Intervju s mons. Tomom Vukšićem, vrhbosanskim nadbiskupom

Uskrs je najveći kršćanski blagdan koji simbolizira pobjedu života nad smrću. Kako svaki čovjek može biti dijelom te pobjede?

 

Mi kršćani vjerujemo da je Isus svojim djelovanjem na zemlji i svojim uskrsnućem Spasitelj svijeta i da to spasenje uključuje svakoga čovjeka. Vjerujemo također kako je svaki čovjek sposoban svojim djelovanjem očitovati i dokazati da želi prihvatiti tu Isusovu ponudu. Vjerujemo i da Isusov spasiteljski naum prima i nagrađuje svako dobro djelo, koje bilo koji čovjek vrši, kao dokaz da je tom čovjeku stalo do vječnoga života. To je način i put da svaki čovjek može biti dijelom Isusove pobjede i vječnoga života. To najiskrenije želim svakom čovjeku. Neka po uskrsnuću zauvijek živi svaki ljudski život.

 

Što uskrsnuće znači za život vjernika?

 

Isusovo uskrsnuće, kojega se sa zahvalnošću sjećamo proslavom blagdana Uskrsa, razlog je i temelj naše nade da ćemo i mi jednom uskrsnuti. Jer, kako čitamo u Svetom pismu, Isus je po svom uskrsnuću prvina usnulih, to jest on je prvi od umrlih koji je uskrsnuo, a potom, nastavlja isti sveti tekst, slijede oni koji su Kristovi. Po tomu je svetkovina Uskrsa blagdan nade, za kršćane i za sve ljude. Zbog toga se cijeli navještaj Isusa Krista i naziva Evanđelje, što na grčkom jeziku znači: Radosna vijest. Jer, velika je radost da je Isus pobijedio smrt i da je sličnu pobjedu ponudio svakom čovjeku. Uz to, želja da biološka smrt nije kraj života, želja da se zauvijek živi, prirodno je ugrađena u čovjeka, pa tako Uskrs svojom porukom odgovara i na tu prirodnu težnju čovjeka.

 

Je li današnji čovjek, pritisnut različitim teretima i strahovima, svjestan poziva na radost koji nam šalje Uskrs?

 

Naravno da su mnogi ljudi svjesni razloga radosti koji su ugrađeni u svetkovinu Uskrsa i koji iz nje proizlaze. Na tomu se zasniva i događa svako slavlje u kojemu vjernici sudjeluju. S druge strane, istina je da različiti tereti i strahovi, kako vi kažete, pomućuju tu radost, posebice u krajevima u kojima vlada nasilje i u tjeskobnim vremenima bolesti, gubitka dragih osoba, siromaštva i drugih sličnih nedaća. Ipak, i u takvim okolnostima tragedija, žalosti i gubitaka, Uskrs je razlog velike utjehe ali i, kao blagdan života, silno snažan poziv svima da se ljudski život mora poštivati i da mu se ne smije nanositi nikakvo nasilje.

 

Crkva obrednim slavljima izriče i naglašava značenje muke, smrti i uskrsnuća Isusa iz Nazareta, dok suvremeno društvo ističe konzumerističke uskrsne simbole. Zašto je važno posvijestiti si činjenicu da doista nije važno koliko smo novca potrošili na ukrašavanje doma ili blagdanske trpeze, već s koliko smo se ljubavi i zajedništva pripremali za svetkovinu Uskrsa?

 

Velika je napast da, osobito u naše vrijeme, konzumeristički pristup i navike udalje čovjeka od osnovnoga sadržaja blagdana Uskrsa tako što se stvara mentalitet i običaj prema kojemu se u prvi plan stavlja površinsko, vanjsko, količinsko i samo simbolično. S druge strane, u naravi je čovjeka da svoju unutrašnju radost očituje i vanjskim znakovima, druženjem s prijateljima na svečanim objedima i razmjenom darova. To je sve prirodno, lijepo i potrebito, i u službi je duhovnoga, sve do onoga trenutka kad eventualno počinje potiskivati osnovno i izvorno značenje Uskrsa, da je Isus uskrsnuo zbog nas i našeg uskrsnuća.

 

Svećenici, kao Kristovi nasljednici, moraju znati čitati znakove vremena u kojem žive. Je li teško danas obavljati svećeničku funkciju?

