Sjećanje na heroja Marija Mandića: Potresna ispovijest sestre i ratnog suborca 35 godina nakon pogibije

Na 35. obljetnicu njegove pogibije ratni suborac Braco Elezović prisjetio se mladog heroja, njegove hrabrosti i posljednjih ratnih dana, ali i podijelio iznimno emotivnu poruku Marijeve sestre Marijane Vištice, koja je u trenutku bratove smrti bila tek djevojčica, prenosi Ljubuški portal.

Braco Elezović u svojoj je objavi opisao kako je Marija Mandića upoznao 3. listopada 1991. godine, tijekom obrane dubrovačkog područja. Mario je tada imao samo 20 godina, ali je, kako svjedoči njegov suborac, pokazivao iznimnu zrelost, odlučnost i hrabrost.

Prisjetio se posebno teške situacije u Konavoskom polju, kada se skupina hrvatskih branitelja našla gotovo opkoljena neprijateljskim snagama. Mario je tada preuzeo zapovijedanje skupinom i svojom smirenošću ulijevao sigurnost ostalim braniteljima.

Kada ih je neprijateljski zapovjednik preko radioveze pozvao na predaju, Mario je odlučno odbio. Zahvaljujući pomoći Vlaha Maslaća, skupina se uspjela izvući iz opasnog položaja koji je već sljedećeg jutra bio izložen snažnoj tenkovskoj paljbi.

Samo četrdesetak dana poslije, 12. studenoga 1991., Mario Mandić poginuo je u Komolcu. Istoga dana život su izgubili i hrvatski branitelji Ivo Botica, Pero Peina i Miho Klečak.

Potresna poruka sestre: „Mislila sam da je Mario možda otišao u Njemačku“

Posebno emotivan dio Elezovićeva prisjećanja odnosi se na poruku koju mu je prije nekoliko godina poslala Marijeva sestra Marijana Vištica.

Marijana je u trenutku bratove pogibije imala svega četiri ili pet godina. Kao djevojčica nije mogla prihvatiti da se Mario više neće vratiti pa je zamišljala da je možda otišao u Njemačku i da će se jednoga dana pojaviti na kućnom pragu.

U poruci je opisala i posljednji telefonski razgovor Marija s ocem. Iako je postojala mogućnost da napusti opasno područje, Mario je odbio otići, odlučan ostati uz svoje suborce i braniti Hrvatsku.

Posebno potresno bilo je njezino prisjećanje na majku koja je noć prije Marijeve pogibije, kao da je predosjećala tragediju, izašla pred kuću i kroz suze se oprostila od sina.

Obitelj je devet mjeseci čekala njegove posmrtne ostatke. Kada je napokon stigla vijest da se Mario vraća kući, malena Marijana još se nadala da je njezin brat živ.

Tek je odrastanjem u potpunosti shvatila njegovu žrtvu, a dječju tugu postupno je zamijenio ponos na brata koji je svoj život položio za Hrvatsku.

Uspomena koja ne blijedi

Braco Elezović poručio je Marijani kako njezin brat, iako više nije među živima, neće biti zaboravljen jer će uspomenu na njega čuvati njegovi suborci, njihove obitelji i buduće generacije.

Njegove dvije objave, jedna posvećena vlastitom ratnom sjećanju, a druga potresnoj ispovijesti Marijeve sestre, svjedoče o hrabrosti mladih hrvatskih branitelja, ali i boli koju su njihove obitelji nosile desetljećima nakon Domovinskog rata.

Mario Mandić, Ivo Botica, Pero Peina i Miho Klečak ostaju trajno upisani u sjećanje na obranu hrvatskoga juga.

Vječna im slava i hvala. Počivali u miru Božjem.

FOTO: Grad Dubrovnik