Ljubuške mehane

Vlasti su preduzimale mjere za se „pijančarenje“ smanji, (zatvaranje mehana, skraćenje radnog vremena, pojačan nadzor), ali, čini se, one nisu imale osobitog uspjeha. Mehane su držali katolici i pravoslavni, nerijetko žene, a kafane muslimani, ali među njima nije je bilo nikakvih razlika u odnosu na uživanje alkohola. Držanje krčmi bilo je vrlo unosno. Dok su se vlasnici krčmi bogatili, prekomjerno pijenje je mnoge obitelji, naročito seljačke, zavilo u crno. „Trijezni svijet“ gledao je na pijanice s prezirom, posebno kad bi izazvali neki izgred i bio je vrlo osjetljiv na pijančarenje „mlađarije“.

“Pijem, pit ću dok je u litriću,

kad nestane, ja ću iz mehane.”

Ganga.

U tijeku 1906. godine u ljubuškom kotaru radilo je 80 mehana i to u gradu 26 i u selima 54 mehane:

Humac-5 mehana (Kovač Grgo, Alilović Mijo, Paradžik Mato, Gagro Marijan, Milas Petar)

Proboj-2 mehane (Zlopaša Iva, Bandur Mato)

Vitina-2 mehane (Arapović Henriete, Babić Anto)

Drinovci-1 mehana (Šimić Mato)

Radišići-5 mehana (Čuvalo Blaž, Ravlić Mato, Tomić Mato, Medić Mato, Tomić Josip)

Tihaljina-3 mehane (Rašić Jakov, Primorac Martin, Milas Ivan)

Međugorje-1 mehana (Tomić Jozo)

Ružići-4 mehane (Iličić Petar, Jurčić Ivan, Vranješ Stoja, Zelenčić Kata)

Veljaci-1 mehana (Boras Mara)

Klobuk-4 mehane (Erceg Jure, Grbavac Petar, Međugorac Ante, Čuljak Stojan)

Studenci-3 mehane (Keža Pavo, Buntić Grgo, Ereš Marijan)

Crveni Grm-1 mehana (Matić Mato)

Zvirovići-1 mehana (Bule Ivan)

Grude-2 mehane (Radoš Josip, Čolak Jozo)

Bročanac-2 mehane (Čuk Ivan, Čolak Jozo)

Posušje-8 mehana (Jukić Marijan, Petrić Jozo, Bilić Ilija, Brkić Ilija, Mandić Anto, Mikačić Adam, Kovač Stipan, Čorluka Ivan)

Gorica-3 mehane (Kordić Petar, Paradžik Šimun, Bušić Mato)

Sovići-1 mehana (Sulić Šimun)

Rakitno-5 mehana (Čurdo Juro, Mihalj-Bilić Stipan, Ivanković Stipan, Zlomislić Jozo, Markota Jela)

Ljubuški (grad)-26 mehana

(Bošnjak Šimun, Njemček Jakov, Gavran Anto, Snjeković Mara, Babić Iva, Lučić Pero, Pokrajčić Savka, Jelić Kata, Prodan Božo, Vučić Anto, Boras Josip, Gnjato Luka, Džamonja Nikola, Lončar Ivan, Tomić Kata, Šegan Mara, Soldo Delfa, Vitković Mihajlo, Barbarić Jozo, Miličević Ivan, Gadžo Jure, Bašić Mirko, Vasilj Ivan, Kulier Anto, Fousek Nathan(!), Boras Anđa). (1)

Slika o ljubuškim krčmama u gradu i na selima prije sto i više godina može se naslutiti iz nekoliko napisa u novinama.

 „Žali Bože i ovdje, a još više po okolnim selima naučio svijet polaziti mejhane, gdje je zabavljajući se dangubio. Ali naša revna kotarska oblast, znajući, da je to na gotovu propast i građaninu i seljaku, riješila se, da zatvori oveći broj mejhana. To je i učinila, a kako čujem, biće ih još nekoliko zatvoreno, što će naš trijezni svijet samo odobriti, jer znade, da je mejhana svemu zlu glava. Naša kotarska oblast slijedi u tome primjer neumornoga okružnoga predstojnika barona Lazarinia*, koji u svome okružju također zatvara pivnice“. (2)

„U svakoj varoši ima pjanaca, koji su pali u kandže ove ičkije*, pa što no vele, kradu Bogu dane, ali razumije se, da to oni rade ponajviše na svoju štetu. Nego kod nas nije tako. Naši neki pjanci ne samo da se napiju, već onda zađu po mahalama, pa izazivlju ljude iz kuća raznim psovkama i pogrdama. Taki se slučaj zbio ovog mjeseca.

