Titovi sljedbenici prijete fra Mariu Knezoviću

Ti koji prijete, a kao brane Tita, nisu ni svjesni kako samo potvrđuju moju tezu da je Tito živio i umro kao zločinac. Jer bi očito njegovi istomišljenici i danas ubijali one koji misle drukčije. Ne pada jabuka daleko od stabla, piše dr. fra Mario Knezović/Misija.

Nekako, nakon svojih kolumni i ja sam dodatno nešto naučio: Sve možete današnjim ljudima (vođama) pisati samo im ne dirajte novac i Tita. O tome se Titu prikazivao serijal Antuna Vrdoljaka. Film je jasno potvrdio i iznio teze o kakvu je monstrumu riječ. Sve se o Titu može reći u nekoliko faktografskih rečenica:

1. Rođen u Kumrovcu, ni sam ne zna kada, jer je na više mjesta pisao različite datume. Falsifikat njegova života je već tada počeo. Bajka o njemu je nastavljena za života.

2. Djelovao kao špijun i suradnik raznih tajnih službi u inozemstvu. Mijenjao oko sedamdeset puta svoj identitet. Djelovao pod lažnim imenima i svoje suradnike predavao u smrt mnogo prije Drugoga svjetskog rata. Uz njega su mogli biti samo istomišljenici, a oni koji su mislili svojom glavom, ostali su bez glave.

3. Bio vođa partizansko-komunističkoga pokreta pod sponzorstvom zločinca Staljina i svjetskih satelita.

4. Nije priznavao ljudska prava i njegova Jugoslavija nije potpisala ni jednu konvenciju o ljudskim pravima, kao ni onu glavnu konvenciju Ujedinjenih naroda iz 1948.

5. U strahu za vlast i čast ubijao i uklanjao svoju konkurenciju i bliske suradnike tjerao u zatvore.

6. Pod njegovim režimom, njegovim znanjem i odobrenjem, ubijeno više stotina tisuća ljudi u Jugoslaviji, a najviše Hrvata. Što nije ubijeno u kasnijim montiranim procesima proslijeđeno je u zatvore i logore.

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac ogledni je primjer montiranog komunističkog sudskog procesa. Na pravdi Boga osuđen je na tamnovanje u Lepoglavi potom i na kućni pritvor u Krašiću, jer se nije htio pokoriti Titinom projektu o Hrvatskoj Crkvi koja bi bila odijeljena od Pape i Rima. Stepinac je svijetli lik Crkve u Hrvata u turbulentnim godinama prošloga stoljeća koji se uzdiže na čast oltara, dok je veliko pitanje što ili tko zapravo počiva u Kući cvijeća na Dedinju i dokle će ga Srbi trpjeti u Beogradu.

7. Stvarao o sebi mit i kult ličnosti. Organizirao slavlja u prigodi svojega rođendana koji mu je i samomu bio datumski nepoznat. U njegovu su se čast podizali spomenici, imenovale ulice, nazivali gradovi, nosale štafete, sadile sadnice. Freud bi zaključio: Narcisoidni bolesnik prve klase.

8. Gušio slobodu medija, misli i govora. Naređivao izravna ubojstva emigranata, gušio slobodu vjere, naređivao ubojstva i zatvaranja biskupa, svećenika i istaknutih vjernika.

9. Živio kao zločinac, umro kao zločinac, pamtit ćemo ga kao zločinca. U svim ozbiljnim dokumentima svjetske historiografije naveden je u top listi deset najvećih zločinaca svijeta.

10. Na pokopu mu plakala zaluđena masa opčinjena ideologijom i opijumom navezanosti na vođu. Taj opijum je stvaran medijskom propagandom o najvećemu sinu naroda i narodnosti. Ta činjenica suza najbolje govori u kakvome je državnome jednoumnom zatvoru živjela sva svjetina!

11. Oni koji danas govore o Titu, po načelu, bilo je i pozitivnih stvari kod njega, podsjećam na detalj kada je zločinac Ratko Mladić djeci u Srebrenici udijelio čokoladice, pa nekoliko sati kasnije dobiše metak u potiljak. Zgrozili bi se ističući pozitivu tih čokoladica. Zar ne?

12. Tomu „velikom“ sinu, a zapravo po međunarodnim istraživanjima i tvrdnjama stručnjaka „velikomu“ zločincu, na pokop su također dolazili diktatori i zločinci, koje su kasnije njihovi narodi i svjetske sile smaknuli: egipatski diktator Hosni Mubarak, rumunjski diktator Nicolae Ceauşescu, irački diktator Saddam Hussein, libijski diktatort Moamer Gadafi itd. Nostalgičari samo ističu kako je bilo mnogo izaslanika na pokopu. Eto kakvo je to društvo „nevinih“ izaslanika bilo.

13. Dakle, kada je riječ o Titovu liku i djelu, ne trebaju ni povjesničari, ni dokumentaristi, ni arhivi ni svjedoci. Tita se po djelu prepoznaje. Zato je stvar oko Tita jasna i bistra: ZLOČINAC!