Žene u BiH zarobljene kućnim poslovima, stopa zaposlenosti najniža u regiji

O ekomomiji brige u BiH za Novi dan N1 govorile su Zerina Mandžo – Čolić, službenica na projektima ekonomskog osnaživanja žena pri UN Women BiH i prof.dr. Melika Husić-Mehmedović, jedna od autorica “Polazne studije o ekonomiji brige i njege”.

U BiH stopa zaposlenosti žena jedna je od najnižih u regiji i iznosi 37%, u usporedbi s 53% za muškarce. Žene u prosjeku provedu šest sati na neplaćenoj njezi (briga o djeci, starima, osobama sa invaliditetom i kućanski poslovi), što znači da zaposlene žene rade gotovo dva posla s punim radnim vremenom.

Ujedno, 85% žena kuha barem jednom dnevno, dok to radi samo 27% muškaraca, što ukazuje na činjenicu da je BiH daleko od ravnopravnosti spolova te da je ekonomija brige nešto na čemu će se morati intenzivnije raditi u narednom razdoblju.

Dosadašnja istraživanja pokazala su da prosjek u EU koji žene provedu u poslovima brige ili njege jeste oko tri i pol sata – u BiH taj prosjek iznosi i do šest i pol sati dnevno.

Muškarci kod nas provedu također oko tri i pol sata u poslovima brige i njege, znači muškarci kod nas otprilike na razini prosjeka žena u EU, i to je podatak koji nam govori da ustvari naš kompletan teret brige i njege je na obitelji, da su institucije te koje nemaju adekvatan odgovor – nemamo podršku institucija, sustava i društva da preuzme te aktivnosti brige i njege, već je sve skoncentrirano isključivo na obitelj, kaže prof.dr. Melika Husić-Mehmedović.

Ekonomija brige kao koncept podrazumijeva i plaćeni i neplaćeni rad brige, ističe Zerina Mandžo – Čolić.

Konkretno preporuke su se fokusirale na oba tipa ekonomije brige. Važno je napomenuti da je sustavni odgovor, odnosno podrška institucija iznimno bitna da bi bilo koja od ovih preporuka zaživjela i to je jedan krucijalan dio našeg rada, dodaje Mandžo – Čolić.

Husić-Mehmedović ističe da će ekonomija brige zaživjeti tek onda kada društvo i gospodarstvo prepoznaju njen značaj, odnosno kada kompanije postanu svjesne da nemaju dovoljno radne snage.

Zašto nemaju radne snage? Zato što su im žene zarobljene u kućnim poslovima.

Kako će ih vratiti u radnu snagu, kako će oni dakle aktivirati to neaktivno stanovništvo – vi ste spomenuli da je oko 30 posto nezaposlenih žena, ali od toga je jedan veliki dio neaktivnih koje ne traže posao, koje su potpuno zarobljene, jer ovo je šest i pol sati za, u prosjeku, i zaposlene i urbane, ali sada kada to malo podijelimo ide na neke druge, još drastičnije brojke. Tako da kad gospodarstvo osjeti potrebu i gubitak te radne snage, onda ćemo možda dobiti neki veći efekt, kaže Husić-Mehmedović za N1.

Četiri glavna aspekta na koje žena u prosjeku potroši šest i pol sati su briga o kući, briga o djeci, briga o starijim roditeljima ili o suprugovim roditeljima i briga o osobama s invaliditetom ili djeci sa poteškoćama u razvoju, gdje se sve drastično usložnjava.

Društvo gubi ne samo zbog toga što žena nije dio radne snage, nego gubi i zato što ima jedno preopterećeno i nezadovoljno društvo. I kao što je i svijet prepoznao, kao što je EU prepoznala, to podrazumijeva rasterećivanje, fleksibilno radno vrijeme, pri čemu fleksibilno vrijeme ne znači da možeš doći na posao između osam i devet, kao veliki je to ustupak – mada je i to značajan ustupak – nego fleksibilno radno vrijeme u smislu ranijeg odlaska i organizacije, gdje mogu ostaviti djecu i da radim koliko mogu, istaknuto je.

No za ovu priču je potrebno da je prati jedna cijela legislativa. Bh. zakon o porezima i doprinosima podrazumijeva da se moraju platiti doprinosi na punu plaću, odnosno na osam radnih sati, jer se ne može platiti na pola radnog vremena, ističu sugovornice N1, što onemogućava fleksibilnost kada je radno vrijeme u pitanju.