Ali ni to nije dosta. Dne 5. ovog mjeseca. u petak u večer, zašli su ti pjanci sokakom, te udrili na ženu, koja je negdje u komšije na sijelu bila. Psovali su joj najgadnije psovke i htjeli s nje nakit skinuti. To je bilo u blizini kuće Mesihovića, te dvojica od ovih čuvši dreku i zapomaganje žene, izletješe i kutarisaše ženu, koja onda prestravljena ode kući. Ovo iznesoh kao molbu onoj oblasti koje se ovo tiče, ne bi li ovu stvar ugušila“. (3)

„…Poznato je da se već odavna u našem narodu uvriježio zlosretni običaj uživanje alkohola (žestokih pića), koji se na žalost od nazad nekoliko godina u našem narodu u tolikoj mjeri ukorjenio, da se danas more brez imalo razmišljena ustvrditi, da od svih drugih radova, krčmarenje je najunosniji rad. Nego što je još žalosnije, pijančarenje se je, usprkos svjema vjerskim strogim zabranama, i među našim muslimanskim elementom u tolikoj mjeri uvriježilo, te mnogi naši muslomani, a osobito naša omladina se je u tolikoj mjeri ugrezla u piće, da je počela daleko prevazilaziti naše sugrađane drugih vjeroispovijesti, premda ovim posljednjim vjera ne zabranjuje pijenje alkohola, dok nama muslimanima naša lijepa i uzvišena islamska vjera to strogo zabranjuje.

Kako po ostalim mjestima mile nam domovine, tako se je isto i u našem Ljubuškom, među našim narodom, a osobito među našom muslomanskom omladinom, taj po ljudstvo otrovni običaj bio u tolikoj mjeri ukorjenio, da su neke krčme u našoj kasabi- a toga se moglo i po selima naći- stojale po cijele noći otvorene, te je u njima vazda bučilo, a noćne lole, kad se u mejhanama nakreši i svoje tikve napuni, eto ih po varoši s hukom i bukom, te svađom i psovkama tako, da nijesi bio miran ni u svojoj vlastitoj kući mirno zaspati i od dnevnog se rada odmoriti, te se je već gotovo općenito mislilo, da će to ostati za vazda i da se tome neće, ni ne more učiniti kraj, i vjerujte, naši mirni sugrađani su bili radi toga pali u veliku miso.

Nu kako-no naš narod reče: „sve se more, kad se hoće” pa tako i jest. I mirnim građanima grada Ljubuškog a i cijelog kotara osvanu, dolaskom našeg sadašnjeg kotarskog predstojnika, prava zora. Čim je naš današnji predstojnik poglaviti M. Kokalj* došo u naš kotar, odmah mu je prva briga bila da ograniči postojoći broj krčmi u cijelom kotaru, i htjedavši da se o svemu sam sobom uvjeri, obiđe cijeli kotar i vrativši se u varoš, odmah se dade na posao. Odmah je počeo ograničavati broj mejhana u gradu i po selima, a osjem toga izdo je strogu zapovijed, da ni jedna krčma u noći ne smije biti otvorena, te mu je na taj način za kratko vrijeme pošlo za rukom presjeći dotadašnje pijančarenje i s tijem među našim narodom steći neizrecivu zafalnost i priznanje…“ (4)

Ipak, i pored svih nastojanja vlasti i ličnih napora kotarskih predstojnika, godinama kasnije, strast za alkoholom je i dalje ostala uzrok porodičnih drama i tragičnih epiloga:

Šćepan Soldo, rodom iz Mostara, doselio se u Ljubuški sa svojom porodicom kao kojonđžija (zlatar)*. Posao mu je u prvo vrijeme išao najbolje, ali to nije dugo potrajalo, jer se od navadi na piće, a piće i posao ne mogu zajedno. Već ima petnaest godina, kako se ovaj viđa pijan po sokaku gotovo svaki božji dan. Oblast je toliko puta izdavala naloge krčmarima i prijetila globama, da Šćepanu ne daju pića, a sve to je bilo na molbu njegove porodice. On je svakome, ko ga je poznavao, omrzao zbog svoje pjanosti. Nebrojeno puta noćio je izvan, pa i po najgoroj ciči zimi, jer ga žena i djeca ne pustiše unutra. Sćepana, čovjeka puna ćeifa, stroga u kući, žena je u prvo vrijeme, dok joj šćeri i druga djeca ne poskočiše, slušala kao prava robinja. No sada, kad joj djeca poskočiše, zafursati žena i započeše ga svi u kuci tući i izgoniti na polje. Ovo je majstor Sćepu jako boljelo, te je i protiv toga tražio lijeka u piću već duže godina, dok ga ne nađe u sićanu (arseniku). 17. o. odluči se majstor Sćepo otrovati. Toga dana najprije se napije, a onda reče nekome Tanki krojaču: „S Bogom, Tanko, ja se idem otrovati, zovni mi fratra, da me ispovidi!“ Čim je ovo izustio, odmah zasu puna usta arsenikom i proguta ga tako brzo, da ga niko nije mogao u tome spriječiti. Otide zatijem sam do ograde školske bašče* i tu legne kraj ceste, da čeka smrt, na što ga prenesoše u općinsku bolnicu, gdje za kratko vrijeme u velikim mukama izdahnu. (5)

Trezven svijet bio je naročito kivan na mlade muslimane u gradu kojima uživanje alkoholnih pića vjera strogo zabranjuje:

„Ovdje se uvriježio alkohol među našu mlađariju priličito. Razna se pića troše nemilice i bez ikakve mjere i bez obzira na posljedice. Neki se mlađi razuzdali pa ne poštuju svojih starijih, niti od njih hoće da čuju ma kakva bilo savjeta. Sve rade po svojoj volji i čeifu. Mnogim se roditelji crvene pred poštenim svijetom radi nedjela svojih slabo odgojenih sinova, a drugi su, opet, u velikoj brizi i strahu, gledajući kraj sebe svoje još nevine dječake, koji bi danas sutra mogli zalutati među one drugove, od kojih bi se mogli samo zlu naučiti.

Tako se neku noć izopijala neka naša mlađarija te počela psovati idući cestom javno sve ono što je muslimanima najsvetije, a zatim su navalila na gožuljsku džamiju te im je uspjelo odvaliti nekoliko parmaka od ograde i haremluka, da im policija nije račune pomela, Bog zna šta ta četa zvjeradi u ljudskoj koži ne bi počinila. Naravno da ih je policija strpala s onu stranu brave, gdje i spadaju, te će za svoja nedjela odgovarati.

Da su to nedjelo počinili nemuslimani, mislilo bi se da je čin nastao iz vjerske nesnošljivosti kojeg pojedinca, nu to su učinili sami muslimani. Čitav svijet ovdje se upravo zgraža nad tim nedjelom“. (6)

* mejhana, mehana- pers. krčma, birtija.

* baron Lazarini-visoki austrijski funkcioner, poznat po striktnom provođenju zakonskih propisa.

* Mihajlo Kokalj. kotarski predstojnik u Ljubuškom od 1897. do 1900. godine.

* ičkija-turc.- alkoholno piće, strast za nečim, ičkijaš- alkoholičar.

*Kojondžija- zlatar, kujundžija.

* školska bašča- bašča između Osnovne narodne škole i crkve sv. Kate.

1. Iskaz licenci za obavljanje uslužne djelatnosti u 1906. godini., Arhiv BiH ZVS 1907, 180/199/3.
2. Naši dopisi. Bošnjak 1892, 3, 2, od 13. januara.
3. Nemiri. Bošnjak 1893, 2, 3, od 12. januara.
4. Bošnjak 1899, 16, 3, od 20. aprila.
5. Otrovao se. Sarajevski list 1909, 120, 3, od 6. oktobra.
6. Oštetili džamijsku ogradu. Sarajevski list 1914, 51, 2, od 12. marta.