Priča o vinima iz ljubuškog kraja

“U Hercegovini ima mnogo zemlje koja nije podesna za gajenje usjeva, ali je izvrsna za gajenje vinove loze. Kad bi se ona zasadila lozom i zaštitila od bolesti i nametnika, mogla bi podmiriti ne samo svoje potrebe, nego i potrebe svoje sestre Bosne, a bilo bi i suviška za izvoz.“ (1)

Vinova loza se gajila u Hercegovini 1903. godine uveliko u kotarima Mostar, Ljubuški, Stolac, Trebinje, Konjic i Ljubinje. Pod vinogradima je bilo 5.790 hektara ili 57.900 motika i to u mostarskom kotaru 30.110 motika, ljubuškom 9.200, stolačkom 8.280, konjičkom 6.630, trebinjskom 2.800 i ljubinjskom kotaru 880 motika. Vrlo je vjerovatno da je vinova loza prenešena iz Dalmacije u Hercegovinu, što svjedoči i velika sličnost u osobinama. (2)

U tijeku 1903. godine sastavila se je u Ljubuškom vinogradarska zadruga i svoja pravila predložila visokoj Zemaljskoj vladi na odobrenje. Pokretači ove zamisli bili su kotarski predstojnik Đuro Paulić i nadupravnik voćarsko- vinogradarske stanice u Mostaru g. Julije Waschkau*. (3)

O ljubuškim vinogradima i vinima „Sarajevski list“ 1908. i 1909. piše:

„Skoro u cijelom ljubuškom kotaru može se naći vrlo dobrih i odličnih vina. Grožđe se sve upotrebi za vino, a od preostalog se dropa peče rakija lozovača. Ljubuška su vina dobro poznata, a osobito su dobra iz Bijače, Hardomilja, Međugorja, Crvenog Grma, Radišića i Studenaca.

Kako je. pored duhana, u ovom kotaru jedna od najkorisnijih biljaka vinova loza i kako se ona u ovo nekoliko prošlih godina počela i jako isplaćivati, ovdašnji je svijet dvostrukom silom pregao oko intenzivnijeg rada u vinogradima, da tim postigne što bolji i obilniji plod. U prijašnja vremena narod je zazirao od svijeh preporuka vlasti. On je naivno mislio: „Koliko mi bude suđeno, toliko će mi i vinograd roditi“. No, kako neki počeše slušati mudre savjete vlasti, a loza poče u njihovim vinogradima bujno tjerati, riješivši se raznijeh bolesti, kao plamca, maće i drugih, poče davati obilan i zdrav plod. Uvidivši ovo, narod prigrli razna sredstva za spašavanje loze od bolesti. Danas se rijetko koji ekonom nađe, da nema svojih raznih modernih strojeva za štrcanje i sumporovanje loze, a ako su koji siromašniji, općine im idu na ruku, pozajmljujući svoje mašine.

Kako je nastalo sada vrijeme rezanja loze, pohrlio je svijet u vinograde, da je obreže i, ako je nužno, pognoji. No ovom zadnjem je vrlo teško udovoljiti u ovom kotaru, jer ušljed kiševitosti i oskudice pašnjaka narod se slabo bavi stočarstvom, a ako se i bavi, bavi se u toliko, koliko mu iziskuje sopstvena potreba, zbog čega je strašna oskudica u gnoju (đubretu). Ko ima ovdje đubreta, u stanju ga je danas prodati, što no reknu, „kao na vatru“, po kruna 1,60 tovarom. Više se puta opaža, gdje koji marljivi ekonom čisti općinske kanale, ceste, javna tržišta i sajmišta, a tako i djeca sa korpama, u koje kupe po ulicama gnoj i nose na svoje zemlje.

