Neuništivo narodno pamćenje

Provođeni su zulumi, uništavane bogomolje, a duhovni pastiri progonjeni i ubijani. Kroz povijesne izvore, pisma, biskupske izvještaje može se vidjeti kako je u BiH prije osmanske vlasti bilo preko 200 katoličkih crkava. Ali kada se istraže arheološke “crk­vine”, broj se može još više umnožiti. Događaji toga vremena bili su tema i usmene književnosti. Brojne su predaje i legende o porušenim samostanima, džamijama na temeljima crkava, tajnom služenju svetih misa, sakralnim predmetima, ubijenim redovnicima.

Godine 1524. Turci su razorili samostan Sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci. Prema predaji uzrok rušenju ovoga samostana (ali i onih u Kreševu, Visokom, Fojnici, Konjicu) je u tome što starješine samostana nisu kadiji htjeli dati pijetla ili neku ribu zvanu “glavatica”. Nekoliko desetljeća kasnije franjevci su, plativši 900 krunskih zlatnika turskim upravnicima, na istome mjestu sazidali samostan s istim imenom.

Narod čuva predaju o crk­vi Sv. Ive na lijevoj strani Vrbasa. Turci su u nju zatvarali koze te je crk­va, ne mogavši dalje trpjeti, jedne noći prešla na desnu stranu Vrbasa i zaustavila se u Podmilačju. Kazuje se i kako je u Podmilačju bila kapela uz koju se pravila crk­va. Taj je prostor bio pust tako da su putnici po noći svraćali u kapelu i odmarali. S druge strane Vrbasa živio je beg, a njegova bolesna kćer je hodajući po bašči gledala kako narod svraća u kapelu. Poželjela je ozdraviti i kapelu premjestiti u svoju bašču te ju oprati i očistiti. Bog ju je ozdravio, anđeli su kapelu prenijeli u njezinu bašču, a prag je ostao u Vrbasu.

Fra Lovro Karaula (koji je mučki ubijen 1875. godine) svjedoči da je samo na Livanjskom polju bilo preko 60 bogomolja. Sve su porušene tijekom turske okupacije. Otkriće na groblju Sv. Ive u Livnu potvrđuje postojanje samostana u Livnu koji je za vrijeme turske uprave srušen. Zabilježena je predaja da su Turci samostan i crk­vu zapalili, a fratre poubijali.

Mnogo predaja govori o džamijama sagrađenima na temeljima crkava. U Ostružnici kraj Fojnice pripovijeda se da je ostruška džamija sagrađena iz ruševina krš­ćanske crk­ve jer je prema predaji u blizini postajala crk­va Sv. Katarine. Predaja navodi kako je crk­va najprije bila nasred Fojnice, na mjestu gdje je glavna čaršijska džamija. Dolaskom Turaka prenesena je na Crkoviš­će gdje je sada muslimansko groblje. Po predaji je u Š­ćipama (Rama) na mjestu gdje je sada džamija postojala crk­va koja se smatra starijom od ijedne džamije u Prozoru. Abas Firdus je zapisao predaju o džamiji na Glavici u Livnu za koju jedna predaja navodi da je riječ o crk­vi Sv. Petra, a druga o crk­vi Sv. Luke. I sahat-kula nekadašnji je crk­veni zvonik. Godine 1879. zvono (na kojemu je otisnuta godina izlijevanja 1479) s te kule je vraćeno u krš­ćanske ruke.

Crk­vena su zvona Turci nazivali šejtanskim spravama te su zabranjivali da zvone. Katolici su ih često skidali i zakopavali kako ih Turci ne bi pronašli i uništili. Kazuje se kako je nastala uzbuna kada su fojnički fratri nabavili zvono i podigli na zvonik. Turci su tražili da se zvono skine. U to vrijeme je vladala velika suša. Muslimani su držali ophode za kišu, ali bezuspješno. Tada su fratri zamolili da zazvoni zvono i čim je zazvonilo, počeli su se navlačiti oblaci i pala je obilna kiša. Od tada im zvono nije smetalo.

Prema predaji je u Roškom polju postojala crk­va Sv. Ilije s velikim kamenim križem. Turci su je srušili, ali križu nisu mogli nauditi. Nekoliko su ga puta razbijali, pokušali baciti dalje, no on bi se ujutro pojavio neoštećen, na starom mjestu. Kasnije ga nisu ni dirali. I danas se taj križ može vidjeti, a uz njega velika kamena ploča, jedini trag nekadašnje crk­ve.

U takvim su okolnostima krš­ćani bili prisiljeni misu slušati na skrovitim mjestima. Takvo je mjesto i ledina Bristovica (na tromeđi župa Ružići, Drinovci, Tihaljina). Tu su se mise održavale dok Turci nisu otkrili i poubijali dosta naroda kojemu je na tom mjestu dignut spomenik i mali kameni oltar. Na planini između sela Lusnić i Strupnić (kraj Livna) nalazi se dolac obrastao šumom u kojemu se služila sveta misa. Od tada nosi ime Pratarski dolac.

