Muke jedne majke

U sredstvima javnih komunikacija, u ljudskome razgovoru uopće, udomaćila se riječ egzodus. Što ona znači?

U Rječniku stranih riječi Anić - Goldstein kaže se da ona označava slobodan ili prisilni odlazak velikog broja ljudi iz nekog kraja ili neke zajednice. U biblijskom smislu, ova riječ pripovijeda kako je Mojsije izvodio izraelski narod iz egipatskog ropstva i od Boga primio deset zapovijedi.

Piše: Josip Muselimović / Vecernji list

U različita vremena, različiti narodi, micali su se iz jednog u drugi kraj. Danas živimo u vremenu slobodnog i prisilnog pomicanja – egzodusa. To je novina. Odlasci su slobodni, a zapravo – oni su prisilni.

Nekada su ljudi odlazili trbuhom za kruhom, a danas, uglavnom, odlaze razumom prema prostoru koji ih neće ponižavati i koji im jamči miran život. Kada sagledam tragične razmjere egzodusa koji je, poput požara, zahvatio našu zemlju, sjetih se sjajne misli pjesnika Avde Sidrana: “Kad se saberem, ja se oduzmem”.

U ponedjeljak, 17. veljače ove godine, u livanjskom hotelu Dinara sjedio sam sa svojim klijentom, čovjekom zrele životne dobi, jasnih pogleda i još jasnijih životnih planova. Čekali smo početak sjednice drugostupanjskog vijeća i nadali se okončanju pravosudne trakavice. Imali smo dovoljno vremena. U takvim prigodama, uz prvu jutarnju kavu, zna se zametnuti ozbiljan i neočekivan razgovor.

“Nema kod mene slabosti i neodlučnosti. Uvijek sam znao tko sam, što mogu, što hoću i što sam uradio. Moje godine i obiteljske prilike ne dopuštaju mi da snagu rasipam tamo gdje ne treba. Podižem troje malodobne djece. Tri sina! Tri prava Livnjaka. O svemu vodim brigu, o njihovu odgoju i podizanju posebno. Rano ustajem i cijeli dan radim. ‘Na crno’, a što ću?!

Branio sam livanjsku i kninsku bojišnicu i nadao se. Ponekad sam potišten i zamišljen jer vidim da moja nada nije bila stvarna i realna, a ni posve jasna onima s kojima radim i koji se pićem truju i nadom zavaravaju. I, evo, na koncu svega, ratnik iz rova postade radnik ‘na crno’. Jutros sam otišao u crkvu, Bogu se pomolio da me pravosudna nevolja mine i pusti na miru...”

Raspričao se moj sugovornik, kao da od sebe želi odagnati ono što se u njegovoj nemirnoj, ranjenoj ratničkoj duši nataložilo.

Razumjeti ga je. U času predaha, razgovoru se pridruži supruga.

Žena skladno oblikovane glave, duge bujne crne kose, bistrih očiju, pristojno odjevena, govori stišanim glasom. Iz svakog pokreta vidi se da je to osoba kojoj nije teško rano ustati, kasno leći, sve uraditi i da iz njezinih riječi i pokreta izbija nemir, grč lica i tremor ruku.

Ugodno ju je slušati.

“Živim nemirnim i mučnim životom nesanice. U susjedstvu nema žive duše ni ženske osobe moje i približne životne dobi s kojom bih mogla (onako po naški) kavu popiti i porazgovarati. Kada noć padne i djeca zaspu, mene obuzima strah. Strah me svake škripe i migranata koji vršljaju našim krajem, bez plana i tko zna s kakvim namjerama. Da mi je muž kući, sve bi bilo snošljivije.

Svi naši planovi krenuli su drugim smjerom. Okrenuše se kola niza stranu. Ponekad se pojavi nada, bljesne i nestane, a ni sama ne znam kako. Obećanje na obećanje, i na koncu – ništa! Prije pet godina otvoren je međunarodni granični prijelaz na Bijači. Od tada do danas svako malo u novinama najavljuju se novi projekti, gradnja mostova, tunela, brzih cesta do Livna, a ni metra nove ceste, pogotovo autoceste.

Sve češće su moje noći bez sna. Nisam nepismena žena... Dobro vidim da se ponovno širi zlokobni zadah devedesetih godina. Govor mržnje neodoljivo podsjeća na predratna vremena, kao da neki razulareni ljudi još jednom žele krenuti u završnu bitku ispravljanja krivih Drina i tuđih granica. Ova, 2020. godina ni po čemu se ne razlikuje od onih s konca prošloga stoljeća. Isti ljudi, isti planovi i stare zablude.

Nitko me ne može razuvjeriti da dogovor nije postignut.

Čeka se na zapovijed.

Kao da ova zemlja nije puna kostura.”

Slušam i promatram moju sugovornicu. Vidim da iz njezina pogleda izbija bistrina uma. Nije ona zabrinuta kako će okončati kazneni predmet njezina supruga jer ima i drugih rješenja. Njezin nemir izbija iz neizvjesnosti koju joj je priredio izopačen i nepravedan daytonski društveni poredak.

“Znate, iz našeg kraja”, nastavlja moja sugovornica, “svakoga dana, mlado i staro pakira kofere i odlazi. Moja djeca nemaju se s kim igrati. Gube korak s vremenom. Po osnovnim školama tek je po nekoliko učenika. Na pučkoj misi samo su stari ljudi. Kada se okonča ova pravosudna priča, i mi ćemo spakirati stvari i poći put Njemačke. Nije lako ostaviti svoj dom, svoja sjećanja, grobove roditelja i poći u drugi svijet i početi iz početka. Definitivno, drugog izbora nema.”

