Ljubušak tražio više od 600 tisuća otpremnine od Aluminija

Naime, Bradvica je protiv svog bivšeg poduzeća, mostarskog Aluminija, već 13. vibnja 2015. godine pokrenuo parnični postupak u kojem je tražio isplatu čak 613.213,24 KM otpremnine. Ustavni sud BiH potvrdio je presudu Vrhovnog suda FBiH: da Bradvici nisu prekršena prava te da je njegov zahtjev protivan moralu društva i načelu savjesnosti i poštenju, piše Dnevni list.

Bradvica sam sebi isplatio otpreminu od 144.399 KM

Kako stoji u presudi Ustavnog suda BiH, a u koju Dnevni list ima uvid, Bradvica je u svojoj tužbi naveo da je s Nadzornim odborom Aluminija d.d. Mostar 11. veljače 2011. zaključio menadžerski ugovor kojim su određena njegova prava, obveze i odgovornost kao direktora Aluminija,, uz mjesečnu bruto plaću u iznosu od 19.447,35 KM.

Bradvica u tužbi tvrdi da je Ugovorom precizirano da se ugovor zaključuje na četiri godine, s tim da se može raskinuti i prije isteka mandatnog razdoblja, te da bez obzira na razloge raskida ugovora, on po Ugovoru zadržava pravo na isplatu bruto plaće za razdoblje sve do kraja mandata od četiri godine, te pravo na otpremninu u visini dvogodišnje bruto plaće.

S druge strane, i tadašnji Aluminij d.d. Mostar, a u odgovoru na tužbu bivšeg direktora, osporio njegovu tužbu te podnio protutužbu tražeći isplatu od 144.399,43 KM na ime neosnovanog bogaćenja jer je Bradvica taj iznos, prema tvrdnjama Aluminija, bez zakonskog osnova sam sebi isplatio na ime otpremnine.

Općinski i Županijski sud dao za pravo Bradvici

Potom je Općinski sud u Konjicu dao Bradvici za pravo te naložio Aluminiju da mu isplati 321.814,75 KM, na ime neisplaćene plaće za period od 18. studenog 2013. godine do 10. veljače 2015. godine kao i 177.959,64 KM i još 3.335,18 KM na ime obračunatih zakonskih kamata na isplaćeni iznos otpremnine, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

Također, u cijelosti su odbili protutužbu iz Aluminija prema Bradvici, kao što je na Županijskom sudu u Mostaru odbijena i žalba Aluminija na presudu Općinskog suda te u cijelosti potvrđen i prvostupanjska presuda Općinskog suda.

Potom je Vrhovni sud 19. ožujka 2020. godine reviziju djelomično usvojio, obje nižestupanjske presude preinačio u odluci o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 321.814,75 KM i iznosa o 177.959,64, sve sa zakonskim kamatama, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen, dok je u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 3,335,18 KM, s kamatama i protutužbenom zahtjevu revizija odbijena.

Nemoralno ugovaranje visine otpremnine

Zanimljivo je stajalište Vrhovnog suda koji je naglasio da “ugovaranje visine otpremnine i plaće nije zabranjeno odredbama materijalnog prava, niti je suprotno Ustavu BiH ili Ustavu FBiH, ali da se prilikom utvrđivanja postoji li ništavost takvih odredaba vodi računa o savjesnosti i poštenju ugovornih strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju kao i o moralnim shvaćanjima društva” te zaključio da su odredbe Ugovora u pretežitom dijelu ništavne.

Bradvica ovakvom odlukom nije bio zadovoljan te je upucio apelaciju u kojoj ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu, no njegovi razlozi su ocijenjeni neosnovanoma.

U odluci Ustavnog suda stoji: “Polazeći od navedenog, Ustavni sud zapaža da apelant (Bradvica) potražuje isplatu na ime bruto plaća za period nakon raskida Ugovora do njegovog isteka, dakle za period kada apelant nije obavljao poslove direktora kod tuženog. Ustavni sud također zapaža da apelant traži i isplatu na ime preostalog dijela otpremnine koja je utvrđena u visini dvogodišnje mjesečne bruto plaće apelanta koju je ostvarivao po Ugovoru (19.447,35 KM). Shodno tome u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja uzimajući u obzir činjenicu da je apelantu dio otpremnine u iznosu od 144.399,43 KM već isplaćen, da je Vrhovni sud utvrdio da je takvo ugovaranje ništavo jer je protivno savjesnosti i poštenju i moralu društva, Ustavni sud smatra da je odbijanje tužbenog zahtjeva u pretežnom dijelu proporcionalno legitimnom cilju koji se želio postići, kojim je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa”.

Ustavni sud BiH je, stoga, zaključio kako presuda Vrhovnog suda nije prekršeno pravo bivšeg direktora također bivšeg Aluminija d.d. Mostar.