Dajte malo poezije: Miro Petrović, "Cviće moje"

O autoru: Početkom svibnja 1994. godine, u vrijeme priprema narednog broja "Stećka", koji sam tada uređivao, stalna suradnica lista i novinarka "Oslobođenja", Angelina Šimić, donijela mi je jednu pjesmu Mire Petrovića, bez naslova. Ni danas ne znam kako je do nje došla, jer je to bilo vrijeme potpune blokade Sarajeva, iako je u Washingtonu već bio potpisan sporazum između Hrvata i muslimana Bošnjaka o Federaciji (bilo je to 18. ožujka iste godine, da vas sve podsjetim na to!). Iz Fojnice, u kojoj je do sukoba Armije BiH i HVO-a proveo sve vrijeme rata, Miro Petrović je sa suprugom i dva sina već bio negdje u Hercegovini, da li u rodnom Klobuku ili negdje drugdje, to nisam točno znao. Njegova pjesma čiji je prvi stih glasio: Ono nebo, one zvizde, tako nas je, u stvari, prvi puta povezala (tijekom rata, nažalost, nije mi se iz Fojnice nijednom javio). Već prvo čitanje probudilo je u meni nešto iskonsko, prvo zato što je pjesma napisana sasvim zaboravljenom ikavicom, potom i zato što je u svojoj osnovici imala nešto od narodskog duha, što je svoju elegičnost i tragičnost smještala u njegovu tradiciju, slikajući krvavu stvarnost rata, nasilni progon ljudi sa stoljetnih ognjišta. Ponovnim čitanjem otkrio sam u ovoj pjesmi gotovo sve što je činilo njezin kozmos: povijesno iskustvo čovjeka naših prostora, njegovu tugu što je na njima samo povremeno siguran, njegovu ljubav prema njima i njegovu odlučnost da im se vrati i nakon najokrutnijih pustošenja. U jeziku ove pjesme, koju sam objavio u lipanjskom broju "Stećka" 1994. godine, upotrijebivši prvi stih kao njezin naslov (u knjizi je ona dobila svoj konačni naziv CVIĆE MOJE), nema nijedne riječi koja leksički podržava ovakav moj doživljaj njezine izvornosti i smisla. Gotovo sva građa njezine kuće, koja je savršena i iznutra i izvana, održava se samo na nekoliko riječi: nebo, zvizde, sunce, misec, cviće. Osim tih pet stupova, naravno, kuća ima i drugu građu, koja veoma jednostavno, najbliže bi bilo reći nekom narodskom vještinom i pameću, povezuje sve njezine dijelove, od temelja do krova. Za njezinu gradnju namjerno je odabran prepoznatljiv materijal, kao što je i njezina unutrašnjost namjerno popunjena, za vrijeme u kojem je nastajala, brzo prepoznatljivim životnim sadržajem. Duhom naivnosti ova Petrovićeva pjesnička kuća održavala se na zemlji ratnih strahota kao travka ižđikala iz asfalta, baš na onom mjestu gdje je granata na njemu ostavila svoj trag. Prosto nevjerojatno: otkud u pjesniku toliko čistoće, toliko smirenosti, toliko bezazlenosti, usred najsvirepije stvarnosti? (Mirko Marjanović, časopis Hrvatska misao, broj 3-4, Matica hrvatska Sarajevo,1997.)

"Cviće moje"

Ono nebo, one zvizde,

moje Sunce i moj Misec

sve ponesoh ja sa sobom

sve ovdje di sam ja.

Ali moje cviće di je?

Moje cviće tko li bere,

moje cviće tko otkida?

Kad se budim, kad

pogledam -

drugo brdo, druga magla.

Ali moje zvizde sjajne,

ali moj je Misec bajni,

toplo Sunce što me grije.

Sve je moje di sam ja.

Ono moje cviće tamo

neka bere tko ga bere.

Eto mene jednog dana

ja ću brati što je moje.

Podsjećamo, za vrijeme novonastale situacije s pandemijom prouzrokovane koronavirusom koja je, među ostalim, primorala JU "KŠC" Ljubuški - odjel Knjižnicu Ljubuški da zatvori svoja vrata, kako bismo ostali povezani s članstvom, nadasve ljubiteljima poezije koji za istom žude, dok je do daljnjega prolongiran naš svakodnevni rad s korisnicima naših usluga, kao ujedno i naše brojne te raznovrsne kulturne manifestacije, u rubrici "Dajte malo poezije" objelodanjivat ćemo poeziju znanih i neznanih ljubuških pjesnika, ali ujedno i poeziju proslavljenih svjetskih književnika.