|Retrosportiva| Ljubušak zbog droge izgubio tri sina. Borio se s Alijem i postao najbolji boksač Kanade

U 22 godine dugoj karijeri upisao je 73 pobjede (64 nokautom), 18 poraza i dva neriješena rezultata. Nitko ga nije nokautirao, a karijeru su mu obilježili mečevi s Muhammadom Alijem te neviđene obiteljske tragedije.

BRUCE LEE je 2005. godine dobio kip u Mostaru, usred Hercegovine s kojom za života nije imao nikakve veze. Slavni borac, koji je utjecao na popularnu kulturu cijelog svijeta i tako nadišao sami sport, izabran je simbolično. Mostar je grad podjele između Muslimana, Srba i Hrvata, a brončani kip hongkonško-američkog umjetnika, glumca, redatelja, filozofa i, prije svega, poznavatelja borilačkih vještina, sredstvo je borbe protiv etničke podijeljenosti.

"Uvijek ćemo biti Muslimani, Srbi ili Hrvati. Ali Bruce Lee će uvijek biti dio svih nas", rekao je Veselin Gatalo, koji je, skupa s Ninom Raspudićem, pokretač inicijative postavljanja kipa u hercegovačku sredinu. Međutim, Lee nije jedini borac kojem je odana takva počast u južnom kraju Bosne i Hercegovine.

U Ljubuškom je 2011. otkriven kip Juraja Čuvala, najuspješnijeg kanadskog boksača ikad. Natjecao se u zlatno doba teške kategorije, kada su u ring ulazili Muhammad Ali, Joe Frazier, Sonny Liston, George Foreman, Floyd Petterson, Ernie Terrell... Jure, Hrvat čiji su roditelji napustili svoj kraj u potrazi za boljim životom, konstantno je bio u njihovom društvu, među desetak najboljih na svijetu.

Otac i majka radili u klaonici

"Sretan sam i ponosan što mi je u rodnom kraju postavljen spomenik. Iako se vraćam u Kanadu, ovdje će zauvijek biti komad moga srca i duše. Velik je događaj dobiti spomenik u mjestu rođenja mojih roditelja", izjavio je Čuvalo, globalno poznatiji kao George Chuvalo.

Otac Stipan prvi je otišao u Kanadu. Kao stranac, doseljenik iz male balkanske zemlje, sa samo jednom zdravom rukom u klaonici je radio najprljavije poslove. Njegov zadatak bio je, primjerice, maljem ubiti životinju ili s nje oderati kožu. Kada se koliko-toliko situirao, za njim je iz Ljubuškog došla supruga Katica.

Ni nju nije čekao život iz snova s obzirom na to da je zarađivala čupajući perje s pilića u tvrtki vlasnika Irvinga Ungermana. Par desetljeća kasnije upravo će Ungerman, kojeg su zvali kraljem piletine, biti menadžer njihova sina Georgea.

Sa 17 godina postao amaterski prvak Kanade u teškoj kategoriji

George je rođen 12. rujna 1937. godine. Stipan i Katica živjeli su u radničkom dijelu Toronta, gdje je njihov sin pohađao lokalnu školu u kojoj je upoznao boks. Gnjavio je i gnjavio majku sve dok mu nije kupila prve boksačke rukavice. Narednih godina trenirao je u prostoru katoličke škole te se potom priključio obližnjem klubu Earl's Court.

Odmalena je bio velik i snažan pa tako jedan od izvora tvrdi da je s 14 godina već bio na 90 kilograma. U klubu je dobio prvog trenera, čime je započeo njegov uzlet. Amaterski kanadski prvak u teškoj kategoriji bio je s nepunih 18 godina. Primio je poziv za Olimpijske igre u Melbourneu, ali ga je odbio kako bi postao profesionalac. Razlog je bio novac, prijeko potreban njemu i njegovoj obitelji.

Nepobjediv u amaterskoj konkurenciji, ostvario je 16 pobjeda u jednako toliko mečeva. Bio je poznat po tome da ga ni s kim nije bilo strah sparirati, a savršeno je krenuo i među profesionalcima. U istoj večeri 1956. godine u rodnom Torontu nokautirao je Eda McGeeja, Rossa Gregoryja i Jima Leonarda te u finalu tehničkim nokautom savladao Gordona Baldwina.

1958. postao teškaški prvak Kanade

Nakon tog prvog, realno manje važnog trofeja, u rujnu 1958. Chuvalo je osvojio premijerni naslov teškaškog prvaka Kanade. Triput je u Maple Leafs Gardenu u Torontu srušio Jamesa Parkera i, kada ovaj više nije mogao trpjeti udarce hrvatskog Kanađanina, sudac Sammy Luftspring prekinuo je borbu.

