Na današnji dan rođen Stjepan Radić

Gimnaziju je polazio u Zagrebu i Karlovcu, ali mu je zbog političkog djelovanja bilo zabranjeno redovito školovanje pa je 1891. godine privatno maturirao na Rakovačkoj gimnaziji u Karlovcu. Studij prava započeo je u Zagrebu, a nastavio u Pragu, no zbog sukoba s policijom bio je 1894. godine izbačen sa Sveučilišta u Pragu, a 1895. godine sa Sveučilišta u Budimpešti te protjeran iz svih zemalja austrijskog dijela Monarhije. 

Godine 1895. u Zagrebu je sudjelovao u spaljivanju madžarske zastave te je zbog toga bio osuđen na šest mjeseci zatvora i protjeran sa Sveučilišta u Zagrebu. Otišao je potom u Rusiju, a zatim u Prag, gdje je 1897. godine pokrenuo “Hrvatsku misao”, glasilo “Hrvatske napredne omladine”. Studij je nastavio na Slobodnoj školi političkih znanosti (École libre des sciences politiques) u Parizu te diplomirao temom “Suvremena Hrvatska i Južni Slaveni”. Vratio se ponovno u Prag, gdje je bio blizak suradnik Tomáša Garrigue Masaryka (osnivač i ideolog liberalne “Češke narodne stranke" koja se borila za autonomiju Češke u sklopu Austro-Ugarske) što je znatno utjecalo na njegov budući politički razvoj.

Surađivao je u časopisima “Samostatnost” i “Radikální listy”, ali je zbog osude iz 1894. godine ubrzo bio protjeran iz Praga.

Zajedno s bratom Antunom 1899/1900. godine pokrenuo je i uređivao list “Dom”. Odmah potom objavio je političku brošuru “Najjača stranka u Hrvatskoj”, u kojoj je iznio zamisao o potrebi političkog organiziranja seljaštva kao najbrojnijega dijela hrvatskog stanovništva. Iste godine ponovno je pokrenuo izdavanje “Hrvatske misli”, glasila prožetoga idejama panslavizma i demokracije. Ujedno je postao tajnikom “Hrvatske ujedinjene opozicije” te aktivnim sudionikom “Hrvatskoga narodnog pokreta” 1903. godine, ali je zbog sukoba oko pitanja uključenosti seljaštva u politički život Hrvatske prekinuo suradnju s dotadašnjim političkim istomišljenicima i usmjerio djelatnost prema kulturnom i političkom prosvjećivanju te nacionalnom osvješćivanju hrvatskog seljaštva. Zajedno s bratom Antunom osnovao je 1904. godine “Hrvatsku pučku seljačku stranku” (HPSS).

Slijedilo je objavljivanje dvaju djela političko-gospodarske naravi: “Savremena Evropa, ili Karakteristika evropskih država i naroda” (1905.g.) i “Današnja financijalna znanost” (1908.g.). Godine 1908. prvi put bio je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru do 1914. godine, kada HPSS nije imao većeg uspjeha na izborima. Suprotstavljao se politici »novoga kursa« nakon donošenja Riječke rezolucije, isticao je pravo Hrvatske na BiH te zagovarao preustroj dvojne Monarhije i stvaranje zasebne hrvatske političke jedinice unutar Podunavske konfederacije država i naroda. Sudjelovao je u osnivanju Narodnoga vijeća i Države Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS) 1918. godine, ali nije bio sklon ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom bez prethodnoga dogovora o položaju Hrvatske.

Zbog toga je odbio biti članom izaslanstva u Beogradu prilikom potpisivanja akta o ujedinjenju. U Kraljevini SHS protivio se unitarističko-centralističkomu i monarhističkomu režimu, ne priznajući dinastiju Karađorđević ni čin ujedinjenja, ističući pravo hrvatskog naroda na samoodređenje i stvaranje hrvatske neutralne seljačke republike. Iste zahtjeve predstavio je međunarodnoj političkoj javnosti u veljači 1919. godine, kada se memorandumom obratio Mirovnoj konferenciji u Parizu. Od ožujka 1919. do veljače 1920. godine ponovno je bio zatvoren zbog tvrdnje da je Kraljevina SHS nastala bez mandata hrvatskoga naroda i bez odobrenja Hrvatskoga sabora. 

Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. godine njegova je stranka osvojila 50 mandata i, u skladu s republikanskim shvaćanjima, promijenila ime u “Hrvatska republikanska seljačka stranka” (HRSS). No Radić je opstruirao rad Ustavotvorne skupštine i predstavio konfederalistički prijedlog državnog ustroja: “Ustav neutralne seljačke republike Hrvatske”. Nakon donošenja Vidovdanskog ustava (1921.g.), surađivao je s “Hrvatskom zajednicom” i “Hrvatskom strankom prava” u Hrvatskom bloku, a potom 1923. godine sa “Slovenskom ljudskom strankom” (SLS) i “Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom” (JMO) u Federalističkom bloku.

