Glumci skinuli maske. Serijama i filmovima nastavili nezavršeni rat

Filmske scene uspoređivao sam sa sjećanjima kada sam preko TV-a Sarajevo uživo toga 2. svibnja 1992. gledao kako se u Bosni i Hercegovini rasplamsava rat. Pretpostavljam da je rijetko tko u BiH i Turskoj seriju promatrao kao filmsko ostvarenje. Bošnjaci su seriju pratili kao dokumentarac koji glorificira njihova predsjednika i na autentičan način prikazuje stvarne događaje, Srbi kao tursku propagandu o istim tim povijesnim danima.

Bez obzira na povijesnu vjerodostojnost i upitnost umjetničke vrijednosti ovoga dijela, serija se doima neprirodno baš zato što je turska. I ne zato što su glumci i jezik turski već zato što je to njihova produkcija. Njezinu vrijednost umanjuje i činjenica što je nastala u režiji Erdoğanove televizije. Jednako kao što bi ekranizacija svakoga srpskog političkog i vojnog lidera bila upitna u ruskoj produkciji. Neprirodno bi bilo i da, primjerice, Vatikanska televizija u svojoj produkciji radi filmove o hrvatskim predsjednicima ili generalima.

Bilo je još barem desetak filmova, koje su o ratu u BiH radile svjetske kuće. Većina njih ostali su nezapaženi. Možda i zato što su scenaristi zarobljeni svojim stereotipima, umjesto umjetničkih djela, snimali propagandne dokumentarce. Svi ti filmovi nimalo nisu doprinijeli boljoj slici BiH. Naprotiv. Bez obzira na to što su to umjetnička djela (s navodnicima ili bez njih), ona su ipak pojačala “istinu” o državi u kojoj žive zaraćena plemena. Takvu sliku još više je naglasila domaća produkcija. Postalo je natjecanje kako snimiti film, ne kako bi privukao zaljubljenike te umjetnosti već kako bi politički diskreditirali ratnog neprijatelja. U BiH je od rata snimljeno 15 filmova, od čega je čak 14 bošnjačkih. Ratne žrtve pretvorile su se u filmske osvetnike. Zbog toga postoje popisi filmova, koji se ne mogu distribuirati na pojedinim područjima. Pa čak i strani. Tako, primjerice, film hollywoodske glumice Angeline Jolie “U zemlji krvi i meda” nije dobrodošao u Republici Srpskoj. Sličan status imaju Kusturičini filmovi u dijelu Federacije.

Filmovi s ratnom tematikom koriste se i u današnjim političkim obračunima u BiH pa čak i unutar istog naroda. Sarajevska županijska televizija, koja ima ulogu javnog servisa, našla se proteklih dana u središtu borbe vladajućih i oporbenih stranaka jer je na dan obilježavanja genocida u Srebrenici emitirala dokumentarni film “Tužitelj, branitelj, otac i sin” za koji tvrde da vrijeđa bošnjačke žrtve. Svojedobno je polemiku u srbijanskoj javnosti izazvao dokumentarno-igrani film “Radovan - Povik iza zidova tamnice” koji donosi osobnu ispovijest Radovana Karadžića iz Haaga u trenucima izricanja presude na 40 godina zatvora.

Rat u BiH bio je izazov redateljima i nakon Drugoga svjetskog rata. Sjetimo se “Kozare”, “Sutjeske”, “Neretve”, “Valtera”... Tada su filmovi služili za veličanje samo partizana i Tita. Danas veličaju tri vojske: Armiju, HVO i VRS, odnosno Izetbegovića, Bobana i Karadžića. Rat bez pobjednika s trima političkim istinama pisci i redatelj nastavili su oružjem i u odorama koje danas nose glumci. I ne samo dok su pred kamerama. Neki od njih, koristeći svoju popularnost i svoje filmove, skinuli su maske i prednjače u širenju međunacionalne mržnje.
Turska serija o Aliji Izetbegoviću možda bi pak i uspjela da je u svojoj ideji imala samo namjeru ekranizirati povijesni lik bez povijesnih predrasuda. Ovako će završiti kao “sapunica” koju će gledati samo “predsjednikovi ljudi”. Svi drugi stvorili su o njoj svoj sud još dok se snimala. Njima je za ocjenu šest epizoda dovoljna samo jedna rečenica koju je glavni lik (Alija Izetbegović) dan prije smrti rekao predsjedniku Turske: “Tayyip, vi ste potomci sultana Fatiha, ovaj prostor vama je u amanet, zato ga čuvajte”. Zato “Alija” u stranoj (turskoj) produkciji nikada neće dobiti Oscar od ratoborne domaće publike.•