Susreti: Anto Drmić, predsjednik općinske pčelarske udruge „Duvanjski vrisak“ Tomislavgrad

Navedeno se pokazalo točnim i istinitim i u slučaju predsjednika tomislavgradske općinske pčelarske udruge „Duvanjski vrisak“ Ante Drmića. Naime, za razliku od nekadašnje uloge igrača košarkaškog kluba „Tomislav“, pa kasnije suca na utakmicama ovdašnjih košarkaških liga, Drmića danas predstavljamo kao čelnog čovjeka tomislavgradske pčelarske udruge.

Zato je, posve normalno, kao početno pitanje razgovora postaviti ono o njegovim pčelarskim počecima ili konkretnije od kada je to i kako košarkašku loptu i sudački dres zamijenio sa pčelarskom opremom i košnicama?

Drmić : Pa, u pčelarstvu sam od malena, praktički cijeli život, a intenzivno od 2009. godine. Inače, rođen sam 1972. godine u Tomislavgradu, a rodom iz Prisoja na Buškom blatu. I danas tamo držim jedan od svoja dva pčelinjaka. Uz bavljenje pčelarstvom, radno sam angažiran u podružnici J. P. EP HZ HB u Tomislavgradu, jer sam po struci elektrotehničar. Oženjen sam i imam troje djece, pa mi i cijela obitelj pomaže u bavljenju pčelarstvom. Trenutačno imam 90-100 košnica, raspoređenih na dva pčelinjaka.

Dakle, moglo bi se reći kako ste ona vrsta pčelara koju nazivamo selećim pčelarom ?

Ma, zapravo neka kombinacija selećeg i stajaćeg pčelara. Odnosno, kada ne bi bilo određenih otežavajućih faktora, a to su u mom slučaju nedostatak vremena za bavljenje tim poslom, kako zbog radnih obveza na svom radnom mjestu, tako i zbog onoga što volim jednako kao i pčelarstvo, a to je bavljenje delegatskom i kontrolorskom poslom na košarkaškim utakmicama, i Premijer lige BiH i Prve košarkaške lige Herceg-Bosne. Taj nedostatak vremena je jedini razlog što nemam više košnica, jer bi onda doista bio seleći pčelar.

Posjedujemdvije platforme za seljenje pčela. U izradi je i treća, koju ću koristiti u slučaju dobre ispaše. Uz to, zanimljivo je i to kako imam šest različitih tipova košnica, od onih starinskih, čak i za muzej do onih najmodernijih. Doduše, većina su klasične LR košnice, ali ima i ostalih pet različitih tipova. Ako me pitate zašto tako puno različitih tipova, reći ću vam iz ljubavi prema pčelarstvu, jer jednako volim svaki od tih šest tipova košnica i nije mi toliko važno koja je korisnija i slično. Jednostavno, u mom pčelarskom slučaju je u pitanju kombinacija posla i ljubavi, ugodnog i korisnog u jednom finom jedinstvu.

Kakva je tekuća pčelarska godina i koliko takva kakva je pridonosi svim ovdašnjim pčelarima, pa i Vama da ostanete i opstanete u toj djelatnosti ?

Drmić : Jako teška za pčelarenje, jedna od najtežih od kada se ja bavim ovim poslom i koju sam kao takvu zapamtio. Bilo je puno hladnog vremena, zatim kišilo je u krivo vrijeme, kada je kiša pala, bilo je već kasno za travu. A kada nema trave, nema ni meda, kako mi to ovdje kažemo. Vrcao sam prije par dana, skoro pa ništa. Samo 3-4 kg. meda po košnici. Sada, naravno, sve nade polažemo u vrisak koji se do sada dobro držao, ali trebat će mu kiše da ostane tako dobar. Znači, ako padnu na vrijeme dvije dobre kiše, bit će dobro, ne padnu li, bit će loše. Samo da se preživi do vriska…

Ipak, kako ide prodaja meda i na ovako, ako ne lošoj onda makar prosječnoj pčelarskoj godini, gdje i kako uspijevate plasirati svoj med ?