U dahu govori, a niz lice livanjske majke potekoše suze.

“Dobro, na vratima smo Europske unije... Ne može ovo dovijeka trajati. Mora ovom narodu i ovom kraju sunce jednom granuti”, pokušao sam je smiriti i ohrabriti.

Pristojna je žena, ali prekide me i nastavi. “Mi smo izgubili svaku nadu. Trideset godina slušamo priče o demokraciji koja dolazi, o američkoj pravdi i njihovoj Šestoj floti, gospodarskom zamahu i prosperitetu, o nekakvoj Europskoj uniji, i na koncu – do čega smo došli? Godinama slušamo izlizane fraze koje tupo odjekuju i koje nikog ne dodiruju. Sve naše je u crkvi na Gorici. Samo tamo mogu naći svoj smiraj.

Tvornice su zatvorene, poljoprivredna imanja ugašena, svjetla niotkud. Kuće same sa sobom stanuju. Njihovi brojevi svjedoče da se u livanjskom kraju vrijedno radilo, rađalo i život slavilo. Danas se krade šakom, kapom i na svaki način. Eto, i ta europska Hrvatska iz Buškog jezera izvlači vodu, proizvodi i struju, prodaje je, milijune zgrće, a nama samo mrvice vraća. A govore da se oni o nama brinu! Davno je August Šenoa pisao: Čuvaj se senjske ruke.

Nitko ne želi živjeti na prostoru na kome se svakog drugog desetljeća ponovno ruši i ubija. Zašto bih svoje sinove trebala podizati? Da ih sutra ili prekosutra ispraćam na livanjsku ili kninsku bojišnicu? Otac im je tamo bio, pa što je sada? Gastarbajter u zemlji koju je branio i za koju je bio pripravan život položiti. Čemu služi kruh nasušni, ako je on pun krvi naše ili njihove, svejedno je.

Osim toga, tko bi nam mogao donijeti preporod? Mladi ljudi, umni i obrazovani, odlaze. Gdje su genijalni Mate Rimac i ostali? Otišli su. A ovdje – trideset godina sve se vrti u istom krugu, oko istih ljudi. Nitko ne postoji, samo oni. Najbolje prolaze savitljivci. Oni koji se lako prilagode pa od izbora do izbora prijeđu u druge političke vode. Ima i takvih koji će zbog zastupničke fotelje ili druge primamljive funkcije sjesti tamo gdje mu nije mjesto. Kazat će da ima školu koju nema, da zna ono što ne zna, da je ono što ustvari nije”, govori i pokretima ruku priči dodaje dinamiku teatra.

Na društvenim mrežama vrti se šala o Juri iz Ljubuškog. Čuo Jure da se bez propisane školske spreme može sjesti u primamljivu fotelju, pa pošao u Ministarstvo vanjskih poslova u Sarajevo. Pita Jure ima li posla, treba li kakav veleposlanik, konzul, savjetnik ili makar ataše? “Dobro, što od škole imaš, gospodine Jure?”, upitaše ga

“Imam tri razreda i knjige od četvrtog.” Smijeh... U kolumni “Dubrovniku u pohode” pisao sam o svemu pomalo. Pisao sam, u granicama ustupljenog prostora, potpuno svjestan da je sve što sam napisao malo i premalo za ono što čipka u kamenu smještena u podnožju Srđa znači i predstavlja u kulturnom i povijesnom smislu.

U vrijeme moćne Dubrovačke Republike smatralo se da mandat kneza ne može biti dulji od mjesec dana. U razdoblju njegove vladavine nitko mu nije mogao pristupiti. Bio je okružen naoružanom gardom. Zašto? Vlast jednog čovjeka gospari su sveli na trideset dana jer je to jamstvo da koruptivne i druge štetne posljedice ne mogu zahvatiti čovjeka da on, unatoč moći vladara, u kratkom vremenu učini nešto pogubno i naročito štetno.

Mnogi će reći da je zbog takvog vladanja Dubrovačka Republika stasala u moćnu zajednicu, s najboljom flotom u Europi. Mnogi parametri govore da je bila bolje opremljena i bolje ustrojena od Mletačke, dakle – najbolje na svijetu.

Može li netko pretpostaviti dokle bi naša zemlja došla da je mandat vladara trajao mjesec dana, a ne četiri plus četiri duge godine, da mu nitko od srodnika, stranačkih kolega i prijatelja nije mogao pristupiti i da silna bogatstva u privatizacijskom tsunamiju, i na drugi način, nisu do golog poda opljačkana?

Po povratku iz Visokog s krunidbe bosanskog kralja poklisari Dubrovačke Republike pisali su svom vladaru: “Presvijetli kneže, od vremena potopa nigdje se svijet nije ovako smeo i zbunio kao u Bosni”.

Postoji li živ čovjek ili neki instrument koji bi mogli izmjeriti stupanj zbunjenosti i uznemirenosti iz te 1444. i ove 2020. godine? Neka svatko za sebe pokuša naći odgovor.

“Bosna je zemlja mržnje i straha”, prije stotinu godina pisao je nobelovac Ivo Andrić. Ona je danas postala bolesna, šizofreno bolesna zajednica koju treba liječiti blagim oblozima, a ne koprivom i sličnim ljutim travama. Treba je liječiti razumnim i odmjerenim porukama, a ne starim ratnim pokličima i novim prijetnjama i zastrašivanjima. Kada se saberem i ja se, kao pjesnik Sidran, oduzmem i pitam se – ima li netko tko bi nam, u sveopćem mraku, mogao upaliti svjetlo?•

Egzodus je, poput australskog požara, zahvatio našu zemlju

Danas se ne odlazi trbuhom za kruhom, nego više razumom za prostorom koji jamči spokoj