Mandićeva knjiga ‘Hercegovačka franjevačka provincija u II. svjetskom ratu poraću’ dekonstruira komunistički narativ

Knjiga Hrvoja Mandića temelji se na desetljećima istraživanja problematike hercegovačkih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i poraću, a u svojem izvornom obliku riječ je o proširenoj doktorskoj disertaciji. U historiografiji do ove knjige nije objavljena cjelovita sinteza o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji u Drugome svjetskome ratu i poraću, iako je posebice u Bosni i Hercegovini kvalitetno postavljen istraživački temelj, iskoristiv za proučavanje povijesti Hercegovačke franjevačke provincije u razdoblju od 1941. do 1945. Ta je tematika posebno zanimljiva jer je riječ o najtežem razdoblju za franjevački red u Hercegovini, ali i za Katoličku crkvu te hrvatski narod u vremenu Drugog svjetskog rata i poraća. Stoga se u knjizi nalaze složena analiza zbivanja unutar franjevačkoga reda na području Širokoga Brijega tijekom Drugoga svjetskog rata i nakon njega, franjevačko djelovanje, utjecaj i posljedice partizanskog osvajanja Širokoga Brijega neposredno pred završetak rata. Knjiga donosi cjelovit prikaz vjerske dimenzije društvenoga života koji se značajno i suprotstavljeno isprepletao s komunističkim režimom, koji je netom po svršetku Drugoga svjetskog rata institucionaliziran i formaliziran, iako nije bio i općeprihvaćen među Hrvatima u Hercegovini. Početna istraživanja bavila su se uzrokom i povodom ubojstva hercegovačkih franjevaca. Kasnija istraživanja bila su usmjerena na humanitarnu ulogu hercegovačkih franjevaca u Drugom svjetskom ratu, a u zadnjoj fazi istraživanja i pisanja fokus je bio na dekonstrukciji narativa o hercegovačkim franjevcima dominantnog nakon 1945. godine u doba komunističke Jugoslavije. Taj je narativ o(p)stao do danas i stoga se veći dio ove knjige bavi njegovom dekonstrukcijom. Knjiga ima 22 poglavlja, a na kraju knjige nalazi se zaključak, prilozi, sažetak na engleskom jeziku, popis kratica, kazalo imena i popis literature. Slijedom toga knjiga sadrži izvorne fotografije, faksimile dokumenata i zemljovide.

Prva velika cjelina Uvod, (str. 13-47.) posvećena je kulturnoj i prosvjetnoj djelatnosti hercegovačkih franjevaca od 1872. do 1918. te vjerskim društvima u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Slijedom toga autor kronološki predstavlja djelovanje Hercegovačke franjevačke provincije u Kraljevini Jugoslaviji 1918.-1941., a zatim definira djelatnost hercegovačkih franjevaca do raspada Kraljevine Jugoslavije. Kako je obrazovanje jedna od značajnijih djelatnosti hercegovačkih franjevaca, Mandić cijelo uvodno poglavlje posvećuje franjevačkoj klasičnoj gimnaziji i Studiju bogoslovije u razdoblju Kraljevine Jugoslavije. U zadnjem poglavlju uvodne cjeline iznosi zaključke o vjerskom i nacionalnom identitetu i političkim uvjerenjima hercegovačkih franjevaca.

Prema uzusima historiografije, druga cjelina posvećena je pregledu dosadašnjih istraživanja teme te nosi naslov Dosadašnja istraživanja povijesti hercegovačke franjevačke provincije od 1941. do 1945. – literatura i izvori (str. 48-82). U njoj se detaljno u sklopu manjih poglavlja obrađuje pojavnost navedene tematike u jugoslavenskoj historiografiji i publicistici. Treća cjelina: Hercegovački franjevci u Drugom svjetskom ratu u historiografiji Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine od 1990-ih do danas, direktan je sadržajni nastavak prethodne i upotpunjena je zbirkom najrelevantnijih suvremenih djela.

