15. svibnja Međunarodni dan obitelji

Upravo suprotno.

Međunarodni dan obitelji obilježava se 15. svibnja svake godine. Bez obitelji ne možemo govoriti o zdravom pojedincu i zdravom društvu. Premda su rasprave o definiciji obitelji aktualne i izazovne, nemoguć je ignorirati činjenicu da, usprkos jednom općedruštvenom nerazumijevanju posebnosti kršćanske obitelji, obrazovne ustanove, civilne udruge i mediji pružaju potporu obitelji i problemima s kojima se današnja obitelj suočava, piše laudato.hr

Moramo priznati da se pitanja koja muče današnje obitelji obrađuju iz različitih perspektiva i da se nude svakojaka, ali i prilično dobra i uspješna rješenja. Državne institucije obrazuju psihologe, savjetnike i ostale znanstvenike koje pružaju potporu obiteljima ulaganjem u znanje o socijalnim, psihološkim, ekonomskim i demografskim procesima. Nema odgojnog problema koji barem jednom rečenicom nije obrađen na Internetu. I laici u Crkvi svojim aktivnim i stručnim pristupom pridonose obiteljskoj politici koja štiti prava obitelji kao «neophodnog društvenog subjekta» i prihvaća obitelj «kao dio dobra naroda i cjelokupnog čovječanstva». S ponosom mogu stati iza mnogih katoličkih udruga koje zastupaju kršćanske stavove kada je u pitanju zaštita ljudske osobe od začeća i pravo djeteta na rast uz oba roditelja…

Ali baš na ovaj dan razmišljam kako se često naše aktivnosti svode na “dobro argumentiranje” o holističkom pristupu problematici obitelji i na uvjeravanje o kompetentnosti katolika da govore o obitelji.

(…)

Kršćanska obitelj živi kršćanski. Kršćanska je obitelj ucijepljena u Krista. Je li za današnje društvo elitizam ili tradicionalizam (od kojeg se nastoji pobjeći pod svaku cijenu), i riskiram li optužbu da sam netolerantna ako kažem da je kršćanski brak nešto posebno, drugačije i čovjeku darovano?

Odnos koji se razumije ispravno tek u dimenziji križa

Sjećam se rasprave u jednoj župnoj zajednici s mladima. Pitali smo ih u čemu je posebnost kršćanske katoličke obitelji? Odgovori su bili u skladu s naukom Katoličke Crkve (veoma pohvalno) – vjernost, nerazrješivost, otvorenost plodnosti, , otvorenost životu, razumijevanje, međusobno poštovanje, odgoj za istinu, slobodu, mir, pravednost, rad, pouzdanje u Božju providnost itd….ali i druge religije govore o obitelji i stalo im je do obitelji.

Svugdje ima prekrasnih primjera međusobnog razumijevanja i vjernosti do kraja života (pripremila sam se konkretnim primjerima osobitih ljudi iz bliske povijesti – od Paula Newmana i njegove supruge do Mahatme Gandhia i njegove supruge…) . U čemu je, dakle, razlika?

U čemu je posebnost kršćanskog života, a onda i braka i obitelji?

Odgovor na pitanje o posebnosti kršćanske obitelji je i odgovor na nastojanja današnjeg društva da se brak i obitelj svedu na razumijevanje “čistog odnosa, slobodnog od svakog vezanja i obveze» i promatranog u “okvirima ljudske osobnosti i osjećajnosti”, kako je to napisao urednik liturgijsko-pastoralnog lista “Živo vrelo”….Mladi su, svjedočim, bili zbunjeni i zainteresirani temom koju smo obrađivali jer nitko se nije sjetio da odgovor mora sadržavati i razumijevanje Kristove sakramentalne prisutnosti.

U kršćanskoj se obitelji ljubi na kršćanski način, a to je u dimenziji križa. U kršćanskoj se obitelji obvezuje na doživotnu vezu i ljubav, ali to ne znači da govorimo o nekakvoj nerealnoj obitelji bez problema. Upravo suprotno. Govorimo o obitelji koja je zahvaljujući Božjem blagoslovu kroz sakrament braka postala mjesto gdje se pomiruju različitosti i stvara zajedništvo. To je moguće samo ako ljubimo onako kako nas je Gospodin učio – ljubavlju koja ne preskače križ (muku i žrtvovanje.)

(…)

Provjeren recept za kvalitetan obiteljski život

Kažu da ne postoji recept u odgajanju. Naravno da ne postoji ako znamo činjenicu da se ničije ponašanje ne može programirati i da je svakome od nas darovana osobnost i individualnost sa svojim vrlinama, manama i jedinstvenim potencijalima koji se ne razvijaju pritiskom na tipku, nego tek ako postoje uvjeti u kojima se čovjek osjeća vrijedno, prihvaćeno i voljeno takvo kakvo jest.

Ali, moram priznati da postoji jedan provjeren “recept” koji od srca preporučam svim roditeljima i ima veze s gore navedenom posebnosti kršćanske obitelji. U prošloj sam kolumni predložila obiteljske forume kao jedan od načina razgovora s adolescentom. Oni su dobar okvir u kojem će se osoba osjetiti prihvaćenom i shvaćenom jer pretpostavljaju da se za razgovor odvoji vrijeme i da svatko od članova kaže što misli o nekom problemu, iznese ideje i moguća rješenja, koja se onda zajedno preispitaju i pronađe odgovarajući odgovor.

Ali kada sam govorila o receptu, nisam mislila na obiteljske forume.

Naime, u njima se krije jedna opasnost. Razgovarati o nekom problemu je nemoguće ako postoje u obitelji skrivene misli čiji su izvori obiteljski mitovi poput “roditelja treba poštivati uvijek i bez pogovora jer zašto bi dijete činilo greške koje je njegov roditelj činio”, ili “djeca su nesposobna razmišljati svojom glavom i mi smo tu da ih o svemu naučimo”, osjećaji srama, krivnje, nerazumijevanja, ljutnje itd…

Da bi razgovor bio kvalitetan i obiteljski forum uspješan nije dovoljno poznavati sve njegove elemente, biti svjestan svih neverbalnih znakova i jasno držati cilj koji smo si odredili. Potrebno je, i u ovoj je točki recept čija je učinkovitost provjerena, u molitvi najprije uspostaviti vezu sa svojim Stvoriteljem. Priznati svoje osjećaje ljutnje, bijesa, srama i nemoći da volimo dijete koje laže ili je jednostavno nesuradljivo, pozvati se na sakrament braka i obećanje da je prisutan s nama i tek onda krenuti u razgovor….