Zašto su mame živčane za Božić

Kad sam bila mala nikako nisam shvaćala zašto mi je ćaća uvijek bio radostan za Božić, a mater živčana, a sad djeca i meni prigovaraju da se muž i ja uvijek svađamo na Božić i na Uskrs. Nekad sam mislila da su moji roditelji grozni i da ja nikada neću imati takav brak, a sad samo mogu pivat žensku verziju „Oprosti mi, pape… i moj život sada na tvoj život sliči“. Tada nisam imala pojma o diferencijalnoj psihologiji i muško-ženskim razlikama, a što više starim i gledam parove oko sebe zaključujem kako su oni po Gausu ipak bili među 10% najsretnijih parova, a ja privilegirana djetinjstvom u takvoj obitelji. Zašto su se onda oni svađali i zašto se danas mi svađamo?

Ćaći je Božić bio najljepši blagdan u godini. Pjevalo se u crkvi i po kućama, išlo se u čestitanje, ljudi se družili i bili dobre volje, dobro se jelo i pilo… upravo onako kako se misli kad se kaže „Ta nije svaki dan Božić!“ I to je bilo to. Mater je, baš kao i većina zaposlenih žena danas, sebi zadavala nerealne planove oko uređenja kuće i kuhanja kao da je samo domaćica, a radila je do zadnjeg časa (nekad se smrzavala prodajući na pazaru, a ni kasnije nije mogla uzeti slobodno u poduzeću). Muškima nije Božić ako se ne skuha sve što ide, a ženama ako se ne pospremi i ne uredi sve kako spada. Bez obzira što su žene danas zaposlene, u određivanju prioriteta nikad im nije dosta ili-ili, nego uvijek mora biti i-i što znači da sve mora biti tip-top i ako jedna stvar zakaže, nama je propao cijeli Božić koji smo tako željno iščekivale. Sve bi trebalo oprati, uštirkati, ispeglati, uglancati. Mene spasili lakirani parketi i krep krevetnina, a mater mi još ne odustaje od vezenih bilih lancuna. I onda me peče savjest ako ja svojoj obitelji nisam priuštila da svi legnu u mirišljive ispeglane bijele vezene plahte i da soba miriše na „nilu“ od opranih zavjesa i „četiri asa“ od uglancanih parketa. Istina, mogla bi se kupiti gotova orahnjača, ali onda kuhinja neće mirisati na rum i narančinu koru. Ima i gotovih fritula i skuhanog bakalara, ali to nije to … I tako redom.

Dakle, na Badnjak poslije posla mater bi u četvrtoj brzini rintala, rintala, a ćaća bi se lagano zaša po selu da bude malo s ljudima i proba kako je kome ispa bakalar. Moj muž danas ne ode po selu, ali zato ima domjenak u firmi baš na Badnjak. Kako je to sve po kući i danas mahom ženski posao, jedini muški zadatak je da poslije podne donese bor, okiti ga s djecom u dnevnom boravku i usisa slamu nakon kićenja. Međutim to njima uopće nije toliko važno kao nama pa bi oni obično počeli tek kad je nama sve već trebalo biti gotovo. Obično tada djeca počnu dolaziti kući s raznoraznih aktivnosti, počne gužva i red za kupaonicu, nekome nešto misnog ruha nije ispeglano, zagori orahnjača, kasni se na misu… i svađa je neizbježna. Sad već pucam. Na kraju ako većinu toga i uspijem napraviti, nerijetko mi se dogodi ne samo da ne stignem otići u frizera, nego zadnja dođem na red za kupaonicu pa mi još potroše toplu vodu iz bojlera i onda tužna prljave kose idem na polnoćku i zbog te jedne neobavljene stvari kao da baš ništa nisam učinila.

Isusovci kažu da je to zato što pred blagdane u obiteljima i samostanima haraju vrazi specijalci, a mi si postavljamo pitanja gdje smo pogriješile u organizaciji i menadžmentu. U knjizi „Upravljanje vremenom za katolike“ lijepo piše da je lakše po principima projektnog menadžmenta projektirati i na vrijeme izgraditi most ili neboder nego s petero male djece na vrijeme doći na misu. Definitivno dok zadnjeg obučeš prvi ti već povrati, prolije se ili padne u blato. Zašto s cijelim poslom priprema ne počnemo ranije i zašto se više ne uključe djeca? Svake godine, ja lijepo planiram početi ranije, ali ljudi kao da cijelu godinu nište ne rade, ništa ne mole, ni s kim se ne druže, ne čine djela milosrđa… nego sve ostavljaju za kraj godine i onda ih panika uhvati pred sam Božić. Kao da i bez toga zaposlene majke već ne pucaju: najmanje 40 sati tjedno moraju odraditi na poslu, plus 30 sati kod kuće, za 10-30% manju plaću od muških kolega ili za istu plaću s prosječno 10-30% više posla, obično na poziciji crnkinje u muškoj sjeni. I svi od njih očekuju brigu za odgoj djece, čuvanje i prenošenje vjere i tradicionalnih vrednota, kvalitetu života, razumijevanje i podršku svima oko sebe: mužu, djeci, starcima, susjedima, šefovima, kolegama… Pod hitno treba predložiti da svaka kršćanski dobro odgojena, visokoobrazovana, zaposlena žena na vjenčanju ne mijenja prezime nego ime pa neka bira hoće li se zvati „od Propetog Isusa“ ili kraće “Crucifiksa”.

