Imena Hrvati i Hrvatska na današnjem prostoru

Imena Hrvati i Hrvatska na današnjem su prostoru tek postupno nadjačala etnički širi pojam Slavena i njihovih prvih teritorijalnih zajednica Sklavonija, Slovinja (Sclaviniae), kao i posebne nazive starijih ilirskih plemena i njihovih teritorija (npr. Dalmate, Liburni), romanskoga stanovništva u priobalju (Romani, Latini), te drugih prije pristiglih plemena za seobe naroda (germanski Goti, euroazijski Avari/Obri i dr.)

Vjerska podjela zapadnoga i istočnoga kršćanstva poslije utječe i na nacionalne identifikacije, osobito one povezane uz migracije slaveniziranih Vlaha, a u doba osmanske invazije i uz migracije izbjeglica s »turske« (bosanske) strane; tako se u 19. st., u doba oblikovanja modernih nacija, katolički živalj mahom izjašnjavao kao hrvatski, pravoslavni kao srpski, a muslimanski kao »turski«.

Stariji hrvatski pisci svoj jezik, uz hrvatski, ponekad nazivaju i slavenskim, slovinskim, a u jednom razdoblju i ilirskim. Različiti nazivi nisu nužno u suprotnosti, nego proizlaze iz prožimanja višeslojnih povijesnih sastavnica hrvatskoga naroda, njegove kulture i države, kojima se u novije doba pridružuju i drugi europski migracijski tokovi – njemački/švapski, talijanski/furlanski, češki, mađarski, slovački i drugi.

Lik hrvatskoga vladara na krstionici sv. Ivana u Splitu (11. st.)

U doba stvaranja prvih europskih država na razvalinama Rimskoga Carstva, kao i kod drugih europskih naroda, na Zapadu je ključno priznanje Rima, tj. pape, a na Istoku Carigrada, tj. bizantskoga cara. Hrvati su se našli na razmeđu obiju strana.

Najopširniji je i najpoznatiji bizantski izvor spis cara Konstantina Porfirogeneta (De administrando Imperio, oko 949–955). Prema njemu Hrvati dolaze iz današnje južne Poljske (Bijela Hrvatska) na poziv cara Heraklija I. (610–641) i nameću vlast Avarima i njihovim dotadašnjim slavenskim saveznicima.

Kao prvi diplomatski čin spominje se ugovor između Hrvata i pape Agatona (678–681), prema kojemu već »pokršteni Hrvati« prisežu da nikad neće provaljivati u tuđe zemlje, a papa im obećava pomoć ako neki drugi narod provali u njihovu zemlju; prema tim izvorima Hrvati bi bili prvi od pokrštenih slavenskih naroda. U svezi s »dolaskom Hrvata« i vjerodostojnosti pojedinih povijesnih izvora u suvremenoj se historiografiji i danas vode rasprave.

Hrvatska na razdjelnici franačko-bizantskoga sukoba obilježava početak 9. st. i stvaranje prvih kneževina. Knez Borna (810–821), prema franačkim izvorima dux Dalmatiae atque Liburniae, priklanja se tada premoćnoj franačkoj sili, uz čiju pomoć rješava i sukob s rivalskim knezom (slavenske) panonske kneževine Ljudevitom Posavskim; Borna osobno prisustvuje i sklapanju Aachenskoga mira (812) između Karla Velikoga i bizantskoga cara Mihaela I. Rangabea, prema kojemu panonska Hrvatska (i Istra) potpada pod franačku, a dalmatinska obala i gradovi pod bizantsku vrhovnu vlast.

Vlast domaćih knezova postupno ipak jača unutar sukoba vanjskih sila. Kao prvi od jakih vladara ističe se knez Trpimir (845–864), začetnik vladarske dinastije Trpimirovića. Premda pod franačkim vrhovništvom, on samostalno i uspješno ratuje protiv Bizanta i Venecije te na istoku protiv onodobne sile – Bugara. U ispravama se, bez pozivanja na carsku vlast, naziva »milošću Božjom knez Hrvata« (dux Chroatorum iuvatus munere divino). Kad se saksonski teolog Gottschalk, koga su Franci optužili za krivovjerje, sklanja na njegov dvor, gdje se očito osjeća sigurnijim, on Trpimira naziva »Kraljem Slavena« (rex Sclavorum).

