Dubravka Mijatović: Toksični roditelji stavljaju svoje potrebe i probleme na prvo mjesto

Što su, zapravo, toksični roditelji i koje su njihove karakteristike, u sljedećem intervjuu otkrila nam je Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja.

Što podrazumijevamo pod pojmom – toksični roditelji?

– Toksični roditelji su oni roditelji koji u svom pristupu djeci pokazuju vlastitu psihološko-emocionalnu iskrivljenost ili poremećaj koji destruktivno utječe na njihovo dijete ili djecu, nanoseći im oštećenja psihološkog zdravlja. Roditelji koji se s vremena na vrijeme ponašaju neadekvatno prema svojoj djeci ne čine ih toksičnima jer su i roditelji ljudi koji ne trebaju biti savršeni, niti mogu, ali je važno da budu dovoljno dobri roditelji te na taj način svoju djecu neće ‘zaraziti’ sa svojim traumama.

Možemo reći kako savršen roditelj ne postoji, već samo dovoljno dobar. Što to znači?

– Dovoljno dobri roditelji su oni roditelji kod kojih je prevagnula brižnost, razumijevanje, suosjećanje, poštovanje svoga djeteta, zdrav autoritet koji sa sobom nosi dosljednost, preuzimanje odgovornosti i rad na sebi ako roditelj zrelo sagleda svoje manjkavosti te onaj najvažniji dio, a on je da i mama i tata pružaju najvažniji osjećaj svojoj djeci – osjećaj sigurnosti, što bi značilo da se dijete s njima osjeća zaštićeno i u miru.

Koje su karakteristike toksičnih roditelja?

– Osnovna karakteristika toksičnih roditelja je da oni „djeluju“  iz traumatskog, programskog ili negativnog obrasca ponašanja. To bi značilo da su emocionalno nestabilni ili oscilatorni, ne kontroliraju ili ne mogu kontrolirati svoje nagone bijesa, agresije i destrukcije, nemaju sposobnost empatije prema drugom biću, ne žele preuzeti odgovornost za svoje ponašanje i vrlo su manipulativni katkad koristeći ulogu žrtve, a ponekad ulijevanjem i kontrolom kroz strah.

Kako biste, sa stručne strane, klasificirali toksične roditelje?

– Njih možemo svrstati u kontrolore ili previše zaštitničke roditelje, fizički ili verbalni zlostavljači, neadekvatni roditelji, roditelji alkoholičari, roditelji kao seksualni zlostavljači. Ovi prvi se koriste osjećajem krivnje s kojom manipuliraju sa svojim djetetom te svojom pretjeranom ‘zaštitom’ što im ‘daje dozvolu’ da kontroliraju djetetov život pa čak i u njegovoj odrasloj dobi. Fizički i verbalni zlostavljači se ‘raspojasaju’ u svojoj eksplozivnosti, preplavljenosti agresijom, ogromnim količinama nezadovoljstva i frustracije, ubilačkom energijom te se iskaljuju i iživljavaju kroz nanošenje tjelesnih ozljeda djetetu ili djeci, dok verbalni zlostavljači koriste ponižavajuće i obezvrjeđujuće riječi. Neadekvatni roditelji stavljaju svoje potrebe i probleme na prvo mjesto, zanemarujući djetetove potrebe i mnogi čak koriste dijete kao ‘skrbnika’, dajući mu obaveze i odgovornost koje ga pretvaraju u ‘odraslu’ osobu. Roditelji alkoholičari na podmukao način od djeteta stvaraju žrtveno janje jer roditelji alkoholičari ‘ventiliraju’ svoje nedostatke na vlastitom djetetu gdje dijete donosi zaključak: ‘Da sam ja bolji ili bolja, mama ne bi morala piti’. Roditelji kao seksualni zlostavljači je najokrutniji i za um i tijelo djeteta najrazorniji oblik zlostavljanja. To je emocionalno i psihološko pustošenje. To je izdaja najosnovnijeg povjerenja između djeteta i roditelja. Incest je zločinački, bolesni nasrtaj roditelja na najosjetljivije segmente i dijelove tijela djeteta.

Roditelji koji ometaju razvoj svog djeteta od rane do odrasle dobi, želeći dominirati njegovim životom, zapravo mu nanose veliku štetu. O kakvim je posljedicama riječ?

– Umjesto da podržavaju njegov rast i razvoj, dajući mu krila, oni ga vuku na dno bare u kojem ostaje bez zraka, sunca, vida i snage potpuno prestravljeno i bespomoćno s osjećajem da je krivo za sve roditeljske tegobe i probleme. Kako bismo bolje razumjeli ovu problematiku, bitno je znati da je trauma zarazna ili nasljedna. Toksični roditelji su također imali toksične roditelje, međutim to ih ne opravdava da i dalje prenose negativne i ubitačne matrice ponašanja, nego da preuzmu odgovornost za ono što se odvija u njima samima i da rade na tome. Djeca u ovakvim obiteljima dobiju posjekotine po tijelu i po duši, ali i po psihi i po srcu. Pošto im je sasječena mogućnost izražavanja sebe i zauzimanja za sebe, a životna energija mora cirkulirati, ona se kod djece umjesto ekspresije pretvori u depresiju ili autodestrukciju. I ne samo kod djece, nego i kasnije u njihovoj odrasloj dobi. Traumatska iskustva su u podlozi svih psiholoških poremećaja, počevši od razvojne traume koja se može ‘začeti’ kad smo male bebe, ali i u majčinoj utrobi, a razvojna trauma kasnije kreira samu sebe i tako imamo traume u slojevima koje su na specifičan način posložene u našoj podsvijesti. S takvim pukotinama psihe, djeca toksičnih roditelja će na svim životnim područjima iznova kreirati slična traumatska iskustva koja su doživjela sa toksičnim roditeljima pa će biti onih koji su u odnosu s mužem nasilnikom ili rigidnom i ledenom ženom koja ne poznaje što je nježnost i toplina. Brakovi su puni  ljudi koji ‘komuniciraju’ sa svojim traumama i obrambenim mehanizmima što dovodi do konflikata, ljubomore, prevelikog žrtvovanja, manipulacije i vapaja za ljubavlju koja je još u djetinjstvu ostala neispunjena. Djeca toksičnih roditelja odlaze u svijet s urušenim temeljima bivanja, samopouzdanja, samopoštovanja, brige o sebi, asertivnosti i autentične konstruktivnosti. Mnogi odlaze s roditeljem za vratom koji sebično strahuje za sebe prilikom svakog pokušaja djeteta za odvajanjem i individualnošću.