Kao primjer boljega obrađivanja loze služi ovdje mali i mladi nasad loze, što ga je zasadio ovdašnji Otkupni ured duhana. Isto tako mogu služiti kao primjeri boljega obrađivanja vinogradi Mate Lovrića, Mehmed Hulusi ef. Krehića, Juke Tomića, Abdulah ef. Muminagića- svi u Radišićima. Svi se ovi vinogradi lijepo obrađuju, a naročito onaj Otkupnoga ureda, koji daje lijep primjer našem težaku i već se opaža, da su se mnogi ugledali u njega, počeli onako raditi i lozu ljeti uz kolje privezivati, da mogu sunčani zraci dopirati do grozda i tijem da plod savršenije dozre. Isti je jako izložen svijetu, jer je baš povrh njega cesta, kojom prolazi pola našega kotara, te je prolaznicima vrlo podesan vidik, što je od znamenite važnosti. Da je loza počela ovdje obilnije rađati, ima se zahvaliti vlasti, koja svom marnošću dobavlja narodu razna moderna sredstva: modru galicu, sumpor, razne mašine i drugo, a, pored toga, poduzela je sve moguće korake, da se naša loza ne bi zarazila kakvim bolestima spolja.

Ove je godine bilo u ovom kotaru grožđa oko 10.000 tovara. Kad se uzme, da se popriječno prodavalo po 18 kruna tovarom, to je narod uzeo svoticu od 180.000 kruna. Ako se uzme, da se od grožđa proizvađa 70 % vina, to je bilo vina 7.000 tovara, što čini 8.960 hl. Ako se bude prodavalo na hl po 24 krune, to bi izašla svota od 215.040 kruna. Prema tome bi narod uzeo više novaca, kad bi pravio sam vino, pa ga prodavao, nego kad prodaje u grožđu svotu od 35.000 kruna, a gdje je još drop, koji ostaje iza vina, od kojega se peče izvrsna lozova rakija, pa onda pravljenje od istoga dropa sirćeta (octa) i drugoga. Uzrok je svemu tome taj, što narod nema raznoga posuđa, koje je nužno za salijevanje vina i pečenja rakije, a u cijelome kotaru nema ni jednoga bačvara, pa kubura sa posuđem. Najviše naškode vinu nečiste bačve i nepretakanje vina. U bačvama je kod seljačkog svijeta velika oskudica. Zato je i ove 1908. godine Kotarski ured naredio nekoliko dobrih bačava iz Mostara*.

Najbogatiji je vinom podrum Braće Vitkovića. Ove godine imaju oni vina oko 600 hektolitara. To je u Ljubuškom jedini podrum, koji izvozi vino i u Austro- Ugarsku monarhiju. Član ove kuće, Vladimir, proputovao je prošlog mjeseca Donju i Gornju Austriju, Češku, Moravsku i Galiciju, gdje je prodavao svoje vino. Još prije dvije godine izvozila je ova kuća vino u Češku i Moravsku, ali se ove godine više pobrinula za vino i poslala svog jednog člana u zem. vinogradarsku stanicu u Lastvu, gdje ga je upravitelj g. Tomić* uputio u radu oko vina. Ova stanica mu je pozajmila aparat za pasterizaciju vina i poslala mu svog činovnika Stepanskoga, koji je ostao kod njega pet dana i uputio ga kako će raditi s tijem aparatom. Poslije su Vitkovići naredili aparat za filtriranje i prečistili sve vino“. (4, 5)

Svake godine u svibnju ili lipnju dolazio je u Ljubuški stručnjak iz Mostara, radi dodjele nagrada najboljim crnim i bijelim vinima. Nagrade su bile počasna diploma za koju je trebalo ispuniti posebne uvjete izvrsnosti vina i dukat od 10 kruna u zlatu iz državnih sredstava.

