Stjepan Lach: Uspjeh će doći kao nagrada za ustrajnost i dosljednost sebi

Razgovarali smo sa Stjepanom o samom početku njegove glazbene karijere, glazbenim uzorima, ali i željama i planovima za budućnost.

Obično svoje talente prepoznamo, ili ih prepoznaju u nama još u vrijeme djetinjstva, a znamo da dolaziš iz obitelji glazbenika. U jednom si trenutku rekao kako si se znao stišavati kada bi čuo da netko dolazi u kuću dok pjevaš. Kako su onda tvoji ukućani otkrili tvoj talent?

Moji ukućani su morali biti jako strpljivi sa mnom jer sam se u početku stvarno teško i polako otvarao što se tiče pjevanja. Ne pamtim zapravo ni sam kada sam se zaljubio u pjevanje. Sjećam se da je i ulazak u srednjoškolski zbor bio nekako jedva, bio je dobar profesor i dobra ekipa pa hajde, zašto ne probati, ionako stalno pjevam pod odmorima između satova. Na tim satovima zbora profesor me je nekako uspio ohrabriti da nastupim kao solist na božićnom koncertu i tako je sve počelo.

Tvoj prvi nastup bio je u Katoličkoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti u Virovitici i to je bio jedan od trenutaka kad su svi shvatili da posjeduješ jedan veliki talent, a ti si ga postao sasvim svjestan. Možeš li nam opisati taj trenutak kada spoznaš da je pred tobom nešto što bi moglo predodrediti pravac tvog života?

Taj prvi nastup definitivno je bio prekretnica i tada se dogodio taj neki klik u mojoj glavi. Kad sam čuo oduševljene komentare roditelja, prijatelja i profesora, shvatio sam da bi pjevanje stvarno moglo bitno usmjeriti moj život, a tada sam imao već 17 godina.

Obično te u razgovorima opisuju kao poniznog, skromnog i čovjeka čvrsto na nogama. Koliko je teško uz takve crte karaktera raditi na današnjoj estradi? Što su tvoje najveće prednosti, a što su ti najveći izazovi s kojima se susrećeš?

Nisam tip osobe koja će se nametati i laktariti da bi izborila svoje mjesto na estradi. Jedino oružje koje koristim i u koje polažem sve svoje pouzdanje je moj pjevački talent.

Najbitnije mi je u svakoj pjesmi dati svoj maksimum, odraditi svaki nastup maksimalno profesionalno, imati kvalitetne vlastite autorske pjesme i vjerujem da je dugoročno to najisplativiji put, da će mi Bog na temelju toga poslati prave ljude na put koji će mi pomoći da dosegnem neki svoj vrhunac.

Kada si došao u Zagreb na studij, upisao si Školu pjevanja Husar & Tomčić. Koji je najbolji savjet koji si dobio od Ivane, a koji od Martine i zbog čega bi tu školu preporučio drugima koji se vide u glazbenim vodama?

Kroz Školu pjevanja Husar & Tomčić sam zapravo razvio i uobličio taj sirovi talent s kojim sam došao i danas, s vremenskim odmakom, mogu reći da je period proveden u Školi najbolje iskorišteno vrijeme u mojoj dosadašnjoj glazbenoj karijeri. Nisam ondje samo naučio vokalnu tehniku, već su me Ivana i Martina, kao i ostali suradnici, učinili spremnim suočiti se sa svakim izazovom koji se može ispriječiti na mom glazbenom putu.

Sjećam se da mi je Ivana na jednom individualnom satu potpuno promijenila percepciju pjevanja jer je tada 19-godišnjem klincu “otkrila” kako smisao pjevanja nije imati što veći vokalni raspon i da što više tonova možeš otpjevati time više vrijediš, već me je naučila kako ne pjevati, tj. kako pjevanjem pričati slušatelju priču i prenijeti emociju.

Što se Martine tiče, sjećam se situacije kada je isfrustrirana mojom zatvorenošću rekla: Stjepane, zašto se ja uvijek moram dobro preznojiti da bih dobila od tebe kapljicu emocije?. Tada su mi mnoge stvari postale jasnije.

Mislim da je ovaj odgovor dovoljan motiv svakom tko razmišlja o vokalnoj izobrazbi zašto upisati Školu pjevanja Husar & Tomčić.

Osim što si pjevač, ti si i glumac. Nastupio si u mjuziklima Mamma Mia, Jalta, Jalta, Kneginja čardaša i Gospoda Glembajevi. Kako to izgleda kada se jedan pjevač odluči okušati na kazališnim daskama? Imaš li neke anegdote s proba koje bi volio podijeliti s nama?

