Mario Talajić vlasnik najbogatije zbirke razglednica iz doline Neretve

Mariova strast za prikupljanje starih razglednica i slika datira još iz njegovoga djetinstva kada je imao veliki broj crno-bijelih fotografija. Još u osnovnoj školi išao je u fotosekciju, gdje su imali komoru za razvijanje fotografija.

Ipak, prave aktivnosti ovoga kartofila započinju njegovim dolaskom u Zagreb. Što se tada dogodilo?   

Krajem 2003. godine došao sam živjeti u Zagreb. Moj kum i prijatelj Zlatko Huzek vrlo brzo me poveo sa sobom na Britanac gdje se nedjeljom održava sajam antikviteta. On je tada već imao zavidnu zbirku razglednica Metkovića te me upoznao s trgovcima koji se bave pronalaskom razglednica po raznim sajmovima cijele Europe. Znao je već prije za moju ljubav prema fotografiji kao i za moje prijateljstvo s najvećim neretvanskim povjesničarom dr. sc. Ivanom Jurićem s kojim sam prijatelj od početka 90-ih godina, kada smo surađivali na mnogim projektima tijekom vremena dok sam obnašao dužnost pročelnika za kulturu u Gradu Metkoviću. Česti odlasci na Britanac su povećavali i moju zbirku koja danas ima više od 800 razglednica Metkovića od toga preko 300 razglednica iz vremena 1898. do 1918. tzv. Austro-ugarsko razdoblje. U zbirci imam i preko 250 razglednica drugih mjesta s područja Donje Neretve: Kule Norinske, Bagalovića, Novih Sela, Malog Prologa, Opuzena, Blaca, Slivna Ravana, Komina, Rogotina i Ploča. Također, s vremenom se zbirka širila na područje susjednih općina i mjesta Hercegovine tako da u zbirci ima više desetaka Austro-ugarskih razglednica Neuma, Stoca, Domanovića, Počitelja, Čapljine, Ljubuškog, Gabele, Struga, Dračeva i Doljana. S vremenom se zbirka proširila i na Dubrovnik i Pelješac kao i prostor nekadašnjeg kotara Metković sve do Drvenika. Paralelno s ovom zbirkom tražio sam i razglednice magaraca na što me posebno potaknula fotografija iz mog najranijeg djetinjstva na kojoj se nalaze moj otac Martin, ja i naš magarac Kuso, a koju je fotografirao rođak moga oca Ivan Plećaš.

Kako ste dolazili do razglednica?

Uglavnom kupnjom od ljudi diljem Hrvatske koji imaju svoje antikvarijate. Najveći broj starih razglednica dolazi iz Beča, Budimpešte, Verone, a ima ih i u Rumunjskoj, Ukrajini odnosno u područjima koja su bila u sastavu Austro-ugarske monarhije. Zlatno doba razglednica je razdoblje od devedesetih godina devetnaestog stoljeća pa do Prvoga svjetskog rata. U tom vremenu kada nema televizije i kina razglednica je medij preko kojega ljudi jedni druge upoznaju sa raznolikošću krajeva, gdje su bili i što su vidjeli. U tom smislu posebno je Bosna i Hercegovina bila interesantna. Ljudi su dolazili iz Trsta brodom do Metkovića i dalje vlakom u Bosnu. U Metkoviću su čekali vlak i u tom dolasku su uzimali razglednice i slali ih svojim prijateljima i rodbini. Tako je veliki broj razglednica slan po svim kontinentima. Ima ih iz Argentine, Australije, SAD-a. I, naravno, uvijek nam neke razglednice posebno privuku pažnju. Jedna od njih prikazuje Slivno odnosno utvrdu Smrden grada, a fotografirao ju je Monsinger, jedan od najvećih fotografa i izdavača razglednica prije Prvoga svjetskog rata. Na toj slici je utvrda Smrden grad sa velikim obrambenim zidom kojega danas više nema. Danas ta razglednica svjedoči kako je izgledao taj lokalitete početkom 20 stoljeća prije rušenja zidova i može poslužiti za njegovu obnovu u izvornom obliku. Svakako treba spomenuti i prestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegov dolazak u Metkoviću na putu za Sarajevo, o čemu imam fotografije. Danas te slike imaju iznimno vrijedan značaj za kartofiliju Dalmacije jer svjedoče o vremenu kada je Metković zbog prestolonasljednika Ferdinanda bio u centru svjetskog i europskog interesa. Na nekim od tih slika Ferdinad se vozi u automobilu što je zaista veliki raritet za ono doba.

Što je još zanimljivo na tim razglednicama?

