Na današnji dan dogodio se najvažniji događaj naše novije povijesti u kojem je sudjelovao jedna Ljubušak

U drugoj polovici 19. st. Osmanlijsko carstvo oslabjelo je iznutra te je gubilo teritorije u ratovima sa Austrijom, Rusijom i Venecijom. I u BiH, koja je bila pogranični i najugroženiji pašaluk Osmanlijskog carstva, dolazilo je do mnogih buna, koje su imale najprije socijalna, a zatim i nacionalna te oslobodilačka obilježja. Nakon sloma bosanskog plemstva, počeli su ustanci pokorenih kršćana, poglavito na granici s Crnom Gorom, koja je sustavno pomagala ustanike. Kada su se u Beču odlučili domoći BiH, tada je car Franjo Josip posjetio Dalmaciju, s ciljem da potakne kršćansku ”raju” uzduž granice na ustanak i pobunu protiv Turaka.

Prva govorenja o ustanku krenula su u hercegovačkim selima u proljeće 1875. godine. I sama odluka o ustanku donesena je ubrzo, na sastanku lokalnih hrvatskih i srpskih vođa. Tako je na današnji dan 1875. kako je i navedeno, počela pobuna Hrvata, a uskoro se, dvadesetak dana poslije, čula i tzv. ”nevesinjska puška” – i Srbi u istočnoj Hercegovini počeli su ustanak, kojima se ubrzo pridružuju i Srbi u sjeverozapadnoj Bosni. Sljedeće godine na stranu ustanika pridružuje se Kneževina Srbija i Kneževina Crna Gora a zatim sljedeće i Rusija, da bi spasila poraženu Srbiju. Hercegovačkim ustankom počela je velika istočna kriza i konačno rješavanje istočnog pitanja.

Osmanlijsko carstvo svladalo je ustanike, no kako je bilo poraženo od strane Rusije, tako su Turci morali pristati na mir u San Stefanu, te na mirovni kongres u Berlinu 1878. godine. Tamo je (u Berlinu) BiH predana na upravu Austro-Ugarskoj monarhiji, odnosno eurpopske sile dale su mandat Austro-Ugarskoj da s vojskom zauzme BiH, (do tada osmanlijski pašaluk) pod izgovorom uspostave reda i mira, pa je austro-ugarska vojska koju je predvodio general Josip Filipović (sastavljena uglavnom od Hrvata, Srba, Slovenaca i drugih slavenskih naroda u Monarhiji) iste godine prešla granicu i ušla u BiH. U Beču se očekivalo da će operacija proći bez većih borbi, no pravoslavno i muslimansko stanovništvo pružalo je otpor austro-ugarskoj vojsci oko 3 mjeseca, i tada je austro-ugarska vojska zauzela BiH, i Sandžak, (a 1908. izvršila i aneksiju [pripojenje] BiH), pa je vlast Austro-Ugarske u BiH potrajala do 1918. godine.

Junak Hercegovačkog ustanka don Ivan Musić odbio je sve počasti i nagrade za uspjehe u ustanku. Napustio je župu i sa sobom poveo voljenu djevojku Cviju, te su otišli u Srbiju, gdje je desetak godina radio kao poštanski službenik. Umire zaboravljen 1888. godine, u četrdesetoj godini života, i je pokopan na beogradskom groblju.

Don Ivan Musić - životopis

Don Ivan Musić, ustanički vojvoda u pokretu hercegovačke raje protiv Osmanske vlasti od 1875. do 1878. godine, rođen je na Badnjak 24. prosinca 1848. godine u selu Klobuku (kraj Ljubuškoga), zaselak Šiljevište, a kršten je na Ivandan 27. prosinca. Otac mu je upisan Stjepan Musić, a majka Iva (rođena Kraljević, iz Čerigaja). Krstio ga je njegov ujak fra Anđeo Kraljević, kasnije u vrijeme Hercegovačkog ustanka biskup Mostarsko duvanjske biskupije,i u krsnom listu mu promijenio prezime Musa u Musić.  Njegova braća Ante i Paško, pa i stričevi Jakov i Petar, upisani su u knjige kao Muse i svi se sada tako zovu i pišu.

Pod patronatom biskupa Kraljevića školovao se i kao franjevački novak uzeo ime Šimun. Poslije početka školovanja u samostanu na Širokom Brijegu, otišao je na studij medicine u Carigrad, ali je na kraju završio bogosloviju u Mađarskom Ostrogonu te je 1873. zaređen za dijecezanskog svećenika u selu Ravnom na Popovu polju, gdje je i otpočeo pastoralnu službu.

