185. obljetnica hrvatske himne

Danicza je izlazila kao tjedni prilog Novinama Horvatzkim koje je Gaj kao prve novine na hrvatskom jeziku pokrenuo u siječnju te 1835. godine pod motom “Narod bez narodnosti je tijelo bez kosti”. Bile su prodavane u simboličnih nekoliko stotina primjeraka, ali su ostavile veliki trag u hrvatskoj povijesti. Mihanovićevi stihovi o “Horvatskoj domovini” nisu odmah naišli na veću pažnju čitatelja (i broj tih čitatelja je bio iznimno malen), ali su s vremenom prerasli književni značaj svog autora i postali literarni temelj za hrvatsku himnu, temelj koji je izdržao povijesne kušnje sve do današnjih dana. Pri tome treba znati da nas samo petnaest godina dijeli od trenutka kada ćemo obilježiti dvije stotine godina od prvog objavljivanja riječi hrvatske državne himne na koju su Hrvati izuzetno osjetljivi i dandanas kada nam se čini da sve postaje relativno. Najbolje je to pokazala reakcija hrvatske javnosti na inauguraciju predsjednika Zorana Milanovića na kojoj je državnu himnu dosljedno u svom stilu izvela pjevačka diva Josipa Lisac uz pijanista i aranžera Zvjezdana Ružića. U samo jednom trenu nitko više nije spominjao novog predsjednika i njegovu politiku ni bivšu predsjednicu i njenu politiku ili tvrdi kohabitacijski odnos novog predsjednika i starog premijera i njegove Vlade. Svi su pričali samo i jedino o Josipinoj izvedbi “Lijepe naše”. Tekst Mihanovićeve pjesme inspirirao je i pripadnike drugih naroda. Tako ga je veliki ruski pisac Maksim Gorki još 1896. godine preveo na ruski jezik, a Vladimir Nazor na talijanski. Našao se tu i francuski prijevod. “Lijepa naša” kao uglazbljena himna koju je odlično prihvatio narod pjeva se od kraja 19. stoljeća, a pjevali su je i ideološki protivnici, pa tako i ustaše za vrijeme Nezavisne države Hrvatske baš kao i partizani na oslobođenom teritoriju, primjerice na zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom ili izbjegli dalmatinski puk u egipatskom zbjegu u El Shattu. Službena himna Socijalističke Republike Hrvatske “Lijepa naša” postala je 1972. godine (iako se zna da je dio komunističkih vlasti u Hrvatskoj nikada nije prihvatio i da je odbijao stajati kada su je pjevali zborovi), a to je i ostala nakon što je proglašena neovisna Hrvatska.

A kako književni povjesničari ocjenjuju pjesničku kvalitetu hrvatske himne čiji je autor Antun pl. Mihanović? Nedavno preminuli akademik i književni povjesničar Dubravko Jelčić u svojoj “Povijesti hrvatske književnosti” nema nikakve dileme.

Ukraden spomenik

“Ali kad Mihanović piše intimistički intoniranu ‘Horvatsku domovinu’, bez patetičnih izjava, bez bučnih programatskih riječi, njegovo pjesničko uzbuđenje je autentično, a njegova pjesma, satkana od čisla idiličnih pejzaža, skladnih prizora u njima i prisne osjećajnosti, jest poezija. I ta pjesma, prošavši gotovo nezapaženo u vrijeme kad je bila objelodanjena, izdižući se kao umjetnina znatno iznad većeg i popularnijeg dijela našega tadašnjeg pjesništva, počela je tek kasnije privlačiti pozornost, da bi 1891. u skladbi Vinkovčanina Josipa Runjanina bila spontano prihvaćena kao hrvatska nacionalna himna”, piše Dubravko Jelčić. A publicist i povjesničar Josip Horvat u svom poznatom djelu “Kultura Hrvata kroz 1000 godina” piše da je “Horvatska domovina” Mihanovićevo vrhovno pjesničko djelo i svjedočanstvo neprekinute veze s rodnom zemljom.

“U njoj je uzvisio Gundulićevu idilu na vis ideala hrvatskog bivstva, uskladio u hrvatskom krajoliku poziv ratara i ratnika, obnovio prvi u XIX. stoljeću vjekovni hrvatski cilj: oslobođenje braće s onu stranu Une! U posljednjoj kitici vrelošću srca i odlučnošću misaona zrelog muža uobličio je ljubav Hrvata prema domovini riječima zavjeta, koje će uvijek iznova sa srsima zanosnog strahopočitanja ponavljati bezbrojni naraštaji: Teci, Savo hitra, teci, Nit ti Dunaj silu gubi, Kud li šumiš svijetu reci: Da svog doma Hrvat ljubi, Dok mu njive sunce grije, Dok mu hrastje bura vije, Dok mu mrtve grob sakrije, Dok mu živo srce bije!’”