Drmić : Uglavnom na kućnom pragu, kako se to kaže, te na pčelarskim sajmovima. Sudionici smo svih sajmova u okolici, pa i dalje od Tomislavgrada, i tamo plasiramo svoj med. Dvije su glavne vrste meda koji proizvodimo, planinska livada i vrisak. Ali, uz med proizvodimo i prodajemo i kozmetiku na bazi pčelinjih proizvoda, zatim razne tinkture, macerate, te svijeće od voska. Imam oko 80-tak kalupa za te voštane svijeće, a čak i otkupljujem vosak od kolega pa ga plasiram u prodaju. Nekad prodajem i pčelinje rojeve, dakle ne prodajem samo med, već i različite proizvode na medenoj bazi. Danas se jedino tako i može opstati u pčelarstvu, a baziratise samo na prodaju meda ne donosi odgovarajući rezultat.

Kakvo je ukupno stanje u Vašoj općinskoj pčelarskoj udruzi „Duvanjski vrisak“, koliko ima članova i s kojim se problemima susreće u svom radu ?

Drmić : Stanje pčelarstva, ne samo u našoj općinskoj udruzi, već bi se slobodno moglo reći u duvanjskom kraju je dosta dobro i značajno se popravilo posljednjih godina. Napredak je vidljiv, ali smatramo kako još ima prostora za dalji napredak, pogotovo u edukaciji pčelara, posebice onih starijih i hobista kako bi trebali pčelariti na moderniji način. Misle kako sve znaju o pčelarstvu, a ne znaju mnogo toga. No, na sreću sve više dolazi do izražaja mlađa generacija pčelara koja usvaja to modernije pčelarstvo i vjerujem kako će uskoro biti puno bolje stanje u ovdašnjem pčelarstvu.

Trenutačno, imamo ukupno oko 3.500 košnica u Tomislavgradu, a između 100 i 120 ljudi je u tom poslu. Tu su i oni sa 5-10 košnica i oni sa više od 100 košnica. Među njima i sigurno bar 30-tak pčelara sa 100-tinjak i više košnica, koji sele pčele, dakle selećih pčelara. Toliko ima otprilike članova i općinska pčelarska udruga. Uz ovu našuopćinsku udrugu, u Šujici postoji i njihova zasebna pčelarska udruga.

Dobro, i koji je onda glavni problem u radu Vaše udruge ?

Drmić : Glavni problem je nedostatak zakonskih propisa i anemičnost vlasti prema pčelarstvu općenito, jer pčelarstvo ne prepoznaje kao važnu granu poljoprivrede koja može biti itekako profitabilna. Zato i nema dostatno kvalitetnih poticaja za dalji razvoj pčelarstva. Zna se čak dogoditii da svaka županija neovisno od druge donosi svoje propise koji često budu u kontradiktornosti sa propisima donesenim u drugim županijama.

Što je onda dobar, kvalitetan poticaj, kako onaj općinski, tako i onaj županijski, po Vašem mišljenju ?

Drmić : Za mene je najveća glupost poticaje isplaćivati po broju košnica, zato što se taj broj nelogično i nenormalno „bilda“, tako da se po nekim informacijama za našu županiju govori kako ima čak 13.000 košnica, a stvarno ih ima oko 7.400. To nije prihvatljivo za normalno pčelarenja, jer bi po meni trebalo poticaje vezati uz obvezno registriranje OPG-ea kod svakog pojedinog pčelara. Također, trebalo bi uvesti i bolju kontrolu pčelara od strane onog tko daje te poticaje da se novac ne bi uzalud isplaćivao. Na kraju, trebalo bi poticati samo ono što nedostaje, što fali, na primjer neki novi pčelarski proizvod u čiju proizvodnju neki pčelar kreće, pa bi mu taj poticaj dobro došao kao pomoć u pokretanju nove proizvodnje.

Odnedavno je Vaša općinska pčelarska udruga član Saveza pčelara „Kadulja“. Kako ste se i zašto odlučili na taj korak ?