Zanimljive su predaje o gradnji crkava u kojima su dosjetljivi ujaci nadmudrili turske vlastodršce. S koljena na koljeno očuvala se predaja o gradnji crk­ve i samostana na Gorici u Livnu. Budući da Turci nisu dali graditi ni najskromniju crk­vu, fra Lovro Karaula se uputi sultanu u Carigrad tražiti dozvolu za gradnju. Dobio je ferman (odobrenje) da smije napraviti crk­vu kolika je volovska koža i staviti zvono, ali ono kojim se zvoni kod pričesti. No fra Lovro se dosjeti, isječe volovsku kožu u oputu (tanku nit), i opaše pozamašan prostor. Kad su Turci htjeli zabraniti gradnju, fra Lovro im je pokazao ferman. Pisalo je da se može graditi crk­va kolika je volovska koža i staviti zvono, a sultanova se naredba morala poštivati te je zakopan temelj crk­ve na Gorici. Slična predaja postoji i u Kraljevoj Sutjesci, a vezana je za izgradnju crk­ve Sv. Ivana Krstitelja.

Brojne su predaje i o mučki ubijenim franjevcima. Predaja o fra Petru iz Soli kaže da je bio zatočen zajedno s brojnim krš­ćanima te izmučen sužanjstvom umro 1692. Na prsima mu se pojavila goruća svijeća koja je tri dana gorjela ne sagorjevši. Turski zapovjednik pokojnikovo je tijelo bacio u Dunav. Turci su 1570. u samostanu sv. Katarine u Ljubuškome okrutno mučili i ubili biskupa Vladimirovića, a samostan opustošili. Tada je prema predaji neka nadnaravna sila spriječila Turcima ulazak u kulu iznad Ljubuškoga pa su tijelo ubijenoga biskupa najbrižnije čuvali i štovali. U Kreševu predaja kaže kako su htjeli jedno prastaro groblje preorati i poravnati. Došavši do jednoga staroga groba kojega je narod posebno častio, volovi su stali i iz vedra neba počela je padati krupa. Tada dva muslimana dođu u kreševski samostan i ispričaju što se dogodilo. Fratri su došli i otkopali grob te u njemu našli neoštećeno tijelo u misničkom odijelu s cvijetom u ruci. Cvijet su odnijeli u crk­vu, međutim ubrzo je nestao. Kad su ponovno otkopali grob, opet su našli cvijet u pokojnikovoj ruci. Otada su počeli zavjeti na taj grob na Ivandan, a muslimani i pravoslavci iz okolice bi donosili sijeno da hodočasnici mogu spavati te ogrjev kako bi se ugrijali.

Postoji više predaja i povijesnih izvora o domaćim muslimanima koji su štitili krš­ćane. U pismu fojničkoga i visočkoga kadije stoji da su “franjevci svačiji dobročinitelji”. Svjedoči o tom i činjenica kako je neki beg spasio život fra Jerki Mihaljeviću, tadašnjem livanjskom gvardijanu, kada su ga pred ulazak austrijske vojske vodili na Crljenice da ga strmoglave u izvor Duman.

“Gorkim su se kruhom hranili” franjevci u ovom vremenu. Turcima je smetala i njihova odjeća jer su smatrali izdajom činjenicu da se odijevaju po starinski kao do osvajanja Bosne. A onda, kad su franjevci prihvatili odjeću puka, vlastodršci su im zamjerili što ne nose svoju odjeću da se zna da su svećenici. Godine 1625. dobili su ferman da mogu jahati konja, ali da moraju pješice prolaziti pokraj džamije ili nekoga značajnijega mjesta jer inače mogu dobiti batine. I kada su morali napuštati svoje župne kuće nisu se odvajali od svojih vjernika. U cijeloj BiH pripovijeda se predaja kako su fratri postali ujaci. Bili su pismeni ljudi i predstavljali opasnost turskim vlastodršcima koji su htjeli ovladati katoličkim pukom. Zato su se fratri sklanjali i na skrivenim mjestima držali svete mise. Djeci se govorilo kad fratar dođe u kuću da je došao ujak. I kad bi Turčin došao, djeca su svećenika zvali ujak. I danas se često može čuti da narod u BiH fratra zove ujače. Znak je to blizine fratara sa svojim narodom. I kroz koje god teškoće prolazili, ti hrabri duhovnici se nisu pokolebali nego strpljivo sa svojim pukom podnosili nedaće i zato zauzimaju posebno mjesto kod vjernika te je s pravom papa Leon XIII rekao: “Sve što katolička vjera ima u Bosni, iza Boga, plod je franjevačkog truda i znoja.”