Razgovor s povodom - Mons. Tomo Vukšić, nadbiskup koadjutor vrhbosanski

U Vrhbosanskoj nadbiskupiji ona će biti obilježena činjenicom da je službu nadbiskupa koadjutora preuzeo mons. Tomo Vukšić. Upravo je on bio naš sugovornik s kojim smo razgovarali o aktualnim temama.

Don Tomo, kako nadbiskup Vukšić najradije sebe predstavlja, već je javnosti dosta dobro poznata osoba s obzirom da je 30-ak godina profesor različitih teoloških disciplinai čest propovjednik, a također i prvi vojni biskup u BiH. Ipak, spomenut ćemo da je rođen9. siječnja 1954. u Studencimakod Ljubuškog te da je 1980. zaređen za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije. Na Papinskom orijentalnom institutu1984. postigao je magisterij na odjelu teologija-patrologija, a dvije godine poslije iz kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Urbaniana. Od 1986. do 1988. vršio je službu tajnika Mostarske biskupije ibiskupa Pavla Žanića. Poslije toga bio je pitomac Papinskoga hrvatskog zavoda Sv. Jeronima u Rimu (1988.-1991.), i ponovno student na Papinskom orijentalnom institutu gdje je postigao doktoratistočnih crkvenih znanosti (1991.). Vrativši se u domovinu, bio je pročelnik Teološkog instituta u Mostaru (1991. - 1994.); predavač na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (2005.-2011.) i Teološkom institutu u Dubrovniku (1992.-1997.); vicerektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu (1993. - 1998.); sudski vikar u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji (1993.-2009.); ravnatelj Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije BiH (1998. - 2005.), član Mješovitoga povjerenstva za primjenu Temeljnog ugovora između Svete Stolice i BiH. Kada je papa Benedikt XVI. 1. veljače 2011. osnovao Vojni ordinarijat za Bosnu i Hercegovinu, dotadašnjeg je generalnog vikara Mostarsko-duvanjske biskupije i profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu mons. Vukšića imenovao za prvog biskupa ovog ordinarija. Za biskupa je zaređen 2. travnja 2011. u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve. Autor je brojnih i cijenjenih publikacija iz teologije, kanonskoga prava, povijesti Crkve i suvremenih pitanja,i član Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog.

Preuzvišeni, svjedoci smo kako je malo potrebno da se ljudski način života naglavačke preokrene. Što na temelju toga čovjek postmodernoga doba može i treba iščitati?

Iz opasnosti i širenja koronavirusa, te posljedica koje uzrokuje za zdravlje ljudi, društveni ustroj i za cijeli način života, svi bismo trebali još više osjetiti potrebu poniznosti, naučiti koliko je krhak ovaj ljudski život i koliko su ljudske stvorene sigurnosti više navodne i privremene negoli stvarne i trajne. I drugo, sve ovo pokazalo je koliko smo zapravo međusobno ovisni i zaista potrebni jedni drugima, te koliko jepogrešna ljudska samodostatnost koja se često promovira, i koliko je neodrživ individualizam koji je postajao sve dominantniji način razmišljanja i ponašanja. A kao vjernici, koji se nadaju vječnom životu, svoju nadu, življenu na ovomu svijetu,hranimo uprtih pogleda u tu svoju budućnost.

Dok su tijekom posljednjega rata na Sarajevo padale granate, netko je pitao jednog biskupa:"Gdje je tu Bog?" Što odgovoriti danas onima koji isto pitanje postavljaju u trenutku pandemije koja je paralizirala svijet?

„Gdje je ljubav i prijateljstvo, ondje je i Bog“, izgovaramo u jednoj liturgijskoj pjesmi. Odnosno, Bog je uvijek tamo, i samo tamo gdjesu na djelu ljubav i prijateljstvo među ljudima. To je osnovna kršćanska istina o Božjoj prisutnosti među ljudima, koju je vrlo sažeto napisao još apostol Ivan:„Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi,u Bogu ostaje, i Bog u njemu“ (1 Iv 4,16). To je kršćanska istina koja vrijedi za svako vrijeme i okolnosti.

U sadašnje vrijeme teškog iskušenja zbog pandemijekoronavirusaistina o Božjoj prisutnosti na način očitovanja ljubavi i dokazanoga prijateljstva također je višestruko prisutna. Zato su znakovi i mjesta izravnog očitovanja Boga-s-ljudima danas ljubav i prijateljstvo koje pokazuju liječnici i drugo medicinsko osoblje, karitativni djelatnici i volonteri, odgovorni društveni djelatnici i sposobni članovi kriznih stožera, crkveni dušobrižnici i medijski djelatnici, znanstvenici u institutima i mnoštvo nepoznatih osoba koje svakodnevno prema nekomu pokazuju brigu. U tim činima dobrote, bez obzira jesu li kršćani ili nisu oni koji ih vrše, blista Bog sam u svojoj „slici i prilici“ na koju je stvoren svaki čovjek.

U svjetlu rečenoga, je li govor o uskrsnuću - kao temelju kršćanske vjere - nešto što može doprijeti do današnjeg čovjeka ili suvremeni "Atenjani" navjestitelja "Pavla" drže običnom "čavkom" i lakonski kažu: "Još ćemo te o tom slušati!" (usp. Dj 17,17.32)?

Stvarno življenje sadržaja evanđelja vrlo često je usporedivo sa slikom napuštenog i odbačenog Boga na Veliki petak, kada su mnogi ljudi prezreli njegovu ljubav i prijateljstvo, a uspjeh njegova navještajatreba uspoređivati sa slikom apostola Pavla iz poznate zgode na trgu u Ateni, kad su ljudi na njegov navještaj prijezirno komentirali i na njega odmahivali rukom. Međutim, snaga Božje ljubavi i prijateljstva, kao što znamo iz primjera na Golgoti, kao ni autentičnost njihova navještaja, kao što znamo iz svetačkoga primjera.

*Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba