Klobuk granično područje Bekije i Nahije

Glavno mu je obilježje, po kojemu je i cijelo mjesto dobilo naziv, brdo u obliku klobuka koje se uzdiže na 478 metara nadmorske visine. U okolici brda smjestilo se 12 zaselaka koji danas čine jedno od najpoznatijih sela u Hercegovi - Klobuk.

U demografskom smislu ovo mjesto dijeli sudbinu brojnih drugih naselja iz svoga susjedstva u zapadnoj Hercegovini i Dalamtinskoj zagori. Stanovništvo je sve starije, a mladi odlaze. Danas u tristotinjak domaćinstava u dvanaest zaselaka Klobuka živi nešto više od 1.000 stanovnika.

Prije par desetljeća taj je broj bio mnogostruko veći. Međutim, loše stanje u poljoprivredi (koja je bazna djelatnost većine stanovništva) te nemogućnost plasmana poljoprivrednih proizvoda, propast velikih socijalističkih poduzeća na području Ljubuškog, ali i posjedovanje hrvatskih putovnica rezultirali su egzodusom mladih iz ovih krajeva.

Dio stanovnika ističe kako je ovo uvijek bio kraj iz kojeg se odlazilo trbuhom za kruhom. Kako kažu, gotovo da nema obitelji koja nekoga nije imala na baušteli u Njemačkoj 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća.

No, uz klasične gastarbajterske storije, Klobuk je istodobno i priča o uspjehu brojnih ljudi koji su se iz njega otisnuli u svijet, piše 7DNEVNO.

Ono na što su u Klobuku posebno ponosni činjenica je da nitko od njihove dijaspore, ma koliko se u životu visoko popeo na društvenoj ljestvici, nikad nije zaboravio svoje korijene. Kad god se u mjestu prikuplja novac za neki značajniji projekt, svi rado sudjeluju, šalju novac i pomažu. To zajedništvo i svijest o pripadnosti nešto je što Klobuk izdvaja od ostalih mjesta.

Naši slavni suseljani

Klobuk i Klobučani, u žižu hrvatske, ali i europske, javnosti dospjeli su nedavno nakon imenovanja Marije Pejčinović-Burić glavnom tajnicom Vijeća Europe. Pejčinović-Burić donedavna potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih poslova RH, rođena je i odrasla u Klobuku. Kada ovoj činjenici pridodamo i podatak da je Klobuk rodno mjesto i potpredsjednika Sabora i zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića, ali i aktualnog načelnika općine Ljubuški Nevenka Barbarića, pitamo se - što je tako posebno u Klobuku?

Od graničnog prijelaza Orahovlje kod Vrgorca u Hrvatskoj do Klobuka u Hercegovini treba tek desetak minuta vožnje automobilom. Jesen je, godišnji odmori su završili pa se i većina Klobučana koji su godišnji provodili na rodnim ognjištima vratila u Zagreb ili u zemlje zapadne Europe.

U lokalnom kafiću vrijeme krati društvo umirovljenika, a glavna je tema, a što drugo nego - berba grožđa.

- Ništa od ove godine, loša, kišovita, cili peti i šesti misec nisu bili nizašta, loza se nije mogla ocvitat - kaže Jure, koji je svoj kruh više od četiri desetljeća zarađivao na njemačkim bauštelama.

- E, a zato je ono što je ostalo na lozi vrhunske kvalitete - dobacuje društvo sa susjednog stola.

Opći je zaključak kako će biti "za napiti se", odnosno, nazdraviti. A, ako ne bude domaćeg, kažu, ima makedonskog.

- Evo jedan tu dovozi makedonsko crno, uopće nije loše, vranac, nije nego 3,5 kune - kaže vitalni Ante koji u osmom desetljeću života i dalje svako jutro vozi do susjedne Vitine po spizu, a na povratku s društvom popije kavicu.

Nakon što smo na univerzalnom jeziku vina probili led, krećemo hrabrije.

I načelnik Ljubuškog je naš

- Lako je vama nazdravljati kad ste pokorili Europu i Hrvatsku. Još samo nedostaje da imate nekoga na čelu UN-a i kompletirali ste sve političke funkcije. Pa koje selo još ima potpredsjednika Sabora i glavnu tajnicu Vijeća Europe, i to u isto vrijeme?

- Je, a i načelnik općine Ljubuški je naš - dobacuje veselo društvo.

- Pa dobro, kad imate toliko ljudi na svim tim položajima, pomažu li? - provociramo reakciju.

- Sve ti je to, sinko, do nas, kako će oni znati što nama treba. Mi moramo tražiti i predlagati. Evo, posljednjih godina imamo mlade ljude u mjesnoj zajednici i puno su napravili. Obnovila se škola, crkva, postavio se križ na brdu, uređuju se ceste... - ne daju Klobučani na svoje.

- Je li to načelnik Barbarić napravio ili su i ovi vaši na položajima slali pomoć?

- Svi, kada se nešto u mjestu radi, nema toga tko nije sudjelovao. Čak su i braća Rašić (najveći argentinski proizvođači piletine porijeklom iz Klobuka) slali pomoć za uređenje crkve - ponosni su Klobučani.