Budući da je 1923. godine propao sporazum s radikalima (Markov protokol) prema kojemu Kraljevina SHS neće biti podijeljena na oblasti ako HRSS ne bude sudjelovao u radu Narodne skupštine, pokušao je zainteresirati europsku javnost za hrvatski problem. Putovao je u London, Beč te Moskvu, gdje je 1924. godine HRSS učlanio u Seljačku internacionalu. To je rezultiralo primjenom Obznane i njegovim uhićenjem, ali je stranka nastavila djelovati, i na izborima 1925. godine osvojila je 67 mandata pa je HRSS ušao u “Blok narodnoga sporazuma i seljačke demokracije” s “Demokratskom strankom”, “SLS”-om i “JMO”-om.

Stjepan Radić je u zatvoru radikalno promijenio politiku i odlučio se za parlamentarnu borbu te je na njegov nalog Pavle Radić 27. ožujka 1925. godine pročitao u Narodnoj skupštini izjavu kojom je HRSS priznao Vidovdanski ustav i dinastiju Karađorđević. HRSS je tada promijenio naziv u “Hrvatska seljačka stranka” (HSS) te je sastavljena radikalsko-radićevska vlada (vlada Narodnoga sporazuma), u koju je Radić ušao kao ministar prosvjete. Godine 1926. dao je ostavku, a u veljači 1927. godine HSS je izišao iz vlade zbog neslaganja s politikom radikala.

U oporbi je surađivao sa Svetozarom Pribićevićem i zajedno s njim u studenome 1927. godine osnovao “Seljačko-demokratsku koaliciju” (SDK), koja se zauzimala za preustroj države, reviziju Vidovdanskog ustava i federalizam, a protiv centralističke politike.

Dana 20. lipnja 1928. godine Puniša Račić, poslanik Radikalne stranke na zasjedanju Narodne skupštine u Beogradu sa govornice je zapucao na narodne zastupnike HSS-a i ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, ranio Ivana Pernara i Ivana Granđu te smrtno ranio Stjepana Radića koji je od posljedica ranjavanja preminuo 8. kolovoza 1928. godine u Zagrebu.

Stjepan Radić bio je teško ranjen te je umro od posljedica ranjavanja. Njegovo tijelo bilo je položeno na odar u “Hrvatskom seljačkom domu” u Zagrebu na Zrinjevcu, gdje je bio četiri dana kako bi mu narod iskazao posljednju počast. Na sprovodu je nošeno 1.450 vijenaca, a bilo nazočno oko 60.000 službenih izaslanika organizacija HSS-a i oko 150.000 seljaka i građana iz cijele Hrvatske.

Pokopan je u mirogojskim arkadama.

Za života je postao jednom od najuglednijih i najpopularnijih osoba hrvatske političke scene u prva tri desetljeća XX. st., čemu su uvelike pridonijele njegova komunikativnost i govornička vještina, dosljedno zastupanje hrvatskih nacionalnih interesa te napredne, nerijetko idealističke zamisli. Zbog privrženosti hrvatskom seljaštvu, iz redova kojega je i sam potekao, nailazio je na gotovo jednodušnu potporu naroda u svim hrvatskim krajevima. U borbi za svoje ciljeve suočavao se s političkim progonima, pritiscima i zatvorskim kaznama. Upravo zbog beskompromisna stajališta u provođenju demokratskih i republikanskih zamisli, život mu je okončan nasilnim putem u doba kada je širenje totalitarističkih ideja zahvatilo velik dio Europe, kao i Kraljevinu Jugoslaviju.

Godine 1995. ustanovljen je “Red Stjepana Radića", odlikovanje Republike Hrvatske koje se dodjeljuje hrvatskim i stranim državljanima za zasluge i stradanje u borbi za nacionalna i socijalna prava i razvitak hrvatskog naroda.

Mnoge škole, ulice i trgovi u gradovima u Hrvatskoj danas nose imena po Stjepanu Radiću. Portret Stjepana Radića nalazi se na hrvatskoj novčanici od 200 kuna, a Hrvatska pošta je 1992. godine izdala redovitu poštansku marku s likom Stjepana Radića u seriji poštanskih maraka "Hrvatski velikani".

Tijekom Domovinskoga rata jedna hrvatska policijska postrojba iz Siska nosila je ime Sisački odred "Braća Radić", a tijekom rata u Bosni i Hercegovini 4. brigada HVO-a iz Ljubuškog nosila je njegovo ime.

U srpnju 2000. godine bugarski predsjednik vlade Ivan Kostov otkrio je spomen ploču s natpisom Na sjećanje vođi hrvatskog naroda Stjepanu Radiću, velikom poborniku bugarsko-hrvatskog prijateljstva, autoru povijesne knjige Obnovljena Bugarska (1913.) Od vječito zahvalnog bugarskog naroda, koju je postavilo Veleposlanstvo Republike Bugarske u Hrvatskoj na kući Stjepana Radića u Hercegovačkoj 131, u Zagrebu.

Dana 12. lipnja 2015. godine Hrvatski sabor donio je Odluku o proglašenju dana 20. lipnja Danom sjećanja na Stjepana Radića i lipanjske žrtve.

Dana 15. svibnja 2018. godine "Vijeće Grada Praga” temeljem inicijative koju su još 2009. godine pokrenuli Hrvatsko-češko društvo iz Zagreba i predstavnik češke nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji imenovalo je po Stjepanu Radiću jednu ulicu u praškom predjelu Břevnov, u Gradskoj četvrti Prag.