Drmić : Da, istina je, odnedavno smo članovi Saveza. Za sada, jedini od svih pčelarskih udruga u našoj županiji. Razlozi našeg pristupanja Savezu su u rušenju postojećih animoziteta između domaćih pčelara i onih koji ljeti dovoze svoje pčele na ispašu u ove krajeve. Druge općine, Livno, Kupres… su već donijele neke svoje općinske propise i odluke u svezi te problematike, mi ne. Mi s tim nemamo ništa, jer u Tomislavgradu, na razini Općinskog vijeća nikada nije donesena takva odluka o uvođenju te tzv. „pašarine“, niti ju je itko ikada i pokušao naplatiti. Toće tako biti sve dok sam ja predsjednik ove udruge, jer i mi idemo zimi dolje u Hercegovinusa svojim pčelama. Ja, konkretno u Ljubuški, u Lisice…

Isto tako, i hercegovački pčelari dovoze svoje pčele u naš kraj ljeti, počevši od sv. Ante na dalje, i uvijek smo imali dobre odnose sa njima. Doduše, bilo je i jedno razdoblje u kojem je bilo i „kaubojskog“ ponašanja  iskazanog od strane tih pčelara sa strane. Bilo je i takvih slučajeva kada bi npr. je jedan pčelar iz Neuma jednostavno došao ovdje nikoga ne kontaktiravši i istovario svoje pčele ignorirajući činjenicu kako je lokacija na koju je dotjerao pčele već prenapučena. Upozorili smo ga na to i pomogli mu da svoje pčele prebaci u susjedno selo u kome nije bilo pretrpanosti pčelinjaka i u kome je on nastavio držati svoje pčele bez ikakvih problema.

Znači, pitaj, dogovori i neće biti problema. Neka tvoj dolazak bude organiziran i na temelju dogovora sa nekim domaćim pčelarom. Tako ja idem kod Marka Bilića u Lisice kod Ljubuškog, a on dolazi sa svojim pčelama kod mene u Tomislavgrad. Zato nema problema, jer je sve dogovoreno.

Objasnite nam što onda znači županijska odluka o svemu tome ?

Drmić : Duvanjski pčelari nemaju ništa s tom županijskom odlukom. Nju je donijela livanjska udruga pčelara i županijski ministar poljoprivrede. Pa, po toj odluci ni ja nemam pravo na županijski poticaj jer jedan dio godine (zima) ne pčelarim unutar naše županije ? Također, treba znati kako mi nemamo ništa ni s primjenom te odluke prema stranim pčelarima, jer jednostavno netko može nazvati županijskog inspektora i prijaviti mu tog pčelara, a on ima pravo po toj odluci naplatiti mu taksu na držanje pčela.

Na kraju, moram istaći kako je jako loše reakcije ovdašnjih pčelara izazvao i članak iz posljednjeg broja Vašeg časopisa prenesen iz Večernjeg lista koji govori o toj tematici. No, nadam se kako ćemo sve nesporazume uspješno riješiti i nastaviti dalje kvalitetno pčelariti.

Spominjete naš časopis „Pčela“, pa nas zanima kakvo je Vaše mišljenje o njemu. Pratite li ga, čitate… što je dobro, a što ne u njemu ?

Drmić : Da, čitam i pratim taj časopis, kao i mnoge druge iz ove oblasti. Čini mi se kako je dobro počeo, samo treba ovako i nastaviti. Volio bih i kada bi bilo više reportaža sa terena, posjeta i praćenja pčelarskih sajmova, više razgovora s pčelarima praktičarima o uvođenju novih tehnologija pčelarenja i sličnih tema. Ne volim baš prenošenje, pa i ponavljanje nekih tema, pogotovo kade se prilozi o tome prenose iz drugih časopisa i novina, ma koliko to bile stručne i znanstvene teme. Jednostavno, treba više realnog pčelarskog života i prakse, zaključio je predsjednik tomislavgradske pčelarske udruge „Duvanjski vrisak“ Anto Drmić.