Nadalje, iduće poglavlje nosi naslov Kategorija narodnih neprijatelja i odnos KPJ prema njima (str. 83-84). Autor definira pojam „narodnih neprijatelja“ kroz rezoluciju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) iz 1943. godine. Članak 14. ističe da su ‘narodni neprijatelji’, pored aktivnih ustaša, četnika i pripadnika ostalih oružanih formacija, svi oni koji su u službi neprijatelja ma u kom vidu – kao špijuni, dostavljači, kuriti, agitatori i slično; koji su natjerali narod da okupatorima preda oružje; svi oni koji su izdali narodnu borbu i bili u dosluhu sa okupatorom; svi oni koji se odmetnu od naredne vlasti i rade protiv nje.“

U petom poglavlju Hercegovačka franjevačka provincija u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (str. 85-107.) Kroz ovu cjelinu knjige analiziraju se događaji uoči sloma Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine, stanju u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji uoči sloma Kraljevine Jugoslavije, popisu članova Hercegovačke franjevačke provincije i njihovim stajalištima prema vlasti NDH te događajima u Hercegovini u svibnju i lipnju 1941. Cjelina je sumirana događajima na području Hercegovačke franjevačke provincije u ljeto 1941. Nakon precizno sintetiziranih cjelina koje obiluju povijesnim osobama i događajima, Mandić započinje sa znanstvenom obradom značajnih pojedinaca. Tako cijelu šestu cjelinu posvećuje fra Radoslavu Glavašu i njegovom doživljaju NDH Fra Radoslav Glavaš i NDH (str. 107-131) Cjelinu dijeli na poglavlja u kojima analizira imenovanje fra Radoslava Glavaša odjelnim predstojnikom bogoštovlja u Ministarstvu bogoštovlja i nastave (kasnije Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja), ulogu fra Radoslava Glavaša u provođenju ustaške politike, njegove zasluge za financijsku pomoć hercegovačkim franjevcima, kao i zasluge za financijsku pomoć biskupijskom svećenstvu. Koliki su osobni utjecaj imali pojedinci dokaz je sedmo poglavlje Odnosi između fra Justina Medića i upravljačke strukture provincije (str. 133-142) posvećeno kompleksnim ispreplitanjem događaja i odnosima između fra Justina Medića s upravljačkom strukturom Provincije te pitanjem sekularizacije koje se problematizira kroz njegovo djelovanje.

Analizu rada pojedinaca Mandić završava kroz osmo poglavlje Srpanjska diplomatska aktivnost fra Dominika Mandića (str. 143-151) u kojoj je posebna pozornost posvećena diplomatskoj aktivnosti i razvoju političke misli fra Dominika Mandića od 1941. do 1943. godine.

Deveto poglavlje Hercegovački franjevci i spašavanje žrtava ustaških progona u Hercegovini od 1941. do 1943. godine (str. 153-186) obuhvaća široku i vrlo značajnu djelatnost hercegovačkih franjevaca. Pod nizom manjih poglavlja, bez znanstvene spekulacije, uz primjereni faktografski aparat iznose se činjenice o djelovanju fra Lea Petrovića i spašavanju Srba u Mostaru od 1941. do 1943., o provincijskoj problematici vjerskih prijelaza, organiziranju smještaja za izbjeglice i pomoći ugroženim osobama, spašavanju Olge Humo rođ. Ninčić, djelovanju fra Petrovića i fra Mandića u spašavanju Židova u Mostaru te spašavanju pristaša Hrvatske seljačke stranke u Mostaru.

Unutrašnja organizacija Provincije sastavni je dio ove knjige te je deseto poglavlje pod nazivom Hercegovački franjevci i imenovanje Petra Čule mostarskim biskupom (str. 187- 195) posvećena rasvjetljavanju funkcioniranja unutrašnjih institucionalnih pitanja.

S obzirom na dinamiku političkih i društvenih zbivanja, Mandić jedanaestom poglavlju temu obrubljuje godinom: Hercegovačka franjevačka provincija 1942. (str. 197-204). Ona je izuzetno važna jer baštini neke od sudbinskih događaja poput ubojstva fra Stjepana Naletilića u Duvnu u svibnju 1942., a temeljem toga problematizira i stanje opće i sigurnosne situacije u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji 1942. Poglavlje je završeno opisom aktivnosti fra Bone Jelavića i fra Berta Dragičevića, kao značajnih predstavnika franjevačkog reda Provincije.

