Lazić: Slikao sam Ornelu Višticu u Hercegovini, potrajalo bi da nije vidjela zmije

U knjigama su pored fotografija i priče koje stoje iza njih, a jedna od upečatljivijih je ona o Orneli Vištici i snimanju u Hercegovini.

Ornela Vištica

"Dobar dan, ovdje Jadran Lazić. Imam za vas neke proizvode na bazi prirodnog smilja". Bio je to početak mog prvog telefonskog razgovora i zapravo prvo upoznavanje s Ornelom Višticom.

"Jadran Lazić? Fotograf?", promrmljala je Ornela. Odgovorio sam potvrdno i nastavio objašnjavati o kakvim se proizvodima radi. Naime htio sam to napraviti za mog prijatelja Tomu, vlasnika i co-foundera prirodne kozmetike “Helita” koji ima svoja polja smilja i lavande, a Ornela se činila kao idealno rješenje, s obzirom na to kako sam čuo da je pobornica prirodne kozmetike.

"Jadrane, jel’ vi još uvijek fotografirate? Ako te kreme budu dobre za moju kožu, htjela bih da snimite nekoliko fotografija".

I tako sam lagano krenuo razmišljati i režirati o mogućnostima zajedničke suradnje s Ornelom i o tome da ponovno nakon dugo vremena uzmem svoje aparate u ruke.

Smilje, Ornela, izlazak sunca, haljine Matije Vuice i kozmetika "Helita". Nekoliko mjeseci nakon našeg razgovora iz Amerike sam odlučio krenuti put Zagreba s aparatima, nadajući se kako je Ornela oduševljena kremama...

Tek kad sam vidio Ornelu sa 70 viklera u kosi ispred njene kućne adrese s velikim crnim naočalama, postao sam svjestan kako uistinu ponovno kreće moj fotografski dan kao nekad, no prije toga je trebalo odraditi petosatnu vožnju za snimanje. Prisjetio sam se svih anegdota s velikim holivudskim zvijezdama.

Nisam baš bio oduševljen Ornelinom bijelom puti, te sam šarmantno predložio, ukoliko fotografiranje bude dobro, neka dođe malo osunčati se na Hvar u našu obiteljsku kuću. I imao sam još jedan problem, objasniti glumici kako moramo pokupiti usisivač na vodu u kutiji od skoro dva metra koja će se voziti na zadnjem sjedištu pet sati. Nakon što se Ornela glasno nasmijala kad je vidjela usisivač na vodu,  sve je bilo lakše...

Na ručak smo svratili u Konjevrate u konobu "Vinko", na jednog pivca, a moja nova muza oduševila se velikim fetama pršuta, a ja sam imao prve fotografije glumice s viklerima u kosi i pršutom u konobi “Vinko”.

Njena želja za opuštanje na snimanju bila je Oliverova glazba, što mi nije teško palo, jer sam u autu imao njegova 3 CD-a. Matija Vuica, moja draga prijateljica, donijela je najljepše haljine od svile, a Ornela se veselila što će Matija biti s nama u Hercegovini, kao i Ornelin prijatelj i suradnik Emerik Gudelj, koji je bio zadužen za kosu, a poslije sam ga prozvao Enrique. Navečer smo stigli u Hercegovinu i odradili zadnje pripreme za snimanje koje je trebalo krenuti u 04:30, pred izlazak sunca sljedeći dan.

Scena je izgledala pomalo nestvarno, jer su na mojoj muzi bile štikle od 20 cm, s kojima je skakutala po kamenju i poljima smilja, garderoba, koju je Enrique improvizirao, bila je iza auta, Matija je bila koncentrirana i od jedne haljine koju je Ornela odjenula napravila još pet novih.

I fotografirali smo oko pet sati bez prestanka, udaljeni 30 kilometara do prvog naseljenog mista. U poslijepodnevnim satima smo otišli na vodopad Kravice na rijeci Trebižatu pored Ljubuškog. Moja muza je hrabro ušla u vodu, a ja u rebatinkama i u vodi do koljena tražio sam najbolji kadar. Objašnjavala mi je kako je Kusturica tu doveo Monicu Bellucci i snimao film prije koju godinu...

I vjerojatno bi i naše fotografiranje na vodopadima potrajalo da Ornela nije vidjela nekoliko zmija koje su se sunčale i pobjegla u čamac. Za mojom muzom potrčao sam i ja s aparatima, a Enrique za nama. Uspio san opaliti još koji kadar i u čamcu, sve dok je bilo svjetla. Zmije smo zaobišli, ali zato kolač Orneline mame nismo. A nismo ni ribu na Baginom mostu u Ljubuškom, koju je organizirao Toni.

Ujutro smo krenuli prema trajektu Drvenik-Sućuraj zajedno s mojim usisivačem. Kupio sam još nešto spize i malo šljiva za moju mamu. Ornela je bila naš gost tih dana, sprijateljila se s mojom sestrom Adom i oduševila šeširima bake Slavice, te se zaljubila u Zavalu na otoku Hvaru. Ekipi se pridružio i moj prijatelj Silvije, a tih dana smo napravili i fotografije na mojim poljima lavande iznad Zavale, koja su zapravo razlog zašto me u Americi zovu Lavanderman.

Oliver nas je pratio na našem putu gdje god smo krenuli, usisivač je bio s nama i smijeh, veselili smo se i družili zajedno s mojom familijom, ženom i djecom. Fotografija Ornele u smilju obrađena je u Los Angelesu, a ovo ljeto bila je izložena zajedno s Jodie Foster (koja je njena omiljena glumica) u Carpe Diemu na Hvaru.

Naše fotografije izašle su u ljetnom izdanju hrvatskih časopisa i na internetskim portalima. Ornela danas razmjenjuje recepte  s mojom sestrom Adom, i voli često doći na Hvar, često se čujemo i smijemo se i dalje glasno... Bez kutije usisivača...

Lazić će svoju fotomonografiju ljubiteljima fotografije predstavljati do kraja ove godine diljem Hrvatske i bivše Jugoslavije. Obožavatelji njegovog lika i djela luksuzno će izdanje moći kupiti na izložbama koje su planirane za ovu godinu.