Književnik Ljubo Krmek o ''Spomeniku majci'' u Ljubuškom

Sva naša nastojanja čine život ovakvim kakav uistinu jest. Njegov smisao i njegovo okruženje uvelike ovisi o nama samima, bili mi puki materijalisti ili vjerovali u uskrsnuće i besmrtnost duše. Sve stoljetne borbe, sve žrtve i sve boli dadoše se za život kako bi opstao. Dadoše se za život dostojan čovjeka. Svaki ljudski život na ovaj svijet iznjedrila je i dala majka. Ona je izvor ljudskog bivstvovanja na zemlji. Bog je s razlogom dao ulogu nositeljice života upravo majci. Po majci (koju izakulisnici-čitaj bolesnici žele danas ukinuti, iako ih je i same majka rodila) život se neprekidno zanavlja i postaje besmrtan, unatoč neminovnim pojedinačnim odlascima. No, samim činom rađanja života nije ni približno ispunjena sva zadaća i uloga majke. Ona mora dijete odgajati i tjelesno i duhovno. Dakako da joj u toj zadaći sudjeluje i muž, djetetov otac, ništa manje srčano, ništa manje širokogrudno. A što se događa s majkom i djetetom ako oca nestane?! To samo majka zna i nitko drugi! E pa o tome se ovdje govori…

II.

Kako sam u povlaštenoj prilici prijateljevati s ak. kiparom prof. Stjepanom Skokom, dekanom širokobriješke Akademije likovnih umjetnosti, te često zalazim u njegov atelje, koji se nalazi u obiteljskom domu u Grabu, prije nekoliko godina zamijetih rađanje skulpture koja je predstavljala majku s djecom. Kako mi Profesor uvijek prezentira svaku novinu u ateljeu, tako mi i tada predoči ideju koju je inicirala Udruga potomaka udovica II. svjetskog rata i poraća Ljubuški na čelu s Antom Milasom, o podizanju spomenika majkama Udovicama II. svjetskog rata i poraća. Ideja me zaintrigirala te sam pomno pratio napredovanje skulpture prigodom svakoga posjeta prijatelju. Ne bi mu bilo teško odmotati najlonsku foliju kojom je prekrivao skulpturu da se glina ne osuši, jer joj se često vraćao i dotjerivao. Djelo me je odmah zaokupilo i zbog ideje i zbog svoje monumentalnosti, a napose zbog Profesorove kreativnosti. Imajući na umu kako u Franjevačkom samostanu na Humcu već postoji konceptirana zbirka umjetnina nazvana Majka, ovaj mi se idejni projekt učini kao pun pogodak. Više sam puta posjećivao ovu zbirku ostajući uvijek impresioniran kao da je gledam prvi put. Koliko je samo hrvatskog i inog stvaralačkog duha i genija željelo ovjekovječiti svoju privrženost majci! Majci, od naše Rajske Djeve (ne slučajno Kraljice Hrvata) pa sve do naših roditeljki, odgojiteljica, savjetnica a posebno zaštitnica i čuvarica. Više je stotina radova zastupljeno u ovoj zbirci s temom majke. Ovdje se mogu pogledati radovi od hrvatskih klasika pa sve do afirmiranih imena novijih datuma. Bit i poruka ove zbirke nije vrijednost pojedinih eksponata (iako je neupitna: Meštrović, Kršinić, Radauš, Kovačić, Marinović…) nego poruka koju nam prenosi samim svojim postojanjem. Majka bdije ponad nas kao vječiti stražar. Ona je za nas riznica u koju uvijek posežemo, iz koje uvijek vadimo, uvijek crpimo ali je nikad ne iscrpimo. Njena ljubav nema dna! Po majci i u majci mi živimo jer je pohranište sveg našega blaga i imovine. Majka je oltar obiteljskog svetišta!!!

III.

