Damir Šiljeg: K(a)vali(r)tetan muškarac – On hrabro brani istinu

Zahtijeva to veliki napor u nadovezivanju – jedna laž povuče drugu i tako se vješto postaje profesionalni scenarist, ali bez prilike da se s izmišljenim profitira.

Možda se prividno profitira, ali je to privremeno zadovoljstvo koje, kao i svako drugo zlo, brzo izgubi na važnosti. Mediji u zadnjih nekoliko godina posebno vole huškati i izmišljati radi već spomenutog profita. Možda im ga to huškanje i donese u materijalnom obliku, ali što bi rekli Hercegovci: „Đe će im duša.“

Tako sam nedavno naišao na članak u kojem se dvojicu svećenika optužuje ili raskrinkava radi korištenja i preprodaje droge. Naravno, MUP je demantirao svaku informaciju spomenutu na konkretnom portalu. Kao i kod onih vijesti gdje se komentira kako moda kriči zato što je recimo Severina obukla nešto što zgraža, ne znam tko je tu u goroj poziciji – oni koji to pišu, oni koji na takve naslove kliknu – ili još gore – oni koje to zanima.

Dogodio se nalet osuđujućih i dosta brutalnih komentara na naslov o svećenicima. Jedva su dočekali oni koji u jednoj velikoj Istini prave sačekušu bilo kakvom propustu da bi se osudilo, obezvrijedilo, prozvalo pogrdnim imenima i popljuvalo. I zanimljivo, na vijest koja je lažna mnogi su reagirali vjerujući u nju i koristeći priliku za još jedno zlo. Istresli su se oni koji su imali što reći, pojavila se pokoja dobra duša koja je stala u obranu svećenika, ali su i oni bili izvrijeđani i ostali zanemareni. Zaključak je da priča nije istinita, a dogodilo se nekoliko zala među jako puno duša.

Spomenuo sam ranije kako među muškarcima sve više postoji potreba ili nastojanje za ogovaranjem i naslađivanjem na nečije priče. Spomenuo sam kako često volim zaobići konkretno vjerske – katoličke argumente i koristiti one recimo znanstvene (biologija, povijest) ili prirodne (psihologija, medicina) da bih dokazao zašto nešto ima smisla pa onda onim vjerskim staviti uskličnik na kraju priče jer je sve jako dobro povezano. Isto se može prepoznati i primijeniti i ovdje. Naše stanje je odraz našega ponašanja ili razmišljanja. Ukratko: ono smo čime se bavimo. Pa kao što je laž plod naše nesigurnosti i potrebe za dokazivanjem, tako istina može biti plod naše čistoće i mira u srcu.

Nažalost, i danas su primjetni tragovi proganjanja među onima koji svjedoče istinu. Recimo da nastojite biti dobar vjernik i informirali ste se što to podrazumijeva. Sviđa vam se biti u čistoći i vidite da ima smisla. No pojavi se netko u obitelji ili među prijateljima koji te vrlo lako i vrlo brzo poklopi, uništi ti samopouzdanje i obezvrijedi cijelo tvoje vjerovanje. Kako je moguće da se i na tome području sve izopačilo? Više istina nije plod sigurnosti nego je uzrok slabosti i povlačenja. Više laž nije posljedica nečeg ružnog nego postaje dominantna i prisvojena.

Osobno mi je zanimljivo tražiti izvore istine tamo gdje nema vjere ili tamo gdje nije istaknuta. Jordan Peterson je jedan od genijalnih umova koji jako stručno i konkretno, ali i brutalno, priča iz perspektive prirodnog i normalnog. On se rijetko ili nikako izjašnjava o tome u što i u koga vjeruje, ali sve ono što priča (možete pogledati njegove rasprave i predavanja na YouTubeu) stvarno ima smisla. Katolici su iz tog razloga prihvatili, podržali i promovirali njegovu knjigu i Crkva je dobila priliku svijetu reći da postoji netko tko isto misli (i zna), a nema nužno isti osjećaj ili opredjeljenje za vjeru, iako je poprilično dobro upućen i u to. On, dakle, jako dobro i jako konkretno brani istinu.

Oporba tome je pojavljivanje lažne ideologije koja traži simpatiju, prihvaćanje, sigurnost i odobravanje svega što je pojedinac slobodan učiniti. Malo tko vidi da se u toj ideologiji traži alibi za činjenje zla. Doduše, Isus onima koji govore „Evo me, gospodaru“, a nisu srcem prisutni, kaže da ih pretekoše carinici i bludnice iako su prvo rekli da „neće u vinograd“, a na kraju su ipak otišli (Mt 21, 30–31). Ali, svjesno činjenje zla, pa se tu podrazumijeva i lažno svjedočenje, čini pojedinca puno odgovornijim za svoje postupke i puno izglednijim da će za njih platiti. Nije Božja volja da ljudi pate, nego da se spase, ali smo mi sposobni i koristimo krinku slobodne volje bez odgovornosti da sami sebi priuštimo patnju. Apsurd ove ideologije jest da se ne smije nikoga uvrijediti. Tako su nastali eufemizmi.

Znali smo se na tečaju engleskog jezika našaliti kako ne smiješ više nekome reći da je nizak pa smo smislili eufemizam koji bi nas sve trebao spasiti – vertically challenged. No kada nekome kažete da je u redu izložiti se svijetu i u svojoj sigurnosti biti spreman prihvatiti uvrede i napade, ako to uopće jesu, ili ako kažete da ste katolik, onda se zaboravi ideja da se nikoga ne smije uvrijediti i drvlje i kamenje su ublažena verzija onoga što se baci u tom slučaju.