Dvanaesto poglavlje sumira sve Mandićeve podatke, veže ih u jedan cjeloviti kontekst i kao takva razrješuje neke od gotovo stigmatskih postavki koje se vežu za navedenu temu knjige. Poglavlje nosi naziv Odnos hercegovačkih franjevaca prema suprotstavljenim stranama u Drugom svjetskom ratu (str. 205-275) te segmentno pristupa problemima poput Kritike i osvrta fra Tugomira Solde na protukatolički pamflet Magnum Crimen autora Viktora Novaka i odlikovanja hercegovačkih dijecezanskih svećenika i hercegovačkih franjevaca od strane vlasti NDH. Idućih par poglavlja obrađuju pitanje školstva te definiraju odnose unutar franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu u predratnom i ratnom razdoblju, učenicima širokobriješke gimnazije koji su izbačeni u razdoblju od 1941. do 1944., učenicima gimnazije koji su dragovoljno napustili školovanje, učenicima gimnazije koji su bili pripadnici KPJ te odnos profesora franjevačke klasične gimnazije prema vlastima NDH. Niz poglavlja nastavljen je postavljanjem okvira odnosa hercegovačkih franjevaca i odnosa prema talijanskoj vojnoj vlasti u Hercegovini, hercegovačkih franjevaca i odnos prema četničkom pokretu, njihova odnosa prema njemačkoj vojnoj vlasti u Hercegovini, komunizmu i partizanskom pokretu. Posljednja dva poglavlja problematiziraju pitanje hercegovačkih franjevaca koji su pristupili partizanskom pokretu u vrijeme trajanja rata, ali i stanje u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji uoči uspostave jugoslavenske komunističke vlasti.

Nadalje, autor u trinaestom poglavlju Politička i vojna situacija u NDH 1944. (str. 277-298). donosi jedan kvalitetan presjek povijesnih zbivanja na zaokruženom teritoriju te opisuje prodor postrojbi NOVJ u jesen 1944. u Hercegovini, teror OZN-e i KNOJ-a na području zapadne Hercegovine, umorstvo fra Križana Galića od strane OZN-e i uspostavu revolucionarne komunističke vlasti na području zapadne Hercegovine do početka operacije „Bura“.

Daljnjim kronološkim slijedom četrnaesto poglavlje Hercegovačka franjevačka provincija u veljači 1945. (str. 299-365) nastavak je prethodnog poglavlja s detaljnim opisom tijeka operacije „Bura“ od 27. siječnja 1945. do 4. veljače 1945., teror OZN-e i KNOJ-a nakon operacije „Bura“, optužbe KPJ protiv širokobrijeških franjevaca za pokretanje operacije „Bura“, stanja oružanih snage Njemačke i NDH pred početak borbi za Široki Brijeg, borbe od studenog 1944. do početka veljače 1945., bojni raspored sukobljenih snaga, borbe za Široki Brijeg 6. i 7. veljače 1945., napad na franjevački samostan, opisom događaja od 7. veljače 1945. u samostanu i franjevačkoj mlinici hidrocentrali, posljedica borbi za Široki Brijeg, razloga pokolja širokobrijeških franjevaca, komunističke ratne i poslijeratne promidžba o širokobriješkim franjevcima te ubojstvima franjevaca u Ljubuškom i Čitluku.

Mandić je veliko znanje iz vojnopovijesne znanosti pokazao već u prethodnom dijelu, dok je u poglavlju Borbe za Mostar (str. 367-377) ono je dodatno kontekstualizirano i zapravo kao takvo i jedino razumljivo. Ova je cjelina razrađena po poglavljima u kojima se definiraju događanja u Franjevačkom samostanu u Mostaru 14. veljače, ubojstva mostarskih franjevaca, ali i motiv pokolja mostarskih franjevaca.