Kada se 1875. Beč odlučio domoći Bosne i Hercegovine, car Franjo Josip posjetio je Dalmaciju kako bi potaknuo kršćansku raju uzduž granice na pobunu protiv Turaka. Ustanak Hrvata u Gabeli na Neretvi počeo je u lipnju 1875. Na obali rijeke Krupe, u Dračevu blizu Gabele, oko 19. lipnja 1875. pukla je prva ustanička puška. Dvadesetak dana poslije i Srbi su se pobunili oko Nevesinja, a zatim je planula i Bosna. Donedavno se "Gabelski ustanak" prešućivao, a slavila se samo takozvana "Nevesinjska puška". Međutim i narodna pjesma dala je prednost Musićevim borcima: „Puče puška u Gabeli ravnoj, i odjeknu čak do Nevesinja“.

Don Ivan Musić pokazao se kao vrlo vješt organizator, taktičar i pregovarač. Njegovom zaslugom dobar dio donje Hercegovine oko Stoca i Ravnoga postao je slobodan i autonoman kraj. Musić se potpisivao kao "Don Ivan Musić, Vojvoda donje Ercegovine". U vrijeme austrougarske okupacije BiH Musić je ušao u Stolac prije dolaska glavnine austrougarske vojske pod vodstvom generala Jovanovića. Oduševljeno mnoštvo dočekalo ga je kao osloboditelja od turskoga jarma.

Don Ivo Musić, izabran za vojvodu Popovog polja, pobijedio je turske čete u dvije bitke, i u suradnji s Nevesinjcima i Crnogorcima, znatno pridonio odluci Berlinskog  kongresa 1878.da se Bosna i Hercegovina dadu na upravu Austro-ugarskoj.  Začudo, Musić je tada odbio sve počasti i nagrade.

Nakon završetka ratnih operacija Musić je vremenom počeo gubiti ugled. Tražili su od njega da se vrati svećeničkoj službi. U dvojbi što uraditi napravio je nepromišljen potez i otišao u Crnu Goru sa Cvijetom Vukasović-Kuduz iz Stoca. Iz Podgorice se ubrzo seli u Beograd, gdje je radio kao tumač i policijski komesar, te kao radnik u pošti. Tu je obolio i umro 1888. godine, mlad u dobi od četrdeset godina. Priređen mu je veličanstven pogreb na beogradskom groblju, koji je predvodio srpski mitropolit, s nekoliko vladika i više desetaka svećenika. U Beogradu je sve do 1972. živjela njegova kćerka Delfa, nakon koje se ugasila loza vojvode don Ivana Musića.

O Musiću su u raznim prigodama, a uvijek kad se pisalo o Hercegovačkom ustanku, mnogi pisali, a njihove ocjene su vrlo različite a neke i suprotstavljene.

Profesor Marko Vego je jedini napisao manju knjigu: "Don Ivan Musić i Hrvati u Hercegovačkom ustanku 1875.-1878. godine" u Sarajevu 1953. godine u kojoj navodi brojnu literaturu i izvore o Musiću. Na stranici 57. između ostalog zaključuje: "Tako je vojvoda Musić najsvjetlija figura među Hrvatima Bosne i Hercegovine u XIX vijeku".

O Hercegovačkom ustanku, pa neizostavno i o Musiću, dosta su pisali publicist Kasim Gujić, don Ivica Puljić i prof.dr.sc. fra Andrija Nikić, te naveli brojnu literaturu i izvore o njemu.

Puljić u svojoj knjizi: "Hrvati katolici Donje Hercegovine i Istočna kriza - Hercegovački ustanak 1875.-1878." između ostalog na stranici 476. o Musiću navodi: "Zato je svima, koji su ga tijekom ustanka poznavali iz blizine, kako simpatizerima tako i nesimpatizerima, padalo u oči mnogo toga neobičnoga za onovremenog vođu: njegova visoka naobrazba, europska kulturna razina, staloženost i odmjerenost u nastupu, pravičnost u suđenju, milosrđe u postupanju...Sve je to temeljito odudaralo od pojave vladanja ostalih ustanika pa i njihovih vođa koje je samo nešto veća sposobnost, a nikako naobrazba promaknula na taj položaj".

Na slijedećoj stranici isti autor navodi i slijedeće: "I u povijesnoj literaturi o Musiću susrećemo upravo teško spojivu suprotstavljenost mišljenja i sudova. Kao da nije uopće riječ o istoj osobi. Malo se o kome ikada tako različito pisalo i sudilo kao o njemu. Povijesna znanost je, dakako , dužna donijeti i o njemu nepristran sud, a to može samo oslobođena svih nepovijesnih motiva i pristupa stavljajući ga u prilike i vrijeme u kojima je živio i djelovao".

Unatoč Musićevim zaslugama u oslobađanju Hercegovine, a time i Bosne, od turskog zuluma u njegovom rodnom selu Klobuku i općini Ljubuški do nedavno nije bilo nikakvog obilježja da je on tu rođen.