- A i Grgić (Dubravko Grgić vlasnik Euroherca) porijeklom je odavde?

- Dašta je, i svoj je brod nazvao po Klobuku, nema toga da je netko rođen ovdje a da skrivo svoje porijeklo, a i zašto bi - dobacuje konobar dok stavlja treću turu gemišta pred veselo društvo.

- A gleda li se kod vas tko je u kojoj stranci i tko koga podržava?

- A to vas zanima? A, ne, ne, nema ti toga ovdje. Mi i volimu onu "Neka ti tvoga i u gori vuka"!

Tito na putu u Klobuk

- Sve vam je to posljedica stradavanja koje su ljudi proživljavali za vrijeme Jugoslavije, pogotovo u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata. Iz Klobuka je mnogo ljudi bilo u tadašnjoj hrvatskoj vojsci. Ali, puno je više Klobuk i Klobučane obilježila činjenica da su tri ministra Nezavisne Države Hrvatske bila iz Klobuka. Artuković, Vokić i Dumandžić rođeni su Klobučani, i to nas je obilježavalo za vrijeme Jugoslavije - pripovijedaju Klobučani.

Kako kažu, kada bi odlazili na služenje vojnog roka, s karakteristikama koje bi dobili u vojnom odsjeku, redovito su dobivali 'specijalni tretman'. Nije bilo lako ni pri traženju posla jer su uvijek bili u drugome planu. Sve je to dovelo do ogromne migracije čim su se otvorile granice. Međutim, ostao je onaj osjećaj zajedništva stvoren u uvjetima kada su bili progonjeni i proskribirani. Razvilo se zajedništvo koje je uvjetovalo da jedan drugom pomažu u tuđini.

- A znaš li kako je Tito trebao doći u Klobuk? - pitaju kroz smijeh.

- Ali je Tito bio u Klobuku?

- Ma kakvi, ali je priča dobra. Bio je u Ljubuškom i netko tko je sastavljao plan obilaska između ostalog je uvrstio i Klobuk u to. Učitelji su već bili skupili dicu ispred škole, organizirali slet, ali onda se Tito s pratnjom okrenuo u Vitini (par kilometara od Klobuka) i vratio nazad. Navodno su mu rekli kako ide u najjače ustaško uporište u Ljubuškom - tvrde sugovornici.

Tita su, kažu, tada od posjeta odgovorili čelnici Ljubuške Udbe, porijeklom iz susjednih Veljaka. Kadrovi iz tog mjesta godinama su drmali općinskim represivnim strukturama, ali i onima na razini Bosne i Hercegovine.

Zanimljivo je da je i današnji šef Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) RH, Daniel Markić, porijeklom iz Veljaka. Ali, kako kažu, Markić nema nikakvih dodirnih točaka sa starim Udbinim strukturama, njegovi roditelji su emigranti i njihova je priča klasična emigrantska priča.

Čelnici u obilasku rodbine

- A dobro, kad ste sve to ispričali, recite dolaze li ovi vaši 'funkcioneri' u rodni kraj, obilaze li rodbinu?

- Milijan je tu svako malo. Obnovio je obiteljsku kuću i možete ga tu sresti gotovo svaki vikend. Mislim da mu je i majka većinu vremena tu, otac mu je preminuo prije nekoliko godina. On je tu rođen, bio je izrazito vezan za baku i djeda, pa ga očito više 'vuče' rodni kraj. Inače on je jednostavan čovjek i nema onoga tko ga je nešto zamolio a da mu nije pomogao ako je ikako mogao - otkrivaju Klobučani.

- A Burićka?

- Njezini su ovamo došli kao učitelji. Negdje iz Bosne, nisam siguran... Cili radni vijek su radili tu u školi. Ćaća je predava matematiku, a majka je učila niže razrede... Pristojni ljudi, ničim se nisu isticali. Radili su i podizali obitelj. Marija je rano otišla na školovanje pa su na nju svi pomalo i zaboravili. Nisam u posljednje vrijeme vidio da dolazi u Klobuk, valjda roditelji idu do nje u Zagreb - kažu, sad već, prisni domaćini.

Goran Šimunović, predsjednik Vijeća mjesne zajednice Klobuk ističe kako su Klobuk i Klobučani ponosni na sve svoje iseljenike, a posebno na Milijana Brkića i Mariju Pejčinović-Burić.

- Gospodin Brkić pomaže nam savjetom, upućuje nas i pomaže u realizaciji naših projekata. Osobno je dao veliki doprinos u obnovi Doma za kulturu. Često ga možemo vidjeti u obilasku obiteljskog doma. I gospođa Pejčinović-Burić posjećuje svoje roditelje i rado je viđena u Klobuku - kaže čelnik Mjesne zajednice Klobuk, prenosi Šipovača Portal. 

I tako, uz blagoslov prošlogodišnje berbe (pa taman i makedonske) završavamo posjet Klobuku, ostavljajući ovo mjesto nad kojem budno stražari ponosno brdo Klobuk, a vjerujući kako će za nekoliko godina u njemu stasati neki novi potpredsjednici Sabora i čelnici međunarodnih institucija.