Prema „Bosanskom kompasu“, najpoznatiji vinogradari i vinari 1904. godine u ljubuškom kotaru bili su Barbarić Jozo, Bašić Mirko, Boras Jozo, Gnjato Luka, Luburić Franjo, Lučić Pero, Milićević Martin, Semiz Vaso, Tomić (Jure) Kata, Vitković braća, Vučić Augustin. (6)

Nagrade za najbolja hercegovačka vina iz ljubuškog kotara u 1906. godini dobili su fra Žarko Pehar u Klobuku, Mato Lovrić u Radišićima, Mehmed ef. Konjhodžić u Ljubuškom, Pavo Knezović u Studencima, Marijan Sivrić u Međugorju i rimokatolički samostan na Humcu. (7)

U ožujku 1909. godine sastalo se u zgradi Kotarskog ureda povjerenstvo za nagrađivanje vina, u kojemu bjehu M. Murko, kotarski predstojnik, J. Waschkau, gospodarstveni nadzornik u Mostaru, T. Vlajo, poreznik i dr. Osim toga bješe nazočno i mnogo seljaštva iz gotovo svijeh sela i naši mnogi građani. Vinom bijahu zastupana ova mjesta: Ljubuški, Radišići, Grab, Humac, Studenci, Međugorje i dr. U svemu je bilo na izboru 58 crnih vina i 34 bijela. Kao najbolje bijelo vino pronađeno je vino Marijana Sivrića iz Međugorja, Stanka Vasilja iz Međugorja i vino fanjevačkoga samostana u Humcu. Nagrade za šiler odnesoše vina Stanka Vasilja iz Međugorja i vina Ante Sušca iz Studenaca. Crno vino Ivana Tomića (Ercega) iz Graba odnese prvu nagradu. (8)

Nagrađivanje mladog hercegovačkog vina izvršeno je i ove, 1909. godine. Uspjeh je bio izvanredan i vidi se, da ova korisna ustanova sve to više sebi put prokrčuje. Na utakmici vinskoj bilo je 336 (100 bijelih, 121 crnih i 115 rumenih vina) različitih vina iz mostarskog. stolačkog, ljubuškog, trebinjskog, konjičkog i prozorskog kotara. Nagrade su dobili iz Ijubuškog kotara Stanko Vasilj i Marijan Sivrić u Međugorju, Ante Sušac u Studencima, Ivan Erceg-Tomić u Grabu i Franjevački samostan u Humcu. (9)

* Waschkau Julije, agronom, upravnik vinogradarske stanice u Gnojnicama od 1894. do 1918. godine, pionir hercegovačkog vinogradarstva i vinarstva. (7)

* Uz pomoć kotarskog predstojnika Mihajla Murke ljubuški vinogradari su 1907. godine naručili preko Kotarskog ureda u Ljubuškom od bačvara Beck-a u Mostaru 182 bačve po ukupnoj cijeni od 4.853 krune. Izrada bačvi bila je pod kontrolom uprave voćarsko-vinogradarske stanice u Mostaru. (Bosansko-hercegovački težak 1907, 10, 194, od 18. septembra.)

* Milan Tomić- agronom, upravnik vinogradarske stanice u Lastvi, pisac stručnih radova iz prakse. (7)

1. Vinodelje i trgovanje s vinom u Bosni i Hercegovini. Težak 1892, 41. 5- 6, od 11. oktobra.
2. Kalendar Bošnjak 1. 1. 1903. godine.
3. Vinogradarske prilike u kotaru Ljubuškom. Bosansko-hercegovački težak 1903, 9, od 19. augusta.
4. Vino. Sarajevski list 1908, 23, 2, od 23. februara.
5. Obrezivanje vinove loze. Sarajevski list 1909, 25, 3, od 26. februara.
6. Federalni agromediteranski zavod Mostar, Agronomski i prehrambeno– tehnološki fakultet Sveučilišta u Mostaru. 130 godina organiziranog vinogradarstva u Bosni i Hercegovini, Mostar, 2018.
7. Bosansko-hercegovački težak 1907, 6, 115, od 19. maja.
8. Nagrađivanje vina. Sarajevski list 1909, 34, 3, od 19. marta.
9. Nagrađivanje mladog hercegovačkog vina. Sarajevski list 1909, 62, 2, od 23. maja.