Ubijali i po Ljubuškom: Znate li tko su najveći četnički zločinci i krvoloci ubijeni u logoru Jasenovac?

„Oko dva sata poslije podne kapija se otvorila i unutra je ušao ustaški tenk, a za njim i odred ustaša. Naredili su obezglavljenoj (četničkoj) vojsci da položi oružje. Odvojili su oficire od boraca. Ovdje sam posljednji put vidio Dragišu Vasića, čika Branka Ostojića, Petra Baćovića, majora Ivana Ružića, Bećira Tomovića, Mana Pekovića i mnoge toliko drage i dobre prijatelje. Plakao sam.” (Iz bitke na Lijevča Polju, svjedočenje četnika Predraga Cemovića, bliskog rođaka Pavla Đurišića koji je preživio bitku i zarobljeništvo, Kosta Nikolić, Povijest ravnogorskog pokreta, knjiga III, Beograd 1999., str. 341.)

Na Lijevča Polju, potkraj II. svjeskog rata, Hrvatske oružane snage sastavljene od ustaša i domobrana potpuno su razbile i uništile ogromne četničke snage koje su bile u povlačenju prema Zapadu. Među njima je bilo i nekoliko najvećih četničkih vojvoda i zločinaca koji su okrvavili ruke desetinama tisućama ubijenih Hrvata i muslimana u NDH.

Četnički vođe su zarobljeni i ubijeni od strane vlasti NDH u logoru Jasenovac, njih oko 150, a ovo su četvorica najopoznatijih od tih četničkih zločinaca.

Pavle Đurišić – krvoločni četnički vojvoda i ubojica djece

Pavle Đurišić (Podgorica, rođen na današnji dan 9. srpnja 1909. ), najveći kapitalac od svih zarobljenih četnika na Lijevča Polju, četnički vojvoda, jedan od glavnih zapovjednika vojske izbjegličke Vlade Jugoslavije u Londonu pod imenom JVO (Jugoslavenska vojska u otadžbini) na čijem je čelu bio ministar obrane Vlade Jugoslavije Draža Mihailović.

U jednom od najvećih četničkih pokolja pod Đurišićevim vodstvom 1943. na istoku NDH (Čajniče, Foča) i Sandžaku (Bijelo Polje, Pljevlja) ubijeno je gotovo 8000 civila, većinom žena, djece i staraca. Ubijali su djecu od kolijevke starosti mjesec dana naviše, stotine njih u Pljevlju i okolici.

Vojvoda Đurišić je direktno je odgovoran za genocid nad Muslimanima i malobrojnim katolicima u istočnom dijelu NDH i Sandžaku, jedan je od glavnih provoditelja zlokobnog projekata Homogena Srbija – uništenja hrvatskog i muslimanskog puka na zacrtanom teritoriju Velike Srbije u okviru Jugoslavije.

Jedan od najranijih događaja bio je niz pokolja Muslimana u jugoistočnoj Bosni u prosincu 1941. i siječnju 1942., osobito na području Foče i Goražda, gdje je ubijeno preko 5.000 ljudi. Akcije etničkog čišćenja i masovnih ubijanja, s jasnim obilježjima genocida, provedene sui u crnogorskom i u srbijanskom dijelu Sandažaka pod vodstvom ovog poremećenog ubojice: najprije u Bijelom Polju, pa u Čajničama, nakon toga u Foči i na kraju u Pljevlji i Prijepolju.

Zarobljen je u bitci na Lijevča Polju i ubijen u logoru Jasenovac.

Petar Baćović – četnički ubojica iz rodnog mjesta zločinca Ratka Mladića

Petar Baćovič rođen je u Kalinoviku, u istočnoj Hercegovini, rodnom mjestu još jednog psihopatskog ubojice i krvnika iz Škabrnje i Srebrenice, iz rata u Hrvatskoj i BiH 1991. godine, generala Ratka Mladića. Sin je četničkoga vojvode Maksima.