U šesnaestom poglavlju Ubojstva hercegovačkih franjevaca na Bleiburgu i Križnom putu (str. 379-382), analizira pomno sve dostupne izvore i nastoji ući u trag lokacijama gdje je ubijeno ukupno četrnaest hercegovačkih franjevaca na Križnom putu.

Nadalje, u sedamnaestom poglavlju Osuda i strijeljanje fra Radoslava Glavaša (str. 383) iznosi se montirani sudski proces u trajanju od svega tri sata u kojem je iznesena presuda i strijeljanje fra Radoslava Glavaša.

Mandić u osamnaestom poglavlju pod naslovom Ubojstvo fra Valentina Zovka i fra Andrije Topića (str. 385) analizira sadržaj dokumenta OZN-e u kojemu oficir Danilo Pecelj podnosi izvješće nadređenima u kojem kaže da je zapovjedio ubojstvo fra Valentina Zovka i fra Andrije Topića, a za njihovo ubojstvo optužio je škripare.

U devetnaestom poglavlju pod naslovom Odnos fra Dominika Mandića prema ubojstvu hercegovačkih franjevaca (str. 387-388) autor ističe kako se fra Dominik Mandić nije oglašavao javnim prosvjedom protiv komunističkih pokolja svećenika i mjesnog hrvatskog stanovništva, a ni protiv obnove Jugoslavije. Između ostalog nije poticao generala franjevačkog reda ni Svetu Stolicu da dignu glas protiv Josipa Broza Tita i jugoslavenskih partizana komunista. Fra Dominik Mandić unatoč protukomunističkom raspoloženju Jugoslaviju nije dovodio u pitanje i prema tome nije bio spreman javno osuditi jugoslavenski režim, a kamoli Jugoslaviju kao državu. Političku evoluciju i odmak od jugoslavenstva doživjet će u SAD-u u razdoblju od jeseni 1951. do početka 1953. godine.

Mandić u dvadesetom poglavlju Pastirsko pismo i ubijeni širokobriješki franjevci (str. 389-392) obrađuje značaj Pastirskog pisma. Suočeni s terorom i otvorenim neprijateljstvom vlasti, katolički su biskupi pod vodstvom zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca 20. rujna 1945. iz Zagreba, s opće Biskupske konferencije, odaslali Pastirsko pismo o nasiljima komunističke vlasti o položaju Crkve u novonastalim političkim prilikama pod komunističkim režimom u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji. U njemu su precizno navedene brojne svećeničke žrtve, koje su tada bile poznate, te postupanje prema Katoličkoj crkvi i vjernicima. U sadržaju tog pisma spomenuta su dvanestorica širokobrijeških franjevaca ubijena 7. veljače od strane jugoslavenskih partizana komunista.

Nadalje, u dvadesetprvom poglavlju Biskup Petar Čule i pastirsko pismo (str. 393-402.) Mandić analizira ulogu biskupa Petra Čule i njegov odnos s nadbiskupom Alojzijem Stepincem. Upravo je Čulina intervencija kod zagrebačkog nadbiskupa Stepinca vezana za sadržaj Pastirskog pisma jedan od razloga zašto je protiv njega u Mostaru 1948. podignuta optužnica. Upravo je ovaj odnos pokazatelj kako je Katolička crkva u Drugom svjetskom ratu bila monolitna i nije se kompromitirala sa suradnjom s ustaškim režimom.

Kao jedna od najznačajnijih poglavlja koje sumiraju sve iznesene činjenice i stavljaju taj golem materijal u kontekstualne gabarite nameće se dvadesetdrugo poglavlje Zaključna razmatranja (str. 403-424) kao jasna i jezgrovita cjelina. Komunističke vlasti u Bosni i Hercegovine vodile su ideološki rat protiv Katoličke crkve sve do raspada Jugoslavije 90-ih godina prošlog stoljeća propovijedajući bratstvo i jedinstvo, antifašizam i narodnu demokraciju te su uhitile, zatvarale i osudile sve dijecezanske biskupe koje su zatekli u BiH, kao i brojne dijecezanske svećenike i bosanske i hercegovačke franjevce. U razdoblju od 1945. do 1990. vođen je montirani sudski proces protiv 91 člana Hercegovačke franjevačke provincije. U tom je razdoblju na takvim procesima 91 član osuđen na ukupno 348 godina i 28 dana zatvora. Hercegovački franjevci ukupno su u komunističkim kazamatima odležali 225 godina, 4 mjeseca i 16 dana. Nakon rata u Hercegovini nije ostala ni trećina prijeratnih franjevaca. 1945. Provinciji je u neposrednu poraću oduzeta brojna imovina, ukinute su škole, zabranjen je vjeronauk te je potkraj 1945. godine dovedena na rub propasti.

