Ekspedicija predvođena ljubuškim istraživačem razbila mit o čudesnoj spilji

Jedna od njih glasila je da u nju zbog nečega što se tamo nalazi, ne ulaze ptice, čak ni golubovi. Za tu dijagnozu vremena su imali ne samo čobani nego i težaci kada bi iza podneva odmarali na suprotnoj strani korita rijeke gdje su obrađivali zemlju. Gledali su u bjeličasti otvor špilje, ali  nikakve tragove života nisu primjećivali. Naravno da je to kod njih pobuđivalo maštu.

Golublja gnijezda

   Znali su primjerice, da se u špiljama nešto južnije gnijezde golubovi, koji svoje mlade četrdesetak dana skrivaju na tamnim i skrovitim mjestima.  E, zašto ih nema kraj spilje bilo je pitanje na koje nisu imali odgovora. Kako se oko drugih spilja po liticama s obje strane korita rijeke, s vremena na vrijeme vide tragovi života, bilo je dovoljno da se oko špilje u koju nitko neće snuju bajke. Godinama su te storije nadograđivane i protegle se sve do ovih vremena. Svemu tome kumovala je činjenica što je spilja čak i za današnje planinare nepristupačna. Jednostavno stijena iznad nje je svod, a ispod nje je ponor dubok dvjestotinjak metara.

Duboki kanjon Bregave – do spilje nit’ se može sići nit’ popeti

   Sve je to ponukalo Vinka Hercega istraživača iz Prologa kod Ljubuškog i Branu Ekmečića poljoprivrednika iz obližnjih Prebilovaca, da ispitaju što je po srijedi. U stvari Branine priče su Vinku bile poticaj da sakupi ekipu naoružanu dronom, kako bi se konačno vidjelo što je u toj spilji. Nakon što se dron izdigao do ravni ulaza u spilju stiglo je razočarenje, Pećina je u stvari udubina u golemoj stijeni koju je prolokala voda! Jasno čim spilja nije duboka i skrovita što će u njoj ptice, mogu na toj visini privući samo sokola ili jastreba, koji na okolnim vrhovima stražare. Tako spilja u čas prestade biti mit, a bajke neispričane priče, prenosi Ljportal.

Prizor podsjeća na sebičnu – poslije mene potop

   Uz to što je je ova akcija poslužila za rušenje stereotipija o mitskoj Pećini, posjetiteljima je dala na uvid pravu eko katastrofu u koritu rijeke Bregave. Korito je na tom dijelu vađenjem pijeska, možda i zemlje, doslovce uništeno. Pravi ekocid. Iza čovjekova neplanskog djelovanja ostale su gudure, u jednoj od njih ima i ostataka života što se da naslutiti po bijelim čapljama koje „sjede“ na granama drveća i čekaju, jasno žrtve iz bare u što se pretvorio jedan dio izraubovanog korita rijeke.  Da nije žbunova trave i zelenila uz padine, bio bi to predio pustinje.

 More tišine

   Uglavnom, umjesto otkrića misterija koje krije spilja u Kozjim stijenama, sudionici ekspedicije uz koje je bio i uz tekst potpisani, vratili su se dvostruko razočarani – spilja je kamena udubina, a korito Bregave da nije zelenih nijansi djelovalo bi kao More tišine na Mjesecu.

Zaostala bara iza ljudskog nemara i bijele čaplje

   Inače, Bregava je rijeka koja nastaje od stalnih izvora Bitunje i Hrguda i povremenih vrela Malog i Velikog Suhavića. U ljetnom razdoblju, te za sušnih proljeća i jeseni, Bregava presuši već u Vidovu Polju jugozapadno od Stoca, pa je tako veći dio korita u sušnijem dijelu godine, bez vode. Inače, dužina Bregave koja se u Neretvu ulijeva kod Klepaca, južno od Čapljine, je nepunih četrdeset kilometara. 

Tekst i foto: D. Musa

Otužni prizor

Zaostali otpad