Četnički major Petar Baćević i njegovi četnici klali su u zaleđu Dalmacije na potezu između Splita i Makarske, ponajviše u okolici Vrgorca. Tamo su napali sedamnaest hrvatskih sela u Makarskom primorju i ubili preko 900 Hrvata, a nekoliko svećenika žive oderali. Potkraj studenoga 1942., isti četnici Petra Baćovića, podržavani od Talijana, spaljuju hrvatska sela oko Prozora u Bosni i ubijaju oko 2000 Hrvata. Ubijali su i u Gatima, Naklicama i Čišli, u makarsko-omiškom zaleđu. Bbili su 109 t Hrvata, a u Gacku više od 100 Hrvata. Na putu za Dalmaciju ubijali su Hrvate i na području Ljubuškog i zapadne Hercegovine.

Sudjelovao je 1941. u pokoljima Hrvata i muslimana oko Ljubinja, Stoca i Nevesinja.

Od tri velika pokolja Foči, Baćović sudjelovao u drugom u kolovozu 1942. godine. Uvidom u spiskove žrtava četničkog pokolja u Foči koje donose Vladimir Dedijer i Antun Miletić u djelu Genocid nad Muslimanima (1990) primjetno je da je od četnika ogroman broj djece. Djeca su ubijana u svim selima Fočanskog sreza. Analizom spiskova dolazimo do podatka da je u Foči i njenoj okolini tokom Drugog svjetskog rata ubijeno 1.068 djece dobi do 18 godina i 585 žena. S obzirom na to da su spiskovi nepotpuni i da je, po tvrdnjama historičara, zabilježeno manje od polovine svih žrtava, time je i broj stradale djece u kotaru Foča višestruko veći.

Vojvoda Petar Baćović nakon pokolja u Prozoru šalje 23. listopada 1942. brzojav Draži Mihailoviću, u kojemu stoji: “U operacijama Prozor zaklano preko 2000 Šokaca i Muslimana. Vojnici se vratili oduševljeni.”

Zarobljen je u bitci na Lijevča Polju i ubijen u logoru Jasenovac.

Četnički mostobran – pobiti sve ne-srbe uz granicu sa Srbijom radi spajanja teritorija

Najstrašniji pokolji bili su u istočnom dijelu NDH, na granici prema Srbiji i Crnoj Gori. Tamo su četnici u više navrata od 1941-1945 nastojali potpuno pobiti muslimansko stanovništvo tako da naprave etnički mostobran uz Drinu bez ne-srba, te tako spoje etnički kompaktan teritorij uz obje strane rijeke koja razdvaja dvije države.

To isto su radili i u Domovinskom ratu, gdje su najveće zločine radili uz granicu sa Srbijom, upravo iz razloga da ta granica prestane biti granica, te da u uz nju ne bude više Hrvata i muslimana. Posebno veliki zločini i etnička čišćenja u ovom ratu događala su se uz rijeku Dunav koja razdvaja Hrvatsku i Srbiju, te su najveći pokolji u tom dijelu Hrvatske, gdje je i Vukovar, bili planski smišljeni.

Zato je Vukovar, Dalj, Srebrenica, Foča, Žepa, Bogdanovci i druga mjesta najvećih pokolja iz Domovinskog rata uz granicu sa Srbijom: to je plan Srbije da uništi stanovništvo s druge strane prirodne granice koju čine rijeke i tako napravi jedinstveno etničko područje na kojem žive samo Srbi.

Četničke namjere iz NDH, uspjele su u posljednjem ratu: Srbi su pobili i protjerali sve ne-srbe uz cijelu granicu sa Hrvatske i BiH sa Srbijom i Crnom Gorom od: najsjevernije Baranje, preko Vukovara, pa dolinom Drine uz granicu sa Srbijom do krajnjeg juga istočne Hercegovine i Konavala na Jadranskom moru. Krajem 1992. godine cijelo ovo područje je bilo potpuno etnički očišćeno kroz nasilje, ubijanja, silovanja, palež i protjerivanje i tamo više nije bilo Hrvata i muslimana, već su uz dugačku granicu sa Srbijom živjeli samo – Srbi.