Nagodinu je obranio naslov protiv izazivača Yvona Durellea, zatim u kolovozu 1960. izgubio pojas od Boba Clerouxa, no istog je borca tri mjeseca kasnije pobijedio jednoglasnom odlukom sudaca. Njihov treći i posljednji međusobni ogled odvio se 8. kolovoza u Montrealu i Cleroux je još jednom iz ringa izašao kao pobjednik.

Chuvalova karijera u tim je trenucima bila u padu. Dno je praktički dotaknuo kada je krajem 1961. godine diskvalificiran jer je više puta glavom u meču udario protivnika Joea Erskinea. Kritiziralo ga se da je 26 pobjeda, osam poraza i dva neriješena ishoda prikupio protiv debitanata i boraca s negativnim omjerom. Otada je Chuvalovom karijerom upravljao Irving Ungerman, koji mu je preokrenuo karijeru.

Suradnja s kraljem piletine

Ungerman je bio dijete židovskih imigranata. I sam se u mladosti bavio boksom, no sportske snove zaustavio je Drugi svjetski rat. Odsluživši vojne dane, vratio se kući i, zahvaljujući poslu s piletinom, zaradio milijune. Dok nije zgrtao novac i stvarao veze s političarima, policijom, novinarima i ostalim facama, Ungerman se družio s boksačima.

Smatralo se kako je dovoljno bogat da ne mora trčati za zaradom, već zaista može razmišljati o Chuvalovoj dobrobiti. Da to nije bila stopostotna istina, potvrdio je Chuvalo izjavom 2015. godine, kada je Ungerman preminuo u 92. godini.

"Nije mi bio omiljen. Bio je destruktivan, rekao sam mu da ćemo se susresti u paklu", izjavio je Chuvalo, tvrdeći kako je Ungerman zadržavao njegovu zaradu od mečeva. Bilo kako bilo, nemoguće je negirati da je Ungerman zaslužan za organizaciju najvećih mečeva Chuvalove karijere.

"Ali ima male bicepse"

Dva su suca u rujnu 1963. presudila u korist Chuvala, dok je jedan smatrao kako je njegov meč s Mikeom DeJohnom trebao biti neriješen. Chuvalo je pobijedio i stoga se nadao borbi s Muhammadom Alijem, tada još poznatim kao Cassius Clay, koji je uz ring pratio meč.

"Ali mi je izgledao kao uglađeni bijelac s odijelom na tri gumba i hlačama na crtu. Činilo mi se da kao borac teške kategorije ima male bicepse", opisao je Chuvalo Alija, koji je pak odbio borbu s Kanađaninom, poručivši mu da se "bori kao pralja i curica".

Najbolja borba 1965. godine

Iako mu je otpala borba s Alijem, Chuvalo je nastavio pobjeđivati pod Ungermanovim vodstvom. U 11. rundi borbe u Madison Square Gardenu u New Yorku pobijedio je Douga Jonesa i popeo se na četvrto mjesto WBA-ove rang-ljestvice.

Ungerman je osjetio priliku i odmah počeo pregovarati za meč s Clevelandom Williamsom, Erniejem Terrellom ili Floydom Pattersonom za novu titulu po WBA verziji, koja u tom trenutku nije imala prvaka. Williams je otpao zbog operacije, no dogovoren je Patterson.

"To je bio rat. George je došao u bitku, a Floyd nije namjeravao popustiti. Godinama nije bilo takve borbe u teškoj kategoriji", izjavio je novinar Bert Sugar u dokumentarnom filmu The Last Round: Chuvalo vs. Ali. Suci su jednoglasno odlučili da je Patterson bio bolji nakon svih 12 rundi.

"Tijesna borba. Iako je bio agresivan borac, udaljavao se od mene, a ja sam mu želio biti što bliže", opisao je Chuvalo desetljećima kasnije. "Bila je to Chuvalova najbolja borba u karijeri i smatram da je zaslužio pobijediti. Međutim, borio se protiv budućeg prvaka u njegovu domu. Odluka je bila očekivana", smatra novinar Milt Dunnel o borbi Chuvala i Pattersona, koju je magazin Ring proglasio najboljom u 1965. godini.
Prva borba za titulu prvaka

"Nije trebao izgubiti. Kako nastaviti nakon takvog meča", pitao se Ungerman. Međutim, Chuvalo je boksao kao da se ništa nije dogodilo. U četiri borbe zaredom tehničkim ili klasičnim nokautom padali su Bill Nielsen, Sonny Andrews, Dave Bailey i Orvin Veazey. Valja reći kako nijedan od njih nije bio renomirani borac zbog kojeg bi Chuvalo zaslužio respekt boksačke zajednice.

