potaknut sam i vjerovati u tu skromnost i da sve ovo što pričam nije neka bajka. Ruku na srce, nismo svjesni koliko bogatstvo imamo pred sobom, a sve što je potrebno je malo žrtve, volje i hrabrosti da bi se to sačuvalo i još umnožilo. Barem će se ta žrtva očitovati na vlastitom kućnom pragu i sačuvati osjećaj zahvalnosti umjesto da nametne kuknjavu i nezadovoljstvo.

Jako mi je drago što moj brat i nevista odgajaju svoju djecu tako da budu svjesni da postoji Jedan kojemu se vrijedi dotjerati. Ali (!), ne mogu a da ne kažem da odijelo zapravo ne čini čovjeka. Jesam li ja u trenutcima kad sam bio siromašniji nego sada trebao ne ići u Crkvu? Je li beskućnik Ljubo bio nedostojan pojaviti se tamo jer u tom razdoblju nije imao nešto svečano, prikladno i lijepo? Puno je materijala koji može potaknuti i potiče na predrasude i na osudu čija su posljedica isti oni kompleksi koje spomenuh ranije. Ne bih htio da se moje razmišljanje protumači kao da sam protiv bogatstva i imaštine. Nije to, nego samo želim potaknuti na zahvalnost prema onom što imamo, na onom što jesmo i da shvatimo što možemo biti. Dobro je srediti se i biti taj primjer (pogotovo kod cura za koje se molim da se informiraju o čednosti i počnu je prakticirati jer često nisu svjesne do kakvih „muka“ dovode muškarce svojim oskudnim odijevanjem). Zapitao sam se gdje sam u svemu tome ja i što me točno određuje. Kao osoba koja jako voli sve stvoreno, morao sam se osvrnuti na ono što smatram da doživljavam dublje od većine. Ili možda bolje reći – drukčije…

Tih dana sam naučio kako ću na nekoj zajedničkoj fotografiji vidjeti sve što je pored, ispred i iza mene, da nisam samo ja bitan, da se ne trebam stidjeti onoga što jesam. Naučio sam kako sam u ovom svijetu rođen kao slobodno biće kojemu Bog daje neizmjerne sposobnosti i čini od mene oruđe vjere, nade i ljubavi. Naučio sam da me Bog hoće baš na ovom mjestu u kojem jesam. Iako sam Isus kaže: „Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju‟ (Lk 4, 24-30), nije odustao od svojeg nauma i brige za svoj narod. Velik mi je uzor u tome da svoju grudu čuvam i cijenim. Pada mi na pamet Lucija koja svome Aleksi u filmu „Kako je počeo rat na mom otoku‟ viče: „Aleksa, vrati se doma, skuvala sam ti pašta šutu.‟ Molim vas sve koji ste vani – vratite se doma! Molim vas sve koji ste doma – ostanite!

Možemo napraviti čudesa od našeg malog kraja koji je već dovoljno lijep i u svemu tome što možemo napraviti, možemo ostati svoji i Božji, živjeti u blagostanju i duše i tijela i radovati se jedni s drugima. U onom vanjskom, zapadnom svijetu koji je prikazan kako je prikazan toga fali. A pored toga nema se gdje uživati u čarima svinjokolje, cijepanja drva. Ako hoćeš naložiti vatru i napraviti roštilj moraš ići u općinu (ili gradsku upravu) po dozvolu, na autoputu možeš pretjecati i s lijeve i s desne strane pa je velika šansa da te netko ili da nekog udariš s autom…

Neka vam sve izneseno ovdje bude na poticaj, kao novogodišnja želja za sve ono što hoćete, možete i trebate postati. I vi se isto lijepo sredite za misu, ali ne zato da budete fini drugima, nego zato što Isus to zaslužuje. Sredite se i za druge prigode, ali i tad budite zahvalni i uvijek se sjetite da netko to sebi ne može priuštiti. Pomozite onima koji se ne mogu srediti kao vi. Darujte nešto svoje, ali ne ono što vam je višak, nego baš ono što vam je drago i posebno. Potaknite sebe i svoju obitelj na molitvu. Budite zahvalni i iskoristite svaku priliku za otići na svetu misu jer stvarno ima puno onih koji nisu u prilici. Štedite, ne kupujte ono što vam ne treba. Jednog dana ćete si moći priuštiti neko putovanje – recimo do Niagare koja je stvarno predivna – a moći ćete i novčano pomoći nekome. Budite zahvalni na daru obitelji, zajedništva i ljubavi i, vjerujte mi, koliko god mislili da su vam roditelji teški, naporni i dosadni, super su kakvih ima tamo preko bare. I, konačno, u svakom trenutku budite svoji, nemojte biti povodljivi i frustrirani. Drugoga, svijet i okolinu nikad nećete moći promijeniti ako ne promijenite sebe. Ne forsirajte na promjenu drugoga sve dok je to neka sebična želja, a pomozite isključivo uz savjet izrečen u poniznosti i za dobrobit drugoga. Shvatite da ste blagoslovljeni samim time što dišete čist zrak jer zrak recimo u Torontu zahtijeva pranje češće od jednom dnevno. Bolji smo od toga da budemo dio potrošačke mase koja poput ovaca slijede pastira, ali veoma pogrešnog.

Nemojte dopustiti da vas svijet određuje jer Onaj od koga smo dobili dar života već nas je odredio: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.” A ja rekoh: ‘Ah, Gospode Bože, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam.’ (…) ‘Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim’‟ (Jer 1, 5–8). Naše je da svoje srce otvorimo Božjem naumu, da se naša slobodna volja očituje u Njegovu planu za nas jer „pravila‟ koja On nalaže nisu nikakve zabrane nego upravo blagoslovi preko kojih se sigurno možemo vratiti k Njemu. Poslani smo na svijet da opravdamo svoju svetost i zaslužimo raj i sve što nam je dano služi kao oruđe za tu svrhu. Zato postoji Pastir čiji štap upire gdje treba – u skromno služenje svojoj svrsi, a ne u maglu konzumerizma koja se nastoji spustiti da sakrije ono što je bitno.

Bog vas blagoslovio!