Ljubušanka Antonija Boras – „Fotografiram emocije, ljude, ljubav“

Koja je definicija fotografije?

Fotografija ima svoju definiciju, ali je ona jedna posebna grana umjetnosti u kojoj umjetnik mora znati, pored svog viđenja fotografije, i to kako je netko drugi gleda. Naravno, umjetnička sloboda je glavni faktor uspjeha u fotografiji, onog vlastitog uspjeha, a ako to još netko prepozna, onda je to bonus. Jedno je jasno, fotografija govori tisuću riječi.

Prava definicija fotografije je da je ona vizualna umjetnost te kao takva spada pod granu likovnih umjetnosti gdje fotograf tj. autor umjetničkog djela, uz pomoć svoga znanja te fotoaparata zabilježava svijet oko sebe te ga prezentira javnosti.

Ali, ja je i ne bih stavljala u neku standardnu definiciju, nego bih je “pustila” da sama sebe definira, svaki put iznova i svaki put na poseban način.

Ime „Photo DaMa“ ima neko posebno značenje?

Da, meni najposebnije. Kada sam se odvažila napraviti profil na društvenim mrežama, moj prijatelj i kolega fotograf mi je rekao da ime treba biti čitljivo, lako izgovorljivo, ali da je najvažnije da sadrži u sebi nešto što ja baš volim i nešto po čemu ću biti prepoznatljiva. A nikoga i ništa ne volim više od svoja dva sina, te sam uzela po prva dva slova njihovih imena i tako sastavila u jednu riječ – DaMa.

Je li fotografija priča zaustavljena trenutkom?

Trenutak sigurno zaustavi, ali je fotografija i priča i uspomena i sjećanje. Nažalost, danas je većina fotografija izgubljena na mobitelima, društvenim mrežama, a najveća vrijednost joj je dok je držimo u rukama ili gledamo na zidu, uokvirenu. Plašim se da će rijetki od nas imati albume da ih pokazuju svojim unucima, vadeći ih iz ormara, uz čaj i osmijeh se prisjećati trenutka kada je fotografija napravljena.

Kako ste započeli s fotografijom?

To pitanje mi je nedavno postavila jedna prijateljica na društvenim mrežama i ja sam ispričala kako je bilo. Ukratko, oduvijek volim umjetnost u svim oblicima, od pjevanja i sviranja do crtanja i pisanja. Pjevati ne znam koliko god mi je jaka želja bila, a za sviranje nisam imala živaca. Također, nisam ni vrsni slikar, tu i tamo znam nacrtati neki motiv mrtve prirode, ali samo za sebe i svoju dušu. Uz pisanje poezije, htjela sam nekako jasnije izraziti tu svoju umjetničku stranu.

Dok sam studirala u Sarajevu, koji je moj drugi grad, pohađala sam tečaj fotografije. Predavači nisu bili neki vrsni fotografi, ali me to nije zaustavilo, te sam na kraju postala samouka uz male pomoći kolega fotografa.

I samo svojom voljom i odricanjem sam stekla iskustvo i znanje na kojima i dan danas radim.

Je li vam Sarajevo bilo okidač za odluku da se krenete baviti fotografijom?

Sarajevo je poseban grad u kojem sam provela svoje, slobodno mogu reći, najbolje godine i u kojem sam donosila neke najteže odluke. Ono je samo po sebi velika inspiracija i jednostavno ne vjerujem ljudima kada kažu da ga ne vole, nego smatram da ga nisu dovoljno dobro upoznali. Za sebe kažem da sam Ljubušanka s dušom u Sarajevu, i to će uvijek tako ostati.

Da, bio je i moja inspiracija za mnoge stvari u životu, za neki moj osobni rast, pa tako i za fotografiju. Iako sam od malena pokazivala ljubav prema fotografiji, u Sarajevu je ona napokon došla na svoje, posebno mjesto.

Znate li koliko ste do sada uradili fotografija?