Svejedno, Ungerman je 1. studenog 1965. uspio dogovoriti borbu za naslov WBA prvaka. Chuvalov protivnik bio je Ernie Terrell s omjerom od 37 pobjeda i četiri poraza. Da unatoč relativnom slabim protivnicima itekako može boksati, Chuvalo je dokazao odvevši meč s Terrellom do samoga kraja.

"Novinari su mislili da sam ja pobijedio. Zašto bi inače svi bili u mojem kutu i fotografirali me? Duboko u sebi znao sam da sam pobijedio", rekao je Chuvalo nakon meča dugog 15 rundi. Bio je u krivu. Sudački trojac uvjerljivo boljim smatrao je Terrella i Chuvalo je propustio prvu priliku postati najboljim na svijetu.
Fantomski udarac

Najvećem meču Chuvalove karijere prethodila je kontroverzna borba Muhammada Alija i Sonnyja Listona. Ali je u veljači 1964. podijeljenom odlukom sudaca, uz minimalnu razliku u bodovima, pobijedio Listona i osvojio naslov prvaka teške kategorije. U uzvratu godinu dana kasnije pao je "fantomski udarac", kako su ga nazvali boksački kroničari.

Ali je u prvoj rundi zamahnuo, ali je upitno je li uopće dotaknuo Listona. Međutim, on je pao i, uz dubiozne odluke o odbrojavanju, izgubio. Teorije o tome zašto je Liston pustio meč išle su od ucjena, klađenja, otmica članova njegove obitelji, pa i prijetnji ubojstvom koje je, kao, uputila muslimanska organizacija u kojoj je Ali bio. FBI je pak tvrdio da je na ishod meča uplaćen velik novac.

Chuvalo je bio bijesan jer je trebao boksati s Listonom za naslov prvaka u slučaju njegove pobjede. "Bio je to lagan udarac, a pao je kao da su ga pogodili iz topa. Smijurija", rekao je Chuvalo, dodavši da je boks napravio velik korak unatrag. Mislio je kako mu je potreban spektakl da bi povratio status, nadajući se da će baš on u njemu sudjelovati.

Terrell odustao, a upao Chuvalo

Aliju je 1966. godine bilo zabranjeno boriti se u SAD-u zbog podupiranja političke i religiozne muslimanske grupe te zbog protivljenja ratu u Vijetnamu. Dvoboj njega i Terrella prebačen je, stoga, u Kanadu, ali je Terrell, nezadovoljan financijskim dijelom, odustao 17 dana prije sučeljavanja s Alijem za WBA pojas.

Alijev tim bio je svjestan kako je Chuvalo u Torontu omiljen borac, što znači da će privući brojnu publiku i osigurati ozbiljnu zaradu. Nisu očekivali da će Kanađanin ugroziti njihova boksača, posebice ne sa 17 dana dugim pripremama.

Neovisno o tome što je svega dva mjeseca ranije u Londonu izgubio od Eduarda Corlettija, Chuvalo je, ne promislivši, prihvatio meč s Alijem. Bila je to jedinstvena prilika - onaj meč koji je boksu trebao vratiti zvjezdani status nakon sramotne borbe Alija i Listona.
"Ali je pišao krv, a ja sam plesao sa suprugom"

"Pokušao sam ga pritiskati i držati ga uz konopce jer je bio jako opasan na veću udaljenost. Želio sam mu biti blizu i udarati ga u tijelo", ispričao je Chuvalo nakon meča, na kojem je publika u Maple Leafs Gardenu vidjela svih 15 rundi i dočekala odluku sudaca, koja je otišla u Alijevu korist. Borba je bila potpuna suprotnost od one koju je javnost očekivala.

Vjerovalo se u još jednu sramotnu večer, još jednu u lošem trenutku za boks kao sport. Chuvala se promatralo kao nedoraslog boksača čija kvaliteta nije na razini nepobjedivog Alija. Uzevši u obzir da se do danas ističe Chuvalova tvrda brada i izdržljivost, ono što ga je krasilo tijekom cijele karijere, jasno je da nije bio ni blizu pobjede.

S druge strane, herojski je izdržao sve Alijeve nalete, pa čak bio i sposoban našaliti se nakon meča s najvećim ikad: "Kada je meč završio, Ali je bio taj koji je otišao u bolnicu jer je pišao krv nakon što sam ga udarao u jetru. Ja? Otišao sam plesati sa suprugom. Očito sam bolje prošao."

Chuvala nikad nitko nije nokautirao

Chuvalova karijera trajala je od 1956. do 1978. godine, što znači da je nakon prvog meča s Alijem boksao još 12 godina. U tom je razdoblju uglavnom pobjeđivao, ali i doživljavao poraze od velikana borilačkog sporta. Gubio je od Oscara Bonavene 1966., Joea Fraziera 1967., Bustera Mathisa 1969. i Georgea Foremana 1970.