Nakon prevlasti Bizanta u doba kneza Zdeslava i sukoba Rima s carigradskim patrijarhom Focijem u Hrvatsku na vlast dolazi knez (dux, comes, princeps) Branimir (879–892), uz pomoć pape Ivana VIII. Branimir trajno Hrvatsku okreće prema Rimu i zapadnomu civilizacijskomu krugu, uspješno nameće »danak mira« (tributum pacis) dalmatinskim gradovima, ali i na moru poraženoj Veneciji (887), vodi neovisnu politiku i u odnosu na Franke; u pismima iz 879. papa mu priznaje vlast nad cijelom njegovom »zemaljskom kneževinom«, a 880. ozakonjuje i crkvenoslavensko bogoslužje te u Hrvatsku iz Velikomoravske kneževine dolaze od Franaka prognani Metodovi učenici koji šire slavensko bogoslužje i pismenost na posebnom slavenskom pismu (glagoljica).

Prvi kraljevski naslov, prema tradicionalnoj historiografiji, u Hrvatskoj je ponio 925. Tomislav, a podijelio mu ga je papa Ivan X., koji ga oslovljava »kraljem Hrvata« (rex Croatorum). Tomislavu se pripisuje ujedinjenje hrvatskih zemalja »od Jadrana do Drave«, suzbijanje prodora Mađara, a potvrđena je i pobjeda Hrvata nad vojskom bugarskoga cara Simeona (927); Tomislavovim imenom obilježene su i danas mnoge gradske ulice i trgovi u Hrvatskoj. Od Svete Stolice priznate kraljevske titule nose i kasniji tzv. narodni vladari, od kojih je najznačajniji Petar Krešimir IV. (1058–74). U ispravi kojom utemeljuje benediktinski samostan na Rabu (1059) Hrvatska se naziva kraljevstvom (Croatiae Dalmatieque regnum), a za Jadransko se more kaže »u našem dalmatinskom moru« (in nostro dalmatico mari).

Posljednji jaki hrvatski kralj iz narodne dinastije Dmitar Zvonimir (1075–89), ratuje i s Francima (Nijemcima) u Istri, okrunjen je od pape Grgura VII., koji mu po legatu Gebizonu šalje i kraljevsku krunu. Njegova je čvrsta veza sa Svetom Stolicom potvrđena i papinskom izjavom da će se svaki neprijateljski čin protiv Hrvatske držati i napadom na Apostolsku stolicu sv. Petra, a Hrvatskoj (s Dalmacijom) potvrđuje se status kraljevine (regnum Dalmatiae et Chroatiae). Nakon smrti kralja Zvonimira, koji je vladao i Slavonijom, a čija je supruga Jelena Lijepa bila sestra ugarskoga kralja Ladislava iz dinastije Arpadovića, dolazi do promjene statusa Hrvatske kao samostalnoga državnog čimbenika u europskim političkim odnosima. Ugarska dinastija Arpadovića, dijelom i po nasljednoj liniji Zvonimirove supruge, polaže pravo i na hrvatsku krunu, te je i stječe u trenutku dinastičkoga rasula i prijestolnoga rata u Hrvatskoj.

Odnosi između Hrvatske i Ugarske česta su tema političkih i historiografskih prijepora. Dokument Pacta conventa (Zaključeni sporazumi iz 1102), čiji je sadržaj, u kojem se ugarski kralj Koloman priznaje za kralja Hrvatske i u kojem se reguliraju prava hrvatskoga plemstva, poznat iz bilješke iz 14. st. Pacta dugo nisu bila osporavana. Tek u doba jačanja nacionalizma sredinom 19. st. osporavaju se s mađarske strane, dok hrvatska strana na njima gradi državnu samosvojnost. Činjenično je, međutim, da se po tom ili nekom drugom onodobnom dogovoru ugarski kralj posebno krunio za hrvatskoga kralja, da su potvrđene institucije Hrvatskoga sabora i hrvatskoga bana, pa je hrvatsko-ugarska zajednica bila izvorno utemeljena kao personalna unija.

