Dubravka Mijatović: Trauma kao suradnička komponenta

Dogodilo se to samo nekoliko tjedana prije njenog posjeta kod mene na seansu i to na praktičnoj nastavi. Njen zadatak je bio secirati srce. Zajedno sa svojim kolegama krenula je odraditi zadano i to s mišlju da će u svoj umni folder znanja staviti još jednu vrijednu lekciju.

Međutim, nije ispalo tako.
 
Kad se približila srcu koje je bilo postavljeno za nju, Margareta je istovremeno osjetila nelagodu u cijelom svom tijelu. Nelagoda je onda prešla u paralizu i strah te potom u tjeskobu i pritisak koji se locirao u predjelu njenog srca. Izletjela je sa sata i tražila udisaj više.

Danima poslije, mučila se s istim osjećajima čija je jačina utjecala i na besane noći pune napetosti i neobjašnjivog straha.

Stručnom terminologijom, rekli bismo, podigla se trauma.
 
Odgovor na pitanje, zašto joj se to dogodilo baš onda kad je trebala secirati srce, leži u tome da je dio nje znao da u njenom srcu postoje rane i da bi dodirivanje i seciranje nečijeg srca značilo dodirivanje vlastite boli, doživljene davno nekad. I to je za nju bilo “opasno” područje.
 
Kad smo u psihoterapijskom procesu pristupili “otvaranju” njenog srca, pronašli smo malu Margaretu koja je u trećem osnovne donijela učeničku knjižicu sa odličnim uspjehom i s jednom jedinom četvorkom koja je stajala u stupcu gdje je pisala matematika.

Zbog te četvorke njena mama, ne da nije bila zadovoljna, nego je pokazala hladnoću i oštrinu u svom pogledu, a kasnije, frustraciju i napravila” veliki problem” pitajući svoju kćer “zašto matematika nije odličan-pet?”! Ostale, odlične ocjene, naravno, nije primijetila.

“Nikad nije dovoljno dobro što god napravim”, puštala je van, istovremeno jecajući nakupljenu i zatrpanu dugogodišnju tugu i bol zbog tog događaja, držeći se za svoje srce koje je ponovno proživljavalo istu bol ali ovaj put iscjeljujuću i otpuštajuću.

“Zašto mi je to radila”, vapila je sa svojim krupnim bademastim očima, gledajući ravno u mene.

Puštali smo njeno ranjeno, nepriznato srce da govori prisjećajući se ostalih teških iskustava koje je kao dijete proživljavala. Sjetila se da je majka bila gruba i prema njenoj braći koju tako jako voli i čiju bol vidi upravo sada kao što je bilo i tada. Plakala je i grčila se jer je njeno tijelo bilo spremno istiskivati potisnutu tugu i bol. Sjetila se da su se zajedno skrivali u nekim svojim malim čokoladnim užitcima za koje majka nije smjela znati. Sjetila se njenih pritisaka i nezadovoljstava koje je ‘izlijevala’ na nju ne gledajući može li ona kao dijete uopće to podnijeti. Sjetila se nervoze i straha svaki put kad bi trebala bilo što od majke. Plakala je i dalje. Pritisak u srcu i stezanje je raslo svaki put kad bi stiglo novo, staro sjećanje jer je srce organ naših osjećaja. I ono je dobilo priliku da prizna sebi i osjeti dugogodišnju nakupljenu bol. 

Srce se čistilo. Svojim ritmom, jer srce jednostavno zna.

Margareta se polako smirivala. Laganije je i dublje disala. A, onda su stigli uvidi.

Pritisak od toga da mora biti uvijek bolje od onoga što je i što može u tom trenutku, a kojeg je osjećala u sebi bio je majčin te smo ga uklonili. Sad je više imala sebe. Osjećala je veću ljubav i zadovoljstvo sa sobom. Osjećala je veću povezanost sa sobom u kojoj je snaga i s kojom može birati. Nestala je konstantna uznemirenost i vratio joj se dobar san kao i povratak u učionicu koja je bila “samo” okidač ali i suradnička komponenta, ukoliko naše okolnosti gledamo kao na prilike za rast i sagledavanje svog života i razrješavanje starih, blokirajućih rana.
Margareta i dalje izvrsno uči i pored izvrsnih ocjena, ovo je za nju bila izvrsna prilika da iscijeli svoje traume i iskoristila ju je. Vratila je sebi i pročišćeno i smireno srce koje je počelo prepoznavati i osjećati puno više topline i ljubavi. Esencija svakog srca je ljubav, radost, život, suosjećanje, davanje i primanje.

Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja, PEAT trenerica, Access Consciousness facilitatorica i EMDR praktičarka