Iskreno, znam jedino da ih je mnogo. Ranije sam planirala, ovisno o shootingu, isporučiti između 50 i 150 fotografija, i onda se nađem u situaciji da sama sebe ograničavam. Od toga sam odustala, jer jednostavno ne mogu odabrati samo jedan maleni dio onoga što sam napravila. Naravno, ne isporučim sve fotografije, pomno biram one koje će otići dalje, ali do tada je na meni ogromna muka. Jer, u par sati napravim i do tisuću fotografija.

Zašto je crno bijela fotografija tako moćna?

Meni je svaka fotografija moćna, ako ima u sebi neku priču, emociju. Crno bijela fotografija je sama po sebi dosta dramatičnija, i ne pripada niti jednom vremenu, a opet pripada svakom vremenu. Neprolazna je, uvijek “moderna” iako je nekad davno bila jedina. Ponekad se dogodi da na fotografiji u boji ne vidimo neku posebnost, a kad je obradimo u crno bijelo, onda dobije neki veći značaj. Čak je zanimljivo da se ponekad oduzimanjem boja dobije puno jasnija slika nekog motiva ili emocije. Također, za ovaj intervju sam odabrala upravo crno bijele fotografije koje se inače ne nalaze tako često na mom IG i FB profilu.

Koje motive najviše fotografirate?

Emocije. Ljude. Ljubav.

Uspješna fotografija ovisi o opremi i oku fotografa?

Uspješna fotografija ovisi samo o raspoloženju i oku fotografa. Oprema je važna, ali nije dovoljna za dobru fotografiju u smislu da je prepoznata, da zaista govori tisuću riječi. Ponekad vidim neku fotografiju koja mi oduzme dah, a napravljena je mobitelom srednje klase, a ponekad vidim fotografiju koja ne predstavlja ništa posebno, a napravljena je vrhunskim fotoaparatom. Tako da, ako fotograf ne vidi detalje, emocije, pa ni živost u nekom trenutku, ni fotoaparat mu neće pokazati prstom i reći “Hajde da fotografiramo ovo.”

Je li lakše fotografirati ljude ili proizvode?

Ovisi, nekada jedno, a nekada drugo. Stvar je u tome da, kada upoznajem ljude onda pokušavam da upoznam baš njih, njihove strahove, želje, njihove emocije kao i koliko su opušteni ispred objektiva. Ako su ljudi ukočeni, plaše se da neće dobro ispasti na fotografijama, uvijek razgovaram s njima, o opuštenim i raznovrsnim temama kako ne bi mene promatrali kao fotografkinju nego kao prijateljicu. Naravno, ne uspije svaki put, ali u većini slučajeva mi na kraju kažu da sam ih opustila i da im je bilo zabavno.

S proizvodima je druga priča, tu nema emocija, nema trenutaka za pamćenje, nema onog za što ja živim u ovome. Tada radi mašta, kreativnost i sati namještanja nekog proizvoda. Pored toga što se meni sviđa, uvijek moram paziti da se to svidi i onome tko mi je pružio povjerenje. Također, ako imam slobodu, uvijek proizvod fotografiram u nekom “životnom” okruženju.

I za kraj, što fotografija predstavlja za vas?

Sve. Ona je sjećanje, vidljiva uspomena na neko razdoblje života. Ako ponekad i zaboravimo na to razdoblje, fotografija nas jasno vrati u taj dio života. Nitko od nas ne postaje mlađi, ali dolaze mlađe generacije kojima preko fotografije možemo prenijeti naše sjećanje. Riječi mogu dosta toga opisati, ali kad nedostaje riječi, fotografija je čisti opis nekog trenutka. Tako da je fotografija za mene, ni više ni manje nego život, a ne želim da mi život stane u jedan album. Zato ih već imam dovoljno da u starosti ne žalim za prošlim vremenima, nego da ih se s osmjehom prisjećam listajući albume.