Sve je počelo tako što smo u Školi pjevanja imali satove glume i plesa s ciljem da jednog dana budemo spremni nastupiti u mjuziklima. Moj prvi mjuzikl bio je mjuzikl Uskrsli gdje sam igrao glavnu ulogu, ulogu Isusa, a brzo nakon toga prošao sam audiciju i upao u mjuzikl Mamma mia u zagrebačkoj Komediji.

Pjevanje je uvijek bila moja prva ljubav, ali sam kroz iskustva u mjuziklima svejedno puno napredovao i pjevački i u svakom drugom smislu. Kada upadneš u profesionalni ansambl kao što je onaj kazališta Komedija, kolektiv je takav da te gura da daš 120%. A onda je svaki nastup igra u kojoj se prepustiš uživaš. U jednom trenutku smo igrali predstavu Mamma mia preko 20 puta u mjesecu, dakle gotovo svaki dan. Sjećam se kako sam uživao u svakoj izvedbi, a to je nekim kolegama i smetalo budući da sam ja i na pauzi pjevušio Abbine pjesme. Iako su nam svima već izlazile na uši, hehe.

Nedavno je obilježena Oliverova godišnjica smrti, a njegova Molitva za Magdalenu bila je prva pjesma koju si otpjevao u A strani. Kako je bilo izvesti Oliverovu skladbu i po čemu ćeš Olivera zauvijek pamtiti?

Molitva za Magdalenu bila je moj prvi nastup na A strani, a ujedno i jedan od najdražih i najtežih. Osim što se radi o Oliveru, osjećao sam se kao bačen u vatru budući da su me u studiju na mom prvom nastupu u toj emisiji između ostalih slušali i Zdravko Čolić, Nina Badrić, Massimo…

Olivera sam imao priliku upoznati budući da sam sa zborom Izvor nastupio na jednom od njegovih posljednjih koncerata koji se održao u Opatiji. Dijeliti pozornicu s takvim velikanom, a opet tako jednostavnim čovjekom bilo je neopisivo i inspirirajuće iskustvo. Svojevrsna kruna mog odnosa s Oliverom je čast koju sam imao da u prosincu prošle godine, ponovno kao dio zbora Izvor, ali ovaj put kao solist, otvorim koncert Vridilo je u Spaladium areni u njegovom Splitu s pjesmom Trag u beskraju. To je jedan od onih trenutaka koji se pamte cijeli život.

Pjesme Kraj i Slavimo ljubav snimane su u Zagrebu. Kako si ti, kao mladić iz Pitomače, prihvatio Zagreb? Koja su tvoja omiljena mjesta i gdje te najčešće možemo sresti?

U Zagrebu sam proveo 7 godina života, doselio sam s dolaskom na fakultet, a kako sam se prije dvije godine oženio, sada sam najčešće na cesti kao i svaki glazbenik. Moja supruga je iz Ljubuškog (BiH), roditelji i obitelj iz Turnašice kraj Pitomače, a posao me najviše veže uz Zagreb tako da su ta tri mjesta moje najčešće uporište.

Postoji li netko s glazbene scene s kim bi htio ostvariti suradnju?

Mnogo je pjevača koje istinski cijenim i poštujem. Nažalost, dva moja najveća pjevačka uzora su pokojni (Oliver Dragojević i Toše Proeski), ali najviše bih volio ostvariti suradnju sa Sergejem Ćetkovićem.

Planovi za budućnost – ovu bližu i ovu daleku. Gdje nam uskoro sviraš, a gdje se nadaš da ćeš svirati kroz desetak godina?

Trenutno je u pripremi novi singl koji bi trebao izaći u listopadu. Svaki singl pomiče granice i širi publiku tako da se nadam da ću kroz desetak godina obići dobar dio Hrvatske, a možda i susjednih zemalja. Žurbe nema, tek mi je 26 i vjerujem da će veliki uspjeh doći kao nagrada za ustrajnost i dosljednost sebi.

Pet brzopoteznih:

Pjesma za koju bi volio da je tvoja

Igra bez granica – Toše Proeski

Pjesma koju si zadnju poslušao

Ništa nova – Oliver Dragojević

Pjesma koja opisuje što je za tebe sreća

Više od ljubavi

Pjesma koju bi volio izvesti pred prepunom dvoranom

Loše vino – Zdravko Čolić

Pjesma koja najbolje opisuje što je za tebe ljubav

Ključ života – Oliver Dragojević