Ban Josip Jelačić: Spomenik u Zagrebu iz godine 1866.

Narodna stranka toga vremena bijaše glavnim nositeljem južnoslavenskih tradicija ilirskog pokreta te politike ravnopravnih odnosa s susjednom Ugarskom, ali kao potpuno neovisnih država. Time je umrli hrvatski ban idealno simbolizirao ciljeve baš te i takve politike. Kao što povijest pamti, upravo je ban Jelačić uz blagoslov Hrvatskog sabora u travnju 1848. godine proglasio onaj čuveni državno-pravni raskid svih veza države Hrvatske s Ugarskom. Tim se činom Hrvatska postavila u sasvim ravnopravni položaj s onda ipak mnogo bolje tretiranom Ugarskom unutar monarhije. Tako je postalo moguće pošteno regulirati sve međusobne odnose tih dviju država te njihov ukupni status unutar Habsburške monarhije. Naravno, kako je korak do podizanja spomenika velikom hrvatskom banu potom bio sasvim kratak. Isti bi svečano otkriven dana 17.prosinca 1866. godine, u jeku već vrlo intezivnih pregovora između bečkog dvora i mađarskog vodstva. Već godinu dana potom ti su pregovori bili uspješno okončani, a novostvorena je Austrijsko-Ugarska monarhija predala Hrvatsku na milost i nemilost baš Ugarskoj. Bijaše to strašan udarac hrvatskom slobodarskom duhu, ljudskom dostojanstvu i svim tekovinama besmrtnih zasluga bana Jelačića.

Podžupan varaždinske županije za vrijeme bana Jelačića i stari Ilirac, Ognjeslav Utješenović Ostrožinski, napisao je tom prigodom svoju poznatu pjesmu “Uskrsnuće Jelačića bana”. Ista je prigodno bila tiskana te podijeljena još na sam dan otkrivanja spomenika, jer hrvatski je duh već onda osjećao nadolazeće crne dane. Mogao je samo sasvim nemoćno tada citirati stihove te nove pjesme: “Ako živi obraza ne madu, ako živi za pravdu ne znadu, pokojni će grobe otvoriti i na mrtva usta govoriti!” Potom u više navrata ide onaj već čuveni refren “ustani Bane…”. Ostrožinski je za nagradu već idućega dana bio umirovljen po službenoj odluci. A najveća je ovdje zanimljivost, da je on ustvari bio prvi čovjek iz Hrvatske, koji je direktno snosio posljedice zbog javnog izražavanja svog političkog stava o hrvatskoj slobodi misli. A rođenjem bijaše Srbin! I koliko tek politika može u svojoj požudi za moći i vlašću biti bastijalna, kazuje nam i slijedeće. Naime, kako je Narodna stranka bila iniciator te izvršitelj podizanja spomenika banu Jelačiću, a ideološki je svojim političkim programom Ugarsku smatrala potpuno neprihvatljivom državotvornom opcijom, tako je bio učinjen jedan krajnje čudan postupak. Kako bi baš sva ukupna spomenička simbolika što više došla do izražaja, banov je isukani mač bio okrenut ka Ugarskoj pa je spomenik isprva postavljen suprotno svim logičnim zahtjevima prostora samoga trga. Otuda ona prošlotjedna iskazana ironija o “okupljalištu ispod konjskog repa”. Jer, nekom čudnom igrom sudbine izgledalo je tada, kako je ustvari spomenik bana Jelačića okrenuo svom Zagrebu i čitavoj Hrvatskoj leđa, da ne velim stražnjicu! A već je i sama javna inicijativa o podizanju tog banskog spomenika podosta bila onda ustalasala svehrvatsku političku scenu. Jer, Stranka prava na čelu s dr.Antom Starčevićem i Eugenom Kvaternikom, nije dijelila jednake političke poglede o stvarnim vrijednostima zasluga bana Jelačića po ukupni hrvatski narod.

Potpuno osuđujući Habsburgovce zbog veleizdaje hrvatskih interesa te iznoseći svoj poznati program o samostalnoj Hrvatskoj, pravaši toga vremena su vrlo žestoko u javnosti napadali osobu bana Josipa Jelačića. Smatrali su ga čovjekom, koji je na uštrp svoje domovine, ustvari spašavao samo Austriju! Tako je iz godine 1870. ostao poznat jedan pamflet Davida Starčevića, inače nećaka Ante Starčevića pod nazivom “Slavljenjem Jelačića bana”. U njemu ovaj hrvatskom banu dodijeljuje ulogu vrlo negativnog nazovi junaka ondašnje novije hrvatske povijesti. Pravaši su bana Jelačića onda smatrali austrijskim najamnikom, slugom despotizma, koji je tiranstvu za ljubav i samo zbog osobne koristi, zaveo svoj narod i izdao svoju domovinu. To su odista bile i onda, a i dan danas su vrlo teške optužbe. Osobno mislim, kako je istina negdje po sredini, zato ćemo laganim tempom nastaviti ovo kazivanje o povijesnoj osobi hrvatskog bana Josipa Jelačića i idućih nedjelja. Smatram, kako svatko pa i onaj najgori, ako uopće i jeste takvim, zavrijeđuje svojevrsnu rehabilitaciju upravo pravim povijesnim istraživanjem. A ja zato i jesam tu, da isto učinim, a vi da procjenite koliko sve to vrijedi i nakraju ima smisla. Zato krenimo nekim sasvim logičnim redosljedom. Vrli se Josip Jelačić rodio dana 16.listopada 1801. godine u siromašnoj hrvatskoj plemićkoj obitelji. No, imao je ipak statusnu povlaštenu mogućnost preuzimanja raznih civilnih službi u Ugarskoj ili Hrvatskoj. Isto dakako nisu mogli oni sasvim obični hrvatski pučani. A on se pak odlučio za vojnu službu, tako tradicionalno poslovno zvanje onoga vremena.