Kako onda ustrajati u hrabrosti i odlučno svjedočiti ono za što znamo da je istina? Na puno mjesta Isus kaže da nije lako (lakše će deva kroz iglene uši… bit ćete progonjeni…). Ali puno i obećava (tko se odrekne samoga sebe i krene za mnom…). Odreći se samoga sebe i dati sve svoje ne znači nužno otići u apsolutnu askezu, izaći gol na ulicu i vikati za Isusom da te eto. Znači prihvatiti odgovornost onoga što pričaš i što radiš. Znači podnijeti da te radi istine koju svjedočiš netko podapinje. Znači biti odlučan i ustrajan u svome nastojanju da istinu obraniš i potkrijepiš. Temeljna istina je priznati Boga svojim Spasiteljem. Ona konkretna, koju nam je živjeti u materijalnom svijetu, jest da branimo život i sve što on podrazumijeva.

Tako će se hrabar muškarac hrabro protiviti, recimo, pobačaju. Jer realno, jako je kukavički pristati na to. Ne samo da nevinom stvorenju oduzimamo život, nego sami sebe etiketiramo nesposobnima za roditi, othraniti i odgojiti dijete – radnja koja je svojstvena svakom čovjeku, pa ako hoćete i svakoj životinji koja svoje mlado odgaja u puno izazovnijim uvjetima gdje je pojam „preživljavanje“ itekako izražen. Hrabar muškarac će preuzimati svoju ulogu vođe i dopuštati ženinu ulogu savjetnice. Hrabar muškarac će se informirati i u ljubavi argumentirati apsurde lažnih ideologija.

Nitko ne garantira instant pobjedu. Ali garantira slobodu i mir. Dostojevski je tako mudro primijetio da „[s]talno trovanje lažima završava potamnjivanjem našeg unutarnjeg života‟, kao i da: „[o]naj, koji sam sebi laže i sluša vlastitu laž svoju, dotjerat će dotle da neće više poznati nikakve istine ni u sebi, ni oko sebe, nego će, dosljedno, prestati poštovati i sebe i druge. A ne štujući nikoga, prestajete ljubiti, a da bi se bez ljubavi zabavio i razonodio, odaje se strastima i grubim slastima, te postaje prava životinja u svojim porocima, a sve zato, jer neprestano laže i drugima i samom sebi‟ (Braća Karamazov, II, 2). A Ivan je s druge strane nadodao: „Istina će vas osloboditi‟ (Iv 8, 32).

Istina je da će oni koji promoviraju Istinu biti na meti mnogih komentara i zlobnih podmetanja. Utjehu nalazim u Pavlovom nastupu pred Agripom gdje kaže: „Smatram se sretnim što se u svemu za što me Židovi optužuju mogu, evo, danas braniti pred tobom, kralju Agripa, jer ti najbolje poznaješ židovske običaje i zadjevice. Zato me, molim, velikodušno poslušaj“ (Dj 26, 2–3). Pavlu su na kraju odrubili glavu. Bili su jako uporni oni koji nisu mogli podnijeti Istinu. No Pavao nije podlegao. Ostao je ustrajan, branio se, svjedočio i argumentirao. Bilo je trenutaka kada je i samog Agripu umalo „slomio“: „Vjeruješ li, kralju Agripa, Prorocima? Znam da vjeruješ!“ Agripa će Pavlu: „Zamalo pa me uvjeri te kršćaninom postah!“ (Dj 26, 27–28). Da nije bilo još pokojeg zlog jezika i nauma u okolini, možda bi i uspio.

Sjećam se nekoliko scena iz filma o svetom Pavlu. Jedna je gdje rimski vojnici odvode jednu grupu kršćana da ih ubiju, a Pavao i Luka mirno stoje pored i Pavao kaže: „Danas nebo priprema veliko slavlje radi ovih mučenika“. Druga je gdje Luka liječi i ozdravlja Mauricijevu kćer i Mauricije napola slomljen povjerova Pavlu i Luki, ali iz straha od cara ipak dopusti da se Pavla ubije. Treba razumjeti da su Pavao i Luka ušli u osinje gnijezdo svjesni da mogu stradati. Povlastica je što su znali svoj cilj, a on se nije sastojao u tome da je sa smrti kraj, nego da je sa smrti tek početak. To je ono što laž ne može obuhvatiti, razumjeti i podnijeti i čini sve da obezvrijedi i liši odgovornosti za izopačenost i perverziju.

Dakle, hrabar muškarac razumije da i on može biti povlašten. Ne treba se dakako nametati i dosadno vući za rukav, pametovati niti vrijeđati. Treba strpljivo živjeti svoju istinu, biti prorokom u svojoj obitelji, selu i gradu, pa taman to značilo progon i bol. Lako je otići u zonu udobnosti i tamo biti siguran, ali nije vrijedno. Vrijedno je istupiti i svojim stavom, znanjem, karakterom i voljom obraniti život, hrabro stati ispred Istine.

Adam i Eva su radi laži prognani iz raja. Pala narav je otad usađena u svakog od nas. Onda možemo razumjeti život kao misiju u kojoj nam je Bog dao priliku da nadiđemo svoju palu narav i da Mu svatko od nas dokaže da je svojim životom zaslužio vratiti se tamo. Život na zemlji nam je posuđen da bismo ga mogli zaslužiti za vječnost. Progon tako postaje blagoslov, a bol postaje olakšanje, jer smrt nije kraj nego je tek početak.