Osvajanje Zadra (detalj), Tintoretto (1584)

Državna samostalnost Hrvatske unutar unije dolazi do punog izražaja u ključnom trenutku opstanka samoga Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva nakon teškoga poraza hrvatsko-ugarske vojske od osmanske sile u bitki na Mohačkom polju 1526. i smrti kralja Ludovika II., tadašnjega hrvatskog i ugarskog (i češkog) kralja iz dinastije Jagelovića. Hrvatski sabor na zasjedanju u Cetingradu (Cetinski sabor, 1527) za hrvatskoga kralja samostalno izabire Habsburga, austrijskog nadvojvodu Ferdinanda I. (1503–64). Ugarski se sabor, naprotiv, opredjeljuje za Ivana Zapolju, koji je zapravo pod pokroviteljstvom osmanskoga vladara Sulejmana I. Ferdinand tada jamči Hrvatskoj poštovanje svih njezinih prijašnjih sloboda, prava, zakona i običaja, što je ubilježeno i u povelju s pečatom Kraljevine Hrvatske. S Ferdinandom se Hrvatska našla u sastavu dugovječne Habsburške Monarhije. Iako je ujedinjenje zemlje provedeno kao ujedinjenje pojedinih kraljevina, s Habsburzima započinje centralizacija Monarhije, a središtem političkog odlučivanja sve više postaje Beč.

Tisućljetni odnosi Hrvatske i Venecije kao pomorske velesile iznimno su složeni, pa imaju razdoblja oštrih pomorskih i kopnenih sukoba te razdoblja suradnje i zajedničke obrane. U venecijanskom se govoru i zapisima gotovo do u moderno doba za Hrvate najčešće rabi naziv Slavi (Schiavi, Schiavoni), a za kasnije »vlaško« stanovništvo u zaleđu Dalmacije Mlečani rabe naziv Morlaci (Morlacchi). Domagoj, od 864. hrvatski knez, prema venecijanskomu kroničaru Ivanu Đakonu »najgori knez Slavena« (pessimus Sclavorum dux), plijeni venecijansko brodovlje. Knez Branimir u savezu s Neretvanima, nakon pobjede u pomorskoj bitki kraj Makarske 887, u kojoj pogiba i mletački dužd Petar I. Candiano, nameće Veneciji danak za neometanu plovidbu, koji Venecija plaća više od stotine godina. Ipak, »Kraljica mora« postupno odnosi prevagu. Mletački dužd Petar II. Orseolo od 1000. stječe kontrolu nad većim dijelom dalmatinske obale, te se i proziva dux Dalmatiae. Međutim, stoljeće poslije, pa sve do 1409. dalmatinski su gradovi ipak pretežno pod upravom hrvatsko-ugarskih kraljeva, ali se vode i stalni hrvatsko-mletački ratovi s promjenjivom srećom. Tako Venecija 1202. osvaja Zadar, uz pomoć križarske vojske pod cijenu njihova prijevoza do Carigrada. I istarski i dalmatinski gradovi pod vlašću Venecije često dižu pobune, nastojeći očuvati vlastite privilegije. Za 100 000 dukata Ladislav Napuljski, inače poraženi pretendent na hrvatsko-ugarsko prijestolje, daje 1409. Veneciji »pravo« na Dalmaciju. S takvom međunarodnom pravnom podlogom, ali još više s pojavom osmanske prijetnje u zaleđu Dalmacije, Venecija preuzima za kršćansko stanovništvo Dalmacije i stvarnu obrambenu ulogu. Uz teške borbe na kopnu i moru, koje često dovode i do preseljavanja etnički posve bliskoga, ako ne i istoga, muslimanskog i kršćanskog življa, Požarevačkim mirom 1718. venecijanska Dalmacija ostvaruje svoje granice prema Osmanskomu Carstvu, a one su danas granice Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.

