Memnuna Mahić: Učitelji, motivirajte učenike novim pristupima i zanimljivim satima

Koliko se zaista cijeni, Bolji Ljubuški je pitao ljubušku učiteljicu Memnunu Mahić, koja je s čitateljima portala Bolji Ljubuški odučila podijeliti i svoja iskustva u radu s djecom.

Pročitajte...

Što Vas je potaknulo da postanete učiteljica?

Većina djevojčica u nekom razdoblju svog odrastanja poželi biti učiteljica. U početku je ta želja samo igra, imitacija prve učiteljice, bilježenje ocjena u improvizirani "dnevnik", važnost što si u prilici da u toj igri zaslužiš biti učiteljica. Moja igra nije bila samo puka želja, vrlo rano sam znala da zaista želim biti učiteljica. S vremenom se ta želja toliko iskristalizirala da nije postojala druga opcija izbora mog zanimanja.

Po Vašem mišljenju, cijeni li se dovoljno požrtvovanost i nesebično darivanje učitelja za učenike?

Ovisno s koje se strane gleda. Ako ćemo uzeti za mjerilo samo plaću, rekla bih da se dovoljno ne cijeni sve ono što učitelji svojim radom i požrtvovanošću čine za učenike. Međutim, uspjeh svakog djeteta ponaosob, njegovo napredovanje, svjesnost da smo kao učitelji polučili dobre rezultate, je neprocjenjivo.

Je li društvo u potpunosti svjesno važnosti uloge učitelja, ako uzmemo u obzir  to da sve češće posao učitelja ne prestaje napuštanjem učionice?

Nažalost, živimo u društvu izokrenutih vrijednosti. Činjenica je da rad učitelja nije prepoznat kao jedan od najvažnijih za ukupan razvoj društva, vrlo malo se cijeni, neadekvatno je plaćen... Mnogi misle da su učitelji privilegirani kratkim brojem sati, višemjesečnim odmorom i slično. Međutim, učitelji osim rada u učionici imaju niz obaveza, pogotovo danas kada se u obrazovanju više drži do formalnosti (pisanje priprava, sređivanje dokumentacije, zabilješki svih vrsta...), a da ne govorimo o vremenu koje učitelji ulažu u otkrivanju novih saznanja. Naravno, pod uvjetom da žele uvesti novine u sam nastavni proces i učiniti ga učenicima inspirativnim i zanimljivim.

U Osnovnoj školi Marka Marulića u Ljubuškom proveli ste 40 godina i ispratili mnoge generacije. Koliko Vam znači kada danas susretnete neke od učenika, koji su postali akademski obrazovani građani?

U četrdeset godina rada, bezbroj dragih lica, svatko od njih sa svojim posebnostima i osobnostima. Učenicima sam davala važnost, ističući da svatko od njih može postići svoj maksimum prema svojim mogućnostima i beskrajno vjerovala u taj ishod. Mnogi od njih su završili visoke škole, stekli razna zvanja i zanimanja. Svi naši susreti su srdačni, ljudski, puni uzajamnog uvažavanja, jer moje učiteljovanje nije bilo samo za znanje, nego za život.

Dobar učitelj nikada ne zaboravlja da je i sam bio u školskim klupama. Sjećate li se prve učiteljice i što posebno pamtite iz školskih dana?

Naravno! Učitelji, pogotovo prvi, se nikada ne zaboravlju. I moji učenici su znali za moju učiteljicu, Ljubicu Ikić. Nažalost, ona već dugo nije među živima, ali u mom srcu ima posebno mjesto. A što pamtim iz školskih dana? Puno toga. Bezbrižnost, prijateljstvo, izlete, igre, a najviše blage oči i vječiti osmijeh moje učiteljice.

Koju poruku biste uputili budućim generacijama učenika i učitelja?

Učiteljima da ne prenose samo znanje, ne odgajaju male poslušnike, potiču i motiviraju učenike novim pristupima i zanimljivim satima. I, naravno, da sve to rade s ljubavlju. A učenicima mogu samo poručiti: "Učite zbog sebe i svoje budućnosti!".