Tko je bio Ludvig Pavlović Lutko i zašto je to istinski hrvatski vitez

Dana 18. rujna 1991. poginuo je Ludvig Pavlović, posljednji preživjeli „bugojanac“ iz skupine koja je pokušala 1972. podići oružani ustanak protiv Jugoslavije. Poginuo je kad je skupina Hrvata u Hercegovini napala konvoj JNA.

Tog dana skupina hrvatskih gerilaca je (u vrijeme agresije JNA na Hrvatsku) napala u Hercegovini vojni konvoj koji je iz Kupresa išao prema Mostaru. U zasjedi blizu Posušja došklo je do razmjene vatre. U službenom izvješću piše da je na strani JNA poginuo je vodnik Vojko Čeh, a na hrvatskoj strani Ludvig Pavlović.

Lidvigova obitelj (brat Ivan) sumnjaju u službenu inačicu tog sukoba. Pojavila se sumnja da je Ludvig stardao na drugom mjestu, a sukob s JNA insceniran da bi se zamračile okolnosti njegove smrti. Zato na spomeniku ne piše “Ovdje je poginuo Ludvig Pavlović…”, kao što je uobičajeno, nego piše “Ovdje je pronađeno tijelo Ludviga Pavlovića”.

Njegova smrt, kao i smrt još niza istaknutih hrvatskih domoljuba, do danas nije razjašnjena.

Tko je bio Ludvig Pavlović?

Bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine koja je organizirana s ciljem da sruši komunistički režim nakon sloma Hrvatskog proljeća. Skupinu je činilo 19 pripadnika hrvatskog iseljeništva. Pavlović se zajedno s ostatkom skupine pripremao za to u Austriji, a u Jugoslaviju su zajedno ušli 20. lipnja 1972. preko Dravograda. Ubrzo su otkriveni i došlo je do borbe sa pripadnicima JNA, TO i milicije, te se skupina razbila na manje dijelove.

Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen zajedno s dvojicom milicajaca. U toj akciji je i uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena.

Fumić ga saslušavao

Vojni sud u Sarajevu ga je nakon uhićenja, zajedno s drugim pripadnicima skupine, Mirkom Vlasnovićem, Đurom Horvatom i Vejsilom Keškićem, osudio na smrt 21. prosinca 1972.  Kao starijeg maloljetnika Tito ga je pomilovao. Smrtna kazna zamijenjena je s 20 godina robije, od toga osam godina samice i 12 godina strogog zatvora.

Ostala trojica pripadnika skupine strijeljana nakon izricanja presude, a obitelji nikad nisu doznale gdje su pokopani, prenosi ramski-vjesnik.ba.

Zanimljivo je da je jedan od istražnih sudaca u postupku protiv “Bugojanaca” bio i Ivan Fumić, bivši vojni sudac i republički sekretar za pravosuđe, a danas počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske. Fumić je u to vrijeme radio kao vojni istražni sudac u Zagrebu, a za Bugojansku skupinu poslan je u Sarajevo kao ispomoć. Saslušavao je i Ludviga Pavlovića, a neki izvorui svjedoče da je bio neizmjerno grub, čak do te mjere da se može smatrati mučenjem zatvorenika.

U Mitrovici pretukao Arkana

Pavlovićeva obitelj je bila sustavno maltretirana od komunističkih represivnih vlasti. Niz godina bili su uvjereni da je im je sin Ludvig mrtav. Kada su doznali da je u zatvoru bilo im je zapriječeno posjetiti ga. Otac je više puta pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je umro 1980., a bratu Iki koji je jednom prilikom htio zaštititi oca od batina milicajac kundakom razbio glasnice. Iko je tada imao samo 16 godina, a zbog stalnog maltretiranja i batina pobjegao je u Njemačku.

Nakon izvora u Hrvatskoj u svibnju 1990. svi svi zatvorenici s prostora bivše Jugoslavije kaznu nastavili služiti u matičnim republikama pa Pavlović iz Mitrovice premješten u zatvor Lipovica.

U Lipovici sam s Pavlovićem, u jedinom intervjuu koji je dao, razgovaro više sati. Među inim ispričao je kako je u zatvoru u Mitrovici pretukao Željka Ražnjatovića Arkana.

“On je bio kriminalac, a ja nisam znao ono što znam danas, da je bio ubačen da provocira nas političke zatvorenike. Htio je biti ‘sobni starešina’, glavna faca među zatvorenicima. Jednog zatvorenika malo je više maltretirao, a kad sam ga upozorio da to ne radi, okomio se na mene. Inače me je stalno promatrao, a tad nisam razmišljao da on zna tko sam ja.

Znao sam da ne smijem izazivati incidente, ali krv u meni nije se mogla zaustaviti. Napadao je slabijeg od sebe, čuškao ga je i povlačio za uho, a kad je krenuo na mene razvalio sam mu nos tako da je krvario tri dana. Nos mu je nakon toga ostao kvrgav. Ako ga kad sretnete, pitajte ga zašto mu je nos nakrivo i tko mu je to napravio”, ispričao  je Pavlović u listopadu 1990. u Lipovici novinaru Marku Markoviću s Maxportala.

Nakon što je premlatio Arkana Pavlović je kažnjen šest mjeseci samice.

Iz zatvora je izašao uoči Božića 1990. godine. Pušten je 23, prosinca, nakratko se, da sve bude zakonito, ponovno vratio u Lipovicu, a onda je trajno pušten uoči Uskrsa 1991. godine.

Uloga UDBA-e i KOS-a u pogibiji Ludviga Pavlovića?

Po izlasku na slobodu Pavlović je neko vrijeme boravio u Zagrebu. Upoznao je djevojku s kojojm se nije uspio vjenčati kako je planirao. Smrt ga je spriječila. Iz te veze je rodio se sin koji izgleda kao preslikani otac.

Pavlović je poginuo 18. rujna 1991. godine, a službena izvješća govore da je stradao u razmjeni vatre s kolonom JNA vozila. Njegov brat Ivanko ne vjeruje u u službenu verziju. Tvrdi da je ubijen jer se protivio švercu oružja. Naime, nekoliko dana prije smrti Ludvig je sudjelovao je u akciji „Zelena tabla-mala bara“, kada su hrvatske snage zaplijenile veću količinu oružja JNA.

Kao motiv likvidacije brat Iko navodi njegove odluku da se oružje ne prodaje, već dijeli, a u intervjuima je navodio imena osobe koje sumjiči za smrt brata.

No, sve je ostalo samo na sumnjama, a pišući od pogibiji Ludviga Pavlovića samo konstatiramo da je riječ o još jednoj smrti koja nije razjašnjena.

Ludvig Pavlović posmrtno je odlikovan Redom Kneza Domagoja, Redom Nikole Šubića Zrinskog i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana.

Njemu u čast i sjećanje Postrojba HVO-a za posebne namjene nazvana je Ludvig Pavlović.