Vaša poruka, odnosno savjet za kraj ovog razgovora?

– Osvještavanje, prihvaćanje i priznavanje sebi da imamo određene disbalanse koji štete i osobi koja ih je osvijestila, a i ljudima oko sebe, prvenstveno djeci jer su ona najosjetljivija i jer su im roditelji i ‘uzor’ i ‘sigurnost’. Ako im to ne mogu to pružiti, nije dobro, jer ono što djeca asimiliraju u prvih sedam godina života ih je opredijelilo za kasniji život. Također je i djeci takvih roditelja potrebna psihoterapija kako bi stali u svoje noge, osjetili da su vrijedni, sposobni i moćni i da moraju poštovati sebe i svoje granice. Prestanimo od zdrave djece praviti psihološko emocionalne bogalje koji se cijeli život pitaju: ‘Što sam ja Bogu skrivio/la?’

Klijent prenosi iskustvo s terapije

I danas je vruće, sa čela se spušta znoj, obrišeš se ali i dalje trpiš taj pritisak koji se rasplamsava po mojoj koži i stvara nepodnošljivost bivanja. Ne znam kud bih prije krenuo sa svojim noktima i rukama jer moja koža zove upomoć i traži smiraj. Muhe i komarci se pojavljuju niotkud i remete staloženost misli i reakcija. Iznova i iznova.

Na početku  problema sam razmišljao o uzroku. Nisam mislio da ih ima puno, možda jedan ili dva. Kao i komarce, ‘lako’ ih je riješiti ili će pobjeći ili ostati razmazani na zidu sobe. A što kad ne vidiš te komarce, a svejedno ih pokušavaš uloviti! Oči ti lete, predviđaju putanju nevidljivih letećih ‘zvijeri’. I ne znam je li više moje oči ‘lete’ u paničnom strahu ili stvarne leteće krvopije! U traženju izlaska iz ovog izluđujućeg stanja, bacio sam se na sve narodne i one druge lijekove. Međutim, zidovi su bili sve bliži, ljudi sve udaljeniji, a komarci sve sitniji i neuhvatljiviji. Košmar u glavi, mravinjak u džepu… tako nekako sam se osjećao, stvarno i preneseno.

Logika me natjerala da odem dermatologu (jer imam osip, kao ujede kukaca). I krenem tako službenoj osobi u pohod, a odgovor kako bi mi i majka rekla ‘ma to te nešto ujelo’. Idem do drugog dermatologa jer hoću novi pristup i mišljenje, te dobijem sljedeća pitanja: ‘kako si ovdje dobavio’ ‘ovo si se češ’o’ i zaključak ‘ma to ti je od stresa’! I tako se poslije povećeg broja dermatologa, dijagnoza premješta u psihu. Jedan od njih je rekao ‘psihoterapija bi ti dobrodošla’. Praksa kaže, a i sam sam se u to uvjerio da se najviše ljutnje pojavi kad nekome kažete ‘Nemoj se ljutiti’ (vrtim se u oluji, šizim od nerazumjevanja). Tako je i bilo u tom trenutku.

I sa tom džunglom u glavi, ipak poslušam prijateljicu, te odem na terapiju.

I pomoć je tu negdje, čuješ je negdje tiho kako dolazi iz daljine i vidiš njene male tragove kako ti se približavaju i donose ti sitna zrnca svijetlosti, osunčanog morskog pijeska. Ali onda kroz češljanje prošlosti, emocije zbijene i zaboravljene, ljude izgubljene i neprežaljene, dođeš do tragova osobnosti koja nisi ni koristio, ili saznaš da si bio zaboravljen na klupi, zanemarenih sposobnosti, pa ih i sam zaboraviš. Škola i roditeljsko ‘šuti i slušaj’, zanemariš sebe i ‘dobro ti je’. Dok ti ne kažu ‘sad si svoj i odlučuješ’, a ti naučio slušati.

Vrtlarenje uma i sjećanja počelo je u džungli i neredu. Put sam pronašao terapijom i strpljivošću, raščišćavanjem sebe u odnosu na toksične ljude i njihovu nakačenost na mene. Radeći na tim temama i sebe sam zapitao, jesam li i ja takav? I dalje razvijam unutarnji osjećaj za mjeru naspram sebe i drugih ali i zdravu granicu koja je bila presudna u rješavanju mojih kožnih problema. Timarim svoje tijelo i hranim duh humorom i prijateljima, sa ljudima u prolazu i sa onima s kojima radim. A ‘problemi’ vremenom počnu gubiti intenzitet, postaju manji, kao u retrovizoru. Moje dugogodišnje dileme i nebuloze su bile isplivale na kožu, a uz pomoć Dubravke i terapije, hlape kao snjegović u proljeće.

Nemojte čekati, pružite mir sebi i drugima.