Prije nekih dvadesetak dana nazvao me  Profesor i svratio na kavu u naš obiteljski dom. Tom je zgodom najavio skoro postavljenje Spomenika Udovicama II. svjetskog rata i poraća u Ljubuškom, ali i da bi htio uz otkrivanje spomenika prirediti jednu svoju izložbu od djela koja su razasuta kod mnogih njegovih prijatelja. S oduševljenjem sam primio ovu vijest i rado ustupio djela koja posjeduje moja obitelj. Profesor ih je, na naše iznenađenje ali i radost, odabrao sedam. Htio je još jedno, ali kad smo se čuli narednoga dana rekao mi je da mu se ne uklapa u koncept izložbe. Dobro je, našalih se, ostaje nešto i nama! Kako mi živimo i djelujemo u relativno maloj sredini, ubrzo od prijatelja saznah kako je Profesor i od njih posudio svoja djela. Na dan izložbe radio sam noćnu smjenu te tako ne mogoh nazočiti otvorenju. Stoga sam sljedećeg dana s prijateljima Ivanom Buntićem Kokom i Eduardom Džajom Edom otišao u obilazak. Izložba je postavljena o novonapravljenom prostoru uza samu crkvu i samostan na Humcu. Dočekao nas je Profesor i proveo nas oko izložaka. Većinu  izloženih radova već sam vidio po više puta, što u ateljeu, što kod prijatelja u njihovim domovima. Iako je ovdje od izloženih radova najmonumentalnija Kokina Domagojeva lađa, koja dominira cijelim izložbenim prostorom, ipak me se najviše dojmila omanja skulptura nazvana Stoljetna šutnja. Pravo remek-djelo vrhunskog majstora! Podsjeti me na Profesorovog Histriona postavljenog u Splitu, točnije u Mihovilovu prolazu. Nakon razgledanja, slegli smo dojmove uz kavu, a Profesor nas je pozvao na sutrašnje otvorenje Spomenika u Ljubuškom. Svi obećasmo da ćemo se odazvati!

IV.

Kako obećasmo tako i učinismo. Koka i ja se zaputismo prema Ljubuškom. Kad pristigosmo nadomak centra, policajci nas skrenuše jer se ne može naprijed. Uspjeli smo parkirati auto i pješice se zaputismo k odredištu. Došli smo pet do podne u pravom smislu riječi. Sve je već bilo spremno na Trgu kralja Tomislava. Uz klapsku pjesmu, djevojački zbor, glumački krasnoslov stihova, političke prvake i crkvene velikodostojnike te njihov blagoslov, spuznu tkanina s bronce. Ukaza se u svoj svojoj gordosti majka s troje djece. Visoka i ponosna. Jedno joj dijete u naručju, drugo drži za ruku, a treće s knjigom u ruci sjedi prislonjeno uz majčine skute. Samo na prostoru općine Ljubuški iz II. svjetskog rata bez muževa je ostalo 758 žena i 2227 djece bez očeva. Majke su se zavjetovale u svom srcu da će svoju djecu izvesti na pravi put. Obnavljale su porušena ognjišta i na njima održavale vatre. Kako? To su samo one znale! Često ne bi imale čime ni glave prekriti. Prepuštene na milost i nemilost ljudi-zvijeri. Bile su svjesne da ne smiju ustuknuti i pokleknuti pod križem koji su im namijenili. Tko bi se onda brinuo za njihovu djecu?! Jer majke nikada nisu imale pravo na odmor, ni na počinak, niti na bezbrižan san. Majke su uvijek i u snu bdjele nad snom svoje djece. Majke za sve imaju razumijevanje. Svima pripadaju, za sebe ništa ne traže, nije im važno nikakvo materijalno posjedovanje. Možemo samo nagađati što su sve podnijele podižući svoju malodobnu djecu bez muške ruke. Sve su to požrtvovno i stoički pretrpjele uzvišeno, časno i sveto. Zato majke nikad ne umiru. One samo odu tjelesno privremeno ali je  njihov duh uvijek uz nas. Dokaz za to je i ovaj Spomenik netom otkriven, kao i zbirka umjetnina Majka na Humcu.

V.

Ovim je spomenikom bar malo vraćeno dostojanstvo našim majkama koje im pokušaše prigušiti komunistički zvijezdaši i petokrakaši. Majkama se odala dužna počast njihovih potomaka, a u isto vrijeme je istaknuta vrijednost i značenje djece za opstanak hrvatskoga naroda na ovim prostorima. Djeca su ipak majci najljepši ukras, ponos, ljubav i radost. Oteta je od zaborava tužna i prešućena priča hrvatskog naroda. Izrečena je majci zahvalnost za sve njezine nenaplative muke i boli, drhtaje i trošenja u vječitom izlaganju za svoja čeda, vječitom nestajanju u drugima i za druge. Ostaje nam se samo nadati da se više nikada ne će ponoviti zlo koje je skoro istrijebilo hrvatski narod, kao i da će nas zaobići globalizacijski kotač koji melje sve pred sobom. Ostaje nam se nadati da će i nadolazeće hrvatske majke naučene od svojih, ostati žile kucavice, čuvarice i odgojiteljice.  A meni, koji kao dječarac ostadoh bez majke pa ne imađah sigurna zaklona ispod majčina krila, ostaje nastaviti prikupljati pjesme hrvatskih književnika o našim majkama i uz Božji blagoslov jednoga dana ih prikupljene na jednom mjestu i objelodaniti, razmišljam dok se vozim s Kokom prema Čapljini. Tamo me čeka majka mojih cura, ista ona o kojoj čitavo vrijeme pišem…