Autor ovom knjigom znanstveno, stručno i precizno demistificira jugoslavensku karakterističnu uporabu triju prokomunističkih rečeničnih konstrukcijska: „tijesno surađivanje hercegovačkih franjevaca s represivnim aparatom NDH“, „sudjelovanje hercegovačkih franjevaca u pokrštavanju Srba na području Mostara, njihovom progonu i likvidaciji“ i „sudjelovanje hercegovačkih franjevca na Širokom Brijegu u borbenim djelovanjima protiv partizana“. U cijelosti je ostvario postavljeni cilj kada je razjasnio odnos KPJ prema Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji u Drugome svjetskome ratu s posebnim osvrtom na ubojstvo 66 franjevaca koje su počinili jugoslavenski komunisti. Također, od pretpostavljenih hipoteza zaokružio je postavljene teze, a to su: djelatnost hercegovačkih franjevaca bila je spašavanje ratnih žrtava, dušobrižništvo i humano preživljavanje u ratnim vremenima, a ne njihovo sudjelovanje u aktivnoj državnoj politici ili bilo kakvim ratnim sukobima. Najznačajnije su dokazane tvrdnje kako likvidirani hercegovački franjevci u veljači 1945. nisu bili kolateralne žrtve ratnih operacija, nego su likvidirani prema unaprijed osmišljenu planu te kako su pojedini hercegovački franjevci ubijeni iz mržnje prema vjeri i iz propagandno-političkih razloga.

Pomnom analizom velikoga korpusa arhivskog gradiva autor vješto suprotstavlja vlastite teze onima iz korpusa jugoslavenske historiografije. Svoju analizu vješto uklapa u postojeće suvremene historiografske spoznaje, čime je stvorio originalno djelo o do sada vrlo diskriminatorno i nedovoljno dobro znanstveno interpretiranom razdoblju crkvene povijesti na navedenom području iz razdoblja NDH. Komparativnim metodološkim pristupom i interdisciplinarnim razmatranjem problema knjiga autora Hrvoja Mandića u potpunosti definira temu označenu u naslovu. Premda je dio teza izgradio na ekstenzivnoj analizi izvora, autor nije upao u zamku deskriptivnosti. Izvori autoru služe kao sredstvo za puno složenije rasprave o vjerskim, društvenim, fragmentarno vojnim i političkim čimbenicima koji su utjecali na život na području Provincije.

Mandić u knjizi donosi čitav niz vrijednih podataka te značajnih, aktualnih i poticajnih teza i interpretacija. Detaljno analizirajući navedene probleme Mandić daje svojevrsnu i crkveno-povijesnu i opću historiografsku sintezu o prostoru koji je danas dio Bosne i Hercegovine, u razdoblju NDH. Knjiga će nedvojbeno poslužiti budućim istraživačima razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća koji će konzultirati Mandićeve doprinose temi te teorijske i metodološke obrasce koje je koristio. Svojim je istraživanjem Mandić promijenio neke gotovo do sada uvriježene teze o ustroju crkvenih, vojnih i civilnih vlasti NDH na području današnje Bosne i Hercegovine, te da je izgradio model budućih istraživanja u naslovu navedena područja iz razdoblja NDH i poraća. Knjiga Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću novim je spoznajama rasvijetlila položaj i djelovanje Katoličke crkve u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji u razdoblju Drugog svjetskog rata i poraća, ali je dala i opći doprinos poznavanju suvremene hrvatske povijesti iz razdoblja Drugoga svjetskoga rata.