 

Kao odgovor na Vaše pitanje ponovio bih što sam ovih dana kazao u jednom nagovoru svećenicima: „Svećenikovo dostojanstvo i poslanje proizlaze iz Kristova dostojanstva i poslanja“. Zato je svećenik od početka, i tako iz generacije u generaciju, poslan nastavljati Kristovo djelo, svjedočiti i navješćivati Isusovu blagost i milosrđe. Poslan je biti „drugi Krist“. Svećenikova je služba širiti prijateljstvo i razumijevanje među ljudima. U mjeri u kojoj uspijeva biti „drugi Krist“, prepoznatljiv je po poniznosti, opraštanju, molitvi za drugoga, osobnoj radosti, dijalogu i jednostavnoj raspoloživosti, po izgradnji dobrih odnosa među ljudima i ostalom braćom svećenicima, po brizi za bolesne i solidarnosti sa siromasima, po smislu za odgovornost za svaku riječ koju izgovara i svaku gestu koju čini, za crkvena dobra i zajednicu koja mu je povjerena.

 

Po tom dostojanstvu i takvu djelovanju u duhovnom smislu „drugih Krista“, to jest svećenika, i u mjeri u kojoj oni to uspijevaju biti, Crkva je ne samo „drugi“, nego i „stalan Krist“, trajan sve do njegova ponovnoga dolaska.

 

Takva služba uvijek je časna. I uvijek je vrlo zahtjevna. Tako je i danas.

 

Sveta Terezija Avilska kaže: „Ako vam netko kaže kako ima neki drugi put do Boga osim molitve, ne vjerujte mu jer vas laže“. U čemu je tajna molitve koja ne bi smjela biti tek nešto usputno u svakodnevnom životu?

Ako tako kaže sveta Terezija, onda je tako. Ona je velik autoritet na tom području. No, ona je to, kao i drugi sveci koji jednako poručuju, naučila od Isusa, čiji je primjer prije svakoga sveca i nadahnuće je i autoritet za svakoga. Sveto pismo često opisuje kako osobno moli, sam i s drugima. On je svoje učenike naučio posebnu molitvu „Oče naš“ po kojoj se raspoznaju da su njegovi i svojim je učenicima vrlo često preporučivao molitvu. U tom smislu ovdje ću Vam navesti samo jednu od mnogih Isusovih preporuka na tu temu. Ovaj put iz Lukina evanđelja: „Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega“ (Lk 21,36). A tajna molitve u svakodnevnom životu je u duhovnom prijateljstvu s Isusom, do kojega se dolazi po mirnoj savjesti i po pomirenosti s braćom i sestrama, jer dva prava prijatelja uvijek nalaze razlog za razgovor.

 

Na koji način svi zajedno možemo raditi na pozitivnim promjenama za opće dobro i bolji život svih ljudi u BiH?

 

Onaj tko je uspostavio duhovnu ravnotežu u sebi i uskladio svoj život s Božjim pravilima i prirodnim zakonom u sebi, te tko poštuje ljudske pravedne zakone, uvijek će pronaći način i put kako doprinositi općem dobru, razvitku društva u kojemu živi, boljem životu i poštivanju ljudskih prava. U našim prilikama, uz to, od osobite je važnosti uzajamno poštivanje i strpljenje u traženju pravednih i najprikladnijih mogućih rješenja, osobito za pitanja odnosa među narodima, gospodarskoga i demografskoga razvitka, kulturnog i duhovnog napretka cijeloga društva i sloge u njemu.

 

Možete li se prisjetiti slavlja Uskrsa iz Vašeg djetinjstva i prenijeti našim čitateljima blagdansku poruku?

 

Svi se rado sjećamo lijepih doživljaja iz svoga djetinjstva. Naravno da se i ja sjećam, primjerice, Cvjetnice i običaja umivanja vodom na čijoj površini su plutale latice cvijeća. Sjećam se i obreda Velikoga petka i posta o kruhu i vodi, mise na Uskrs, čestitanja, bojanja jaja i običaja i natjecanja u vezi s uskrsnim jajima. Lijepe su to uspomene i još ljepši su to izrazi ljudskoga i vjerničkoga zadovoljstva.

 

A poruka neka bude sljedeća: Svim Kristovim vjernicima želim sretan i blagoslovljen Uskrs. I riječima svetoga Pavla sve, i katolike i druge, molim: „Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima!“ (Rim 12,18).