Razglednice imaju dvije strane i zato ju je potrebno okrenuti na drugu stranu i pogledati fenomenalne tekstove koje su ljudi pisali jedni drugima. A tu su i zanimljivi žigovi. Tako imamo i žig zarobljeničkog logora u Opuzenu i logora ruskih vojnika koji su bili u Metkoviću 1916., a gradili su sadašnji hotel Naronu, prije hotel Zagreb, u vlasništvu obitelji Pavlović. Također su gradili poznati Ruski put koji ide iznad naselja Momića preko Rujnice. Ne treba zanemariti ni tekstove na dopisnicama i razglednicama. Jedan od interesantnijih tekstova je onaj gdje se Duje Oman, veleposjednik iz Opuzena razglednicom dopisuje sa svojim rođakom Mihom Jeramazom iz Metkovića. Piše mu : „Opuzencu starinom Metkovcu“ te ističe ljepota Metkovića spram Opuzena. Raritet je i razglednica iz 1900. godine iz Neuma na kojoj se vide kupači u moru. To je tada bilo čudo i za Opatiju i Crikvenicu a fotografiju je potpisao Niko Bjelovučić poznati metkovski HSS-ovac. Iz 1910. je razglednica flote ratnih brodova usidrenih u Neumu.

Kada ste prikupili tako respektabilnu kolekciju razglednica, odlučili ste je prikazati široj javnosti. Na koji način ste to učinili?

Da, ubrzo smo moj kum Zlatko i ja povezali naše zbirke razglednica u predstavljanju široj publici nazvavši je “Zbirka razglenica Talajić-Huzek”. U međuvremenu je u Zagrebu počeo izlaziti “Hrvatski Neretvanski zbornik” od strane Društva Neretvana u Zagrebu, a u Metkoviću “Metkovski vjesnik” gdje sam u više navrata pronalazeći interesantne razglednice i fotografije opisivao motiv te kako i na koji način su one nastale. Posebno bih istaknuo pronalazak najstarije fotografije Metkovića koja je nastala 1873. godine, a koju snimio fotograf Franz Laforest, a na kojoj se vidi i riječni otok Pisak u centru grada Metkovića kao i američki ratni brod u metkovskoj luci 1918. godine. Tijekom sakupljanja zbirke upoznao sam mnoge kolekcionare i prodavače razglednica u Hrvatskoj, ali i šire. Posebno bih istaknuo Igora Goleša koji je dao nemjerljiv doprinos dalmatinskoj povijesti razglednica izdavši tri monumentalne knjige naziva “Zaboravljena Dalmacija”  koje promiču povijest razglednica u Dalmaciji i vraćaju iz zaborava mnoga mjesta koja su danas u potpunosti napuštena. Drago mi je da sam s razglednicama iz svoje zbirke dao mali doprinos navedenim knjigama. Smatram da bi svaka dalmatinska obitelj trebala imati ovu knjigu. Godine 2019. u Zagrebu je Institut za promicanje i razvoj Doline Neretve organizirao izložbu razglednica iz Kolekcije Talajić-Huzek u hotelu International, a izložba je naknadno predstavljena i metkovskoj publici u Gradskom kulturnom središtu u Metkoviću.

Mislite li da su do sada pronađene sve razglednice koje su izdate?

Bez obzira na veličinu same kolekcije još uvijek postoje razglednice za koje se nadam da će se pojaviti nekad u budućnosti. Volio bi pronaći razglednice ili fotografije Metkovića prije izgradnje crkve sv. Ilije, izgradnja duhanske stanice, Metkovskog hrvatskog sokola, kao i prokopavanje novog korita Neretve od Metkovića do Ušća. Gospodin Eduard Šuljak, veliki sakupljač razglednica iz Dubrovnika, skrenuo mi je pozornost na izdanje Starih fotografija i razglednica iz fundusu Pomorskog muzeja u Dubrovniku gdje se nalazi više fotografija iz vremena kopanja novog korita rijeke Neretve od Metkovića do Ušća. Taj pronalazak poslužio je kao povod da prezentiram razglednice i fotografije donjeg dijela Neretve na novoj izložbi koja se održala prošlo ljeto na opuzenskoj pjaci. Poseban interes izazvale su fotografije brodograilišta u Lukama preko puta Opuzena, drvenog mosta koji je prethodio Austro-ugarskom željeznom mostu na maloj Neretvi, Komina sa crkvom koja je srušena da bi se na njenom mjestu sagradila crkva sv Ante, kamenoloma na ušću Neretve itd.
Velika mi je želja pronaći i litografiju Metkovića ili nekog drugog mjesta doline Neretve jer su do sada poznate litografije samo 15 dalmatinskih mjesta.