Antun Mihanović, rođen 10. lipnja 1796., nije važan samo po autorstvu “Horvatske domovine”. On je jedan od prethodnika hrvatskog narodnog preporoda. Tako je 1815. u Beču objavio knjižicu “Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku”

Naravno da je lik Antuna Mihanovića s vremenom ipak pao u sjenu “Horvatske domovine”. No posljednjih godina jača interes javnost za Mihanovića i njegov neobičan lik. Pomalo je bizarna činjenica da mu je u predjelu Gradac u Gatima iznad Omiša, zbog njegova poljičkog porijekla, podignut spomenik, rad uglednog hrvatskog kipara Kuzme Kovačića. Bila je to impozantna, stojeća brončana skulptura visoka 220 centimetara, teška jednu tonu koja je iz Gata ukradena i nikada nije pronađena!? Spomenik Mihanoviću otkriven je 2004. godine, a ukraden dvije godine poslije. Kako bi se izbjegle daljnje moguće krađe ili skrnavljenja, odlučeno je da novi odljev Kovačićeva djela bude postavljen na sigurnijem mjestu, u Omišu na Priku, u hladovini velikog brijesta i blizini starohrvatske crkve sv. Petra. Spomenik je i otkriven 2016. godine, i to pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora.

A Antun Mihanović, rođen 10. lipnja 1796. godine nije važan samo po autorstvu “Horvatske domovine”. On je jedan od prethodnika Hrvatskog narodnog preporoda. Tako je 1815. godine u Beču, gdje je studirao, objavio knjižicu “Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku”. Tom je krajnje individualnom i programatskom knjižicom najavio, ako ne i inicirao, i preporodne ideje i kasniji Gajev pokret. Tražio je ukidanje latinštine i uvođenje hrvatskog jezika u javni život, ali na principima racionalnog prosvjetiteljstva, kako to zaključuje Josip Horvat.

Tri godine kasnije, u siječnju 1818. godine, Mihanović u Padovi objavljuje proglas “Znanostih i narodnoga jezika prijateljem” kojim je pokušao sakupiti novac za objavu Gundulićeva “Osmana”, teksta koji je pronašao u Veneciji. Oduševljen Gundulićem, Mihanović poziva sunarodnjake (koje naziva domorocima) na pretplatu kako bi tiskao “Osmana”, ali bez odaziva. Nakon tih pokušaja, Mihanović postaje vojni sudac, činovnik u Rijeci, a onda i diplomat. Za boravka u Rijeci, zastupao je i Rijeku na Požunskom saboru, a u to vrijeme je i napisao “Horvatsku domovinu”, iako se spomenik Hrvatskoj himni nalazi u Zelenjaku, u Hrvatskom zagorju nedaleko od Kumrovca i Klanjca, jer je po predaji Mihanović napisao buduću hrvatsku himnu oduševljen ljepotom Zelenjaka. 1836. postaje austrijski konzul u Beogradu gdje se zaljubljuje u lijepu (i dvadeset godina mlađu) Anku, nećakinju proaustrijskog kneza Miloša Obrenovića i pjesnikinju kojoj piše sonet “Viđenje” i pjesmu “Kamena djeva”. Ljubav nije imala sretan kraj, Mihanović je zbog pritisaka kneza Miloša morao napustiti Beograd. Pritom je našao vremena za strastveno prikupljanje starih knjiga, rukopisa i dokumenata vezanih za Hrvatsku. Na Svetoj Gori čak je pronašao i Zografsko evanđelje, važni staroslavenski glagoljski kodeks nastao u Bugarskoj u 10. ili 11. stoljeću. Kada je bio konzul u Carigradu, zauzeo se i da se iz tamnice izbavi znameniti franjevac Ivan Franjo Jurkić.

Prvi u Americi

Josip Horvat Mihanovića naziva racionalistom koji hrvatski puk prosuđuje hladnim razborom te ga smatra prvim našim potpunim “zapadnjakom-racionalistom, ali i ponosnim plemenitim koljenovićem”. I doista, Mihanović je plemićki sin, nećak je protonotara kraljevstva Josipa Kuševića i iznimno obrazovana osoba koja je karakterno izgrađena u zagrebačkom krugu. Za Mihanovića Horvat tvrdi da je prvi hrvatski intelektualac koji je posjetio Sjevernu Ameriku (tražeći, zanimljivo, tržište za hrvatsko vino).

Kada je kao austrijski diplomat službovao na Bliskom istoku, učio je sanskrt, i to pomoću djela našeg prvog indologa Filipa Vezdina, autora prve u Europi tiskane sanskrtske gramatike. Svestrana je bila osobnost Antuna pl. Mihanovića, gospodina koji je vrlo lako mogao ući u kneževsku obitelj Obrenović što bi njegovu životu zasigurno dalo neku drugu dimenziju. Ali, da je napisao samo “Horvatsku domovinu”, njegova uloga u hrvatskoj povijesti bila bi zapisana velikim slovima.