Prema strateškim planovima Stevana Moljevića koje je do detalja operacionalizirao KOS – jedna od najjačih poluga komunističkog režima koji se gotovo poptuno stavio na raspolaganje četnicima.

Ono što su četnici počeli u II. svjetskom ratu u NDH, kao gerilske grupe, završili su zajedno s JNA 1991-1995 uz najveću pomoć službene vojske Jugoslavije. Bilo je to u potpuno drugom i povoljnijem okružju za četnike 1991. godine nego 1941. godine, gdje su bili ipak samo gerila u stranoj državi.

Sve što se događalo od 1941-1945 i 1991-1995 je bila planirana strategija države Srbije.

Zaharije Ostojić (čika Branko) – krvolok koji je skončao u Jasenovcu

Zaharije Ostojić poznati je četnički vođa iz Drugog svjetskog rata koji je bio kriv za velike zločine nad Hrvatima i muslimanima u NDH i Sandžaku.

Bio je sudionik i organizator vojnog državnog udara u Beogradu 27. ožujka 1941. godine, kojim je Jugoslavija gurnuta u rat koji je odnio gotovo milijun žrtava. Upravo je Ostojić prebacio kneza Pavla iz Jugoslavije u inozemstvu, te se tamo povezao s Britancima. Blisko je surađivao s Londonom, te se sa Billom Hudsonom kao članom britansko-jugoslavenske misije već 1941. godine vratio u Crnu Goru.

Vrlo brzo ušao je u štab zločinca Draže Mihailovića, u kojem je jugoslavenska Vlada u izbjeglištvu u Londonu imala najveći utjecaj. Postao je jedan od glavnih ljudi od povjerenja Velike Britanije i srbijanskog kralja u inozemstvu.

Bio je nalogodavac i počinitelj brojnih zločina u NDH, te diljem Sandžaka u kojem je ubijeno stotine male djece i beba u kolijevkama.

Zarobljen je u bitci na Lijevča Polju i ubijen u logoru Jasenovac.

Dr. Dragiša Vasić – ideolog četničkog pokreta i zamjenik Draže Mihailovića

Pravnik, pisac, publicist, predložen za akademika SANU prije rata, jedan od glavnih četničkih ideologa, desna ruka Draže Mihailovića, član CNK.

Veliki zagovornik jugoslavenske ideje kao nužnosti za snažno velikosrpstvo.

Jedan od najvažnijih ljudi pri izradi četničkog genocidnog dokumenta Homogene Srbije, nakon Stevana Moljevića.

Sa Slobodanom Jovanovićem i Nikolom Stojanovićem 1937. godine osniva Srpski kulturni klub, koji je bio središte velikosrpske agitacije protiv Banovine Hrvatske.

Njemu se priključuju mnogi intelektualci i zagovornici jedinstvene Jugoslavije, kao i oni koji razmišljaju o kulturnim i političkim idejama poticajnim za razvoj srpskog naroda, smatrajući da“ jako srpstvo podrazumijeva i jaku Jugoslaviju“. Angažira se u radu Srpskog kulturnog kluba, postaje urednik njegovog novoosnovanog lista „Srpski glas“ . U tom listu koji je postao i metafora srpskog nacionalizma objavljuje tekstove o političkim odnosima u tadašnjoj Jugoslaviji.

Nakon kapitulacije u travnju 1941. Vasić se vraća u Gornji Milanovac i na poziv Draže Mihailovića, krajem lipnja, odlazi na Ravnu goru i postaje savjetnik za politička pitanja, a ubrzo i zamjenik Draže Mihailovića. U toku Drugog svjetskog rata boravio je u Srbiji, Crnoj Gori i NDH, dobio čin rezervnog pukovnika, a zatim i pukovnika Jugoslovenske vojske u otadžbini (četnici). Početkom 1944. godine razilazi se sa Dražom Mihailovićem, ne napuštajući i njegove ideje, te zajedno sa crnogorskim četnicima Pavla Đurišića kreće kroz Bosnu.

Zarobljen je nakon bitke na Lijevča Polju i ubijen u Jasenovcu.