Ta su imena dokaz povijesno kvalitetnog razdoblja u kojem je Chuvalo boksao. "Foreman je udarao drugačije od ostalih. Recimo, udarci Joea Fraziera i Jerryja Quarryja bili su kao da vas udari automobil, dok je Foremanov bio poput naleta kamiona", opisao je Chuvalo za The Ring, nastavivši:

"Ljut sam što je sudac prekinuo borbu s Foremanom u trećoj rundi. Bilo mi je dobro, a Foreman je postajao umoran. Vjerujem da bih ga nokautirao da sam mogao nastaviti." Chuvalo je dobio priliku uzvratiti Aliju 1972. godine. Nije uspio, ali ga isto tako Ali opet nije srušio. Nikome u Chuvalova 93 meča to nije pošlo za rukom. Upisao je 73 pobjede (64 nokautom), 18 poraza i dva neriješena rezultata.

"Ali u drugom meču nije bio isti borac. Bio je sporiji, manje vješt i ne toliko uporan. Nekoliko novinara mislilo je da sam trebao pobijediti u drugoj borbi. Kada to ispričam, ljudi se smiju", rekao je Chuvalo, kojeg je Ali pohvalio rekavši da je "njegova glava najtvrđa stvar koju je ikad udario".
"Često sam imao žvakaću gumu. Razvio sam čeljust"

"Analizirajući samoga sebe, jedan od razloga zašto sam mogao izdržati puno udaraca jest kratak i debeo vrat. Da je duži, moj bi se mozak mogao više tresti. Puno sam vježbao i gradio mišiće na vratu i ramenima", objasnio je Chuvalo.

"Također, često sam imao žvakaću gumu, čime sam razvio čeljust. Imam i veliku glavu. Sve mi je to pomoglo u primanju udaraca. Plus, bio sam odličan defenzivni boksač. Rijetko sam primao udarce u čeljust, češće su išli u gornji dio glave. Sretan sam što me, kao bivšeg borca, ljudi razumiju kada govorim", dodao je.

Trpio je udarce i bio, smatra, podcijenjeno dobar defenzivac. Tehničkim nokautom pobijedili su ga tek Frazier i Foreman, dvojac koji vrlo lako upada u najbolje u povijesti. S druge strane, u privatnom životu Chuvalo je doživio znatno strašnije udarce nakon kojih se samo čudom drži na životu i danas.

Zbog droge ostao bez tri sina i supruge

George je s prvom suprugom Lynne imao petero djece - četiri sina i kćer. Najstarijeg sina, Mitchella Aarona, rodila je s 15 godina. Nakon njega došli su Steven Louis, Georgie Lee, Jesse Miles i Vanessa. Neviđen niz tragedija započeo je nakon što je Jesse, najmlađi sin, doživio prometnu nesreću u kojoj je ozlijedio koljeno.

Ubrzo se navukao na heroin te si 1985. godine, nakon devet mjeseci ovisnosti, oduzeo život. Jesse je drogu uveo i u život Stevena i Georgija.

"Prije nego što sam shvatio da pod svojim krovom imam jednog ovisnika o heroinu, imao sam trojicu. Nikad nisam pomislio da će Jesse to učiniti. Kada sam doznao, bio sam siguran da su moji momci dovoljno jaki da sami ostave drogu. Nikad si to neću oprostiti", rekao je Chuvalo za Večernji list 2016. godine.

Nažalost, nisu se izvukli. Obojica su počinila samoubojstvo, a nakon smrti Georgieja, život si je 1993. okončala i supruga Lynne. Činilo se kako će Steven unatoč svemu izgraditi pristojan život. Završio je srednju školu i diplomirao književnost pa se 1996. predozirao.
Zaboravio je svoje najveće uspjehe

Mitchell i Vanessa, Chuvalova preostala djeca, teško su prihvatila što je ubrzo pronašao novu suprugu. Ipak, u Joanne, bivšoj kolegici pokojne supruge, vidio je spas i razlog za život, koji je posvetio organizaciji čiji je cilj bio ukazivati na strahote ovisnosti.

Chuvalo je godinama putovao svijetom i držao predavanja kako mlade ne bi snašla sudbina njegovih sinova. Sreća je, čini se, potrajala do posljednjeg desetljeća. Otada se u kanadskim medijima provlači priča prema kojoj Joanne pokušava iskoristiti Georgeovu bolest i starost.

Njegova su ga djeca skrivala, optužujući pomajku da je sklona kockanju. Ona, međutim, tvrdi kako George želi biti s njom, što je i sam potvrdio prilikom liječničkog testiranja. Sve u svemu, George Chuvalo zbog demencije danas, u 85. godini, ne pamti velike trenutke iz svoje karijere, ali ga zato pamte Kanađani i, kao što pokazuje kip iz Ljubuškog, njegov rodni kraj.