“Zabranjeno plakatiranje” Tamare Herceg u Širokom Brijegu

Danijela Grbavac o izložbi je rekla:

Vizura grada sačinjena od starih, oljuštenih plakata bili su inspiracija za ciklus slika velikih formata naslovljenih Zabranjeno plakatiranje.

Asimetrična ravnoteža djela na oko promatrača utječe na način da ga tjera da “putuje” po slici dodirujući tako svaki njen kutak. Na taj način autorica je uspjela u svakome od nas probuditi onu dječju znatiželju koju imamo u sebi, ali smo ju zakopali u dubinu svoje svijesti. Analizirajući djela postajemo opčinjeni teksturom koja dominira, bojama, kaosom i redom, statikom i dinamikom. Eksplozija osjećaja bačena na platno nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Slojevitost postignuta višestrukim apliciranjem raznih materijala kao što su papir, kolaž i plakati simbolizira slojevitost čovjekove osobnosti. Sloj po sloj, nanošenje novoga u svrhu kamufliranja prethodnoga dovelo je do nerazumljivosti te upitnosti o stanju te sastavu prvog, izvornog elementa.

Vidljivo grubi potezi uklanjanja tih istih materijala s platna jasno prenose Tamarinu poruku. Gotovo napadno, ona nas poziva da ogolimo sa sebe sve ono nepotrebno. Poziva nas da nakon što sagledamo njene radove taj pogled usmjerimo prema sebi samima, postavljajući tako nimalo lak zadatak za suvremenog čovjeka.

Suvremeni čovjek je konformist. On ne propitkuje, ne istražuje; on se prilagođava svijetu oko sebe slijepo slijedeći masu. Nije niti svjestan da u sebi posjeduje sposobnost osloboditi se tih okova jer konformizam, iako omogućuje sigurnost, onemogućava promjenu koja je očigledno nužna. Potrebno je slušati glas savjesti, a ne živjeti u suprotnosti s njenim zahtjevima. No ponekad ju je teško čuti zato što je ona živa do te mjere do koje osoba ne izgubi sebe i potpuno se preda raljama ravnodušnosti i destruktivnosti. Koračajući bez cilja i kompasa pojedinac postaje laka meta konzumerizma koji naposljetku postaje i dio njegova identiteta. Kupujem, dakle jesam.

Danas je nemoguće pobjeći od reklama. Gdje god se okrenemo, zovu nas. Od onih A1 formata zalijepljenih na rasvjetnim stupovima duž ulica do masovnih digitalnih billboarda koji zasljepljuju prolaznika svojim blještavim i očaravajućim porukama i ponudama. Nudi nam se proizvod, usluga, zabava uz uvjerenje da nam baš takvo nešto treba te da bez toga nećemo biti potpuni. Sav izvor naše sreće sadržan je u ponuđenome.

Umjetnica kritizira takav vrijednosni sustav podsjećajući nas da su osjećaj samosvijesti, kao i sloboda, ključni elementi za ostvarenje individualnosti. Čovjek se protivi zakoračiti putem koji ga vodi njemu samome jer ga je strah onoga što će ga na kraju puta dočekati, a umjetnica nas svojim djelima upravo ohrabruje da učinimo onaj prvi, najvažniji korak.