Tko bi to sve mogao i zapisati u planer kad sve prođe, a kamoli unaprijed isplanirati? Najprije počnu zornice, pa razne božićne radionice, duhovne obnove, karitativne akcije, priredbe i koncerti, roditeljski sastanci (ne znaš što je napornije – jedno drugom do uha ili jedno u vrtiću, jedno u osnovnoj, jedno u srednjoj, jedno na studiju, a jedno nikako da odseli), poslovni domjenci, godišnji izvještaji, planovi i budžeti za sljedeću godinu, završavanje i obrane diplomskih, promocije i fešte …. kao da će sud svita iza Nove godine. Čak su ove godine i rasprodaje počele već u prosincu. Stanite ljudi, pa ne mogu se naspavat, ne mogu radit ni ono najnužnije, mozak mi više ne radi od neispavanosti, a kad ću kuću pospremiti, kad ću sredit račune, odgovorit na mailove… Trebalo bi bar jedanput godišnje poslat čestitke rodbini, kumovima, poslovnim partnerima, dobročiniteljima… Brat bratu bar 100 komada jer moraš uzvratiti zahvalnošću svima koji su ti dobro činili u životu. A onda opet nije u redu da se družiš samo s onima od kojih imaš koristi, nego bi trebalo voditi računa i o anonimnoj sirotinji koja ti ne može uzvratiti…

Moja mater je jak karakter s razvijenim radnim navikama (odgajao ju je stric svećenik koji je završio sjemenište i bogosloviju za vrijeme Austro-Ugarske) i obično bi stigla, ali je uvijek bila ljuta što se ćaća izvlači. Na kraju bi poslije ponoćke on ostao s društvom pjevati, a ona bi mrtva umorna zaspala. Ujutro je opet trebalo na malu misu pa sve friško skuhati za ručak. Onda bi lijepo ćaća, baš kao i moj muž, u najnovijoj robi sjeo na glavu stola pa „Daj ženo ovo, daj ženo ono!“ Mora čovik bit u novoj robi i svilenoj kravati kad je on Hrvat katolik i kad mu je danas Božić. A što je ženi? Tiha misa pa radna subota! Dođeš malo k sebi tek pred večer kad središ suđe i kad se tradicionalno zaigra tombola i znakoviti Čovječe, ne ljuti se. Sve ja to teoretski dobro znam kako bi trebala izgledati žena vrsna da se muževo srce u nju uzda. I kako je blagoslovljen čovjek koji se boji Gospodina pa mu je žena plodna loza, a sinovi k’o mladice masline oko stola njegova. Zaista mi se srce topi od miline kad svi zajedno sjednemo za stol i pomolimo se zahvaljujući Bogu na svim blagoslovima kojima nas obasipa. Ali Bog je to izmislio da se i žena mora odmarati ako želi preživjeti i normalno funkcionirati. Premda se u Svetom pismu uz čovjeka nabrajaju djeca, sluge i stoka koji se sedmi dan moraju odmarati, a ženu se izričito ne spominje, jedna starija časna sestra me vrlo ozbiljno pitala ispovijedam li ja to što nedjeljom peglam.

Gdje je rješenje? Moja prijateljica liječnica sa šestero djece i privatnom ambulantom (isto bez kućne pomoćnice jer su i takvim nekad uglednim profesijama pale plaće otkada mogu dobiti jeftinu žensku visokoobrazovanu radnu snagu, što je nakon kontracepcije druga najveća muška podvala ženama) kaže da Bog to sve sigurno ne očekuje od nas jer što je onda njemu bilo klonirati još 2-3 ovakve. Jedan prijatelj svećenik mi je govorio: „Stani malo ženska glavo! Da je Bog po tebi planirao spasiti cijeli svijet, ne bi morao svoga sina slati na Zemlju.“ Ali kako u ovim turbulentnim vremenima čuti u svakom trenutku što je zaista volja Božja, a što moja. Koliko talenata mu moramo vratiti i kako posložiti prioritete? Kako razumjeti te muško-ženske razlike i ne očekivati ni od muževa niti od šefova ono što njima nije važno i u čemu oni zaista ne razumiju nas? Trebaju li djeca ići na sve te silne aktivnosti i imati sve 5,0, a zanemarimo ih naučiti najobičnije vođenje domaćinstva koje će biti neophodno i za njihovo normalno preživljavanje? I na kraju, može li uopće biti normalno da žene s 5-6 djece moraju puno radno vrijeme raditi (što često znači biti izvan kuće po 10-12 sati) i osjećati se kao samohrane majke jer država planira da dvije plaće jedva pokriju onu jadnu sindikalnu košaricu za četveročlanu obitelj. Zato ove godine molim Malog Isusa pod a) mogućnost pola radnog vremena za žene, b) ponovo domaćinstvo u školama i c) dobre radionice bračne komunikacije i životnih vještina u našim župnim obiteljskim zajednicama kako bi sve mame bile sretne i ne bi se s tatama svađale na najljepši obiteljski blagdan Božić.

U ime većine zaposlenih mama dušu otvorila Zrinka Gregov.