In memoriam brigadir Ante Primorac: “Dječačke snove uništio je rat, ali uspomena na njega jača je od svih vojski svijeta”

Ante Primorac rođen je 16. listopada 1966. godine u hercegovačkom selu Kašče, na padinama Biokova. U njegovoj obitelji, gdje je bio drugo dijete Milke i Joze, živjelo se skromno, ali pošteno i ponosno. Ratni put Ante je započeo u 1. dragovoljačkoj pukovniji Kralj Tomislav pod zapovjedništvom Mate Šarlije “Daidže” iz koje se kasnije razvila PPN “Ludvig Pavlović”. Teško je ranjen u operaciji “Lipanjske zore” 1992. u borbama za selo Gubavica. Iako je, nakon toga, ostao 70- postotni invalid, Ante se vratio na bojište gdje svoju postrojbu vodi u operaciji “Cincar”. “PPN Ludvig Pavlović” krenula je iz pravca Rame. Uzimamo selo RAvno, Vukovsko, sve do sela Rilić. Nakon što je oslobođen Kupres išli smo u oslobađanje kota iznad hotela Adria ski zajedno s pripadnicima 1. hrvatskog gardijskog zdruga. Najveće borbe vodile su se za brdo Kurijak, kotu na 1572 metra. Bilo je to ćelavo brdo okruženo šumom. Trebali smo ući u šumu i formirati liniju te predati nekoj pričuvnoj brigadi. Odozgo su vidjela sela Blagaj i Zlosela. Ondje su se još uvijek nalazili položaji neprijatelja koji su pucali preko nas i gađali položaje naših snaga kod hotela Adria Ski. Tada je ondje poginuo naš zapovjednik Ante Primorac, a jedan je naš suborac ranjen – prisjetio se tog nesretnog dana pripadnik postrojbe Ivica Puljić. Ante Primorca i zajedničkih uspomena uvijek se prisjeća i njegov rođak i prijatelj iz djetinjstva Ivica Primorac.

– Kao da smo jučer bili klinci koji se naganjaju oko nogometne lopte na igralištu. Dječaci koji se u jednom trenutku prepiru, čak i tuku, a već nekoliko minuta kanije grle kao da se nisu vidjeli čitavu vječnost. Uvjeravali jedan drugoga kako ćemo postati velike face kad odemo iz ovog našeg, skromnog kraja. Svaki od nas imao je svoju viziju boljeg sutra. Bezbrižno smo krojili planove i obećavali jedan drugome da ćemo se uvijek držati skupa. Ni sam tada nisam znao koliko ću pamtiti svaki trenutak proveden s njim. Zbog tih uspomena još sam onaj dječak u duši. Ali, isti ovaj dječak koji vam ovo priča, ima iza sebe jednu veliku mudrost i iskustvo proizašlo iz ne tako lijepih trenutaka u životu – prisjeća se Ivica Primorac djetinjstva koje su proveli zajedno i dječjeg sna koji je uništio Domovinski rat.”

Obojica su krenuli onim putem u kojem ih je vodila ljubav prema domovini. Obukli uniforme i pošli u nepoznati kaos u kojem je vladala smrt. Ivica je tada doživio i prvo buđenje iz mladenačkih snova.

– Nažalost, tada sam se uvjerio da ne žele svi ljudi na ovom svijetu isto. Koliko je realnost, zapravo ružnija od snova. A od tog stvarnog svijeta dobio sam veliki šamar 7. studenog. U trenucima kada sam branio našu zemlju pitao sam se, čemu ovakav kaos i patnja. Zašto ljudi umjesto suza radosnica liju krv i patnju. A onda sam primio vijest da je moj prijatelj Ante stradao boreći se za slobodu hrvatskog naroda. Od svih ožiljaka koje sam primio, ovaj je najviše bolio. Nikad nije ni zacijelio, a sam dodir s njime izazivao bi zbrku emocija.

Probudio bi dijete u meni koje nije prestajalo plakati. Bio sam dječak koji je samo želio tu nogometnu loptu i prijatelja Antu s kojim ću se naganjati oko nje. Nikad ne znaš kad ćeš nekoga izgubiti. Hoće li njegov osmijeh u tom trenutku ujedno biti i zadnji koji si vidio, hoće li taj trenutak koji provodite skupa biti zadnji. Da smo to tada znali, pomislili bi, ma smijali bi se najviše što možemo. Promislili dobro sto ćemo jedan drugome reci za posljednji put. Ali nismo to znali. Zato je svako naše ekipno druženje i bilo spontano. Smijali smo se i plakali skupa ne znajući da tada stvaramo najljepše uspomene za život. Priče koje danas pričam svojoj djeci s ponosom na licu. I znam da ih i Ante tada sluša. 

Zna da sam ponosan na njega. Jer Ante je postao velika faca. Dao je sebe za slobodu ove zemlje u kojoj uživaju i moja djeca. Time upisao svoje ime među heroje koje nikada nećemo zaboraviti. I znam da si i dalje s nama. Čujem tvoj smijeh dok pričam ove priče bas kao i onog dana kad je postao uspomena za cijeli život.