Dubrovačka Republika u povijesti hrvatske državnosti ima posebno značenje. U 12. st. arapski geograf el-Idrisi spominje Dubrovnik kao najjužniji grad »Hrvatske i Dalmacije«. Država se zasnivala na strogim obligacijama patricijata kao nositelja vlasti; maksima vlasti ispisana na Kneževu dvoru glasila je: Zaboravite privatno, brinite se o javnom (Obliti privatorum publica curate). I Dubrovnik je bio pod različitim supremacijama ondašnjih susjednih sila, ali je uvijek uspijevao zadržati potpunu unutrašnju autonomiju, najčešće i s posebnim povlasticama, osobito trgovačkim. Oslobodivši se i formalno venecijanskoga nadzora 1358, zatim podmirujući obavezu od 500 dukata godišnje hrvatsko-ugarskomu kralju, a od 1458. osmanskomu sultanu od 12 500 dukata, Dubrovnik je u svem bio neovisna država, s vlastitim diplomatskim predstavništvima širom Europe i jakim trgovačkim emporijama na jugoistoku Europe i na Istoku. Povezaniji s Firencom i firentinskim papama u njihovo »zlatno doba«, Dubrovnik postaje opasan suparnik Venecije na Mediteranu, a njegova diplomacija djeluje i na odnose europskih država i Visoke porte; tako se i Francuska povremeno služi upravo dubrovačkim posrednicima (npr. Serafinom Gučetićem pri zaključenju francusko-osmanskoga sporazuma iz 1536).

Bogatstvo grada, nerazmjerno njegovoj veličini, omogućilo je i iznimna komunalna dostignuća, prvu modernu kanalizaciju, prvu karantenu za brodove, organizirano zdravstvo s najstarijom, još uvijek djelujućom, ljekarnom u Europi, prvi poznati zakon o pomorskom osiguranju … sve do zakona o zabrani ropstva još od 1416 (u Španjolskoj od 1542, u Engleskoj od 1569). Pod zastavom zaštitnika sv. Vlaha, uz geslo Libertas, dio je dubrovačkoga plemstva nakon Napoleonova ukinuća Republike 1808. odlučio ne stupati u bračne veze kako im se potomstvo ne bi rađalo »u ropstvu«.

Hrvatsko plemstvo, nastalo od starih narodnih rodova (plemena), neovisno o državnom položaju Hrvatske povremeno stječe moć koja nadilazi i kraljevsku. Tako Pavao I. Bribirski (1273–1312) u dinastičkom sukobu oko hrvatsko-ugarskoga nasljedstva na kraljevsku vlast umjesto dinastije Arpadovića postavlja Anžuvince (Karlo I. Robert, 1301–42), dok on sam, s titulom »ban Hrvata i gospodar Bosne«, vlada kao »neokrunjeni kralj Hrvatski« od Save do Jadrana, uključujući i Bosnu. Taj je plemićki rod, posebno u kasnijem odvjetku Zrinskih, uz goleme posjede u Hrvatskoj i Ugarskoj, dao i glasovite ratnike (Nikola Šubić Zrinski, branitelj Sigeta), ali i opasne suparnike apsolutizmu austrijskoga cara Leopolda I. Godine 1671. Petar Zrinski s Franom Krstom Frankapanom, odvjetkom druge najmoćnije hrvatske plemićke obitelji, biva osuđen zbog urote na smrt, te su obojica pogubljena u Bečkom Novom Mjestu. Uz konfiskaciju imovine, tako su uništene dvije najmoćnije hrvatske plemićke obitelji.

Državni status Hrvatske kao posebne kraljevine unutar Habsburške Monarhije postaje osobito bitan u pitanju mogućega nasljeđivanja habsburške krune ženskom linijom. Kako Karlo VI. nije imao sina, Hrvatski sabor izglasao je 1712. Pragmatičku sankciju, te je njegovu kćerku Mariju Tereziju prihvatio za hrvatsku kraljicu i utro joj put do prijestolja, isprva uz protivljenje Ugarskoga sabora. U doba Marije Terezije Hrvatska se kao kraljevina na jugoistočnom rubu Monarhije našla u državi koja se protezala sve do Belgije. Ne bi se moglo reći da su Hrvatska i Belgija tada postale značajnije povezane (osim heraldički), ali hrvatski zastupnici u današnjem Europskom parlamentu u Bruxellesu mogu se podsjetiti da se u zajednici s Belgijom (i mnogim drugim zemljama) ne nalaze prvi put.

Ambivalentan odnos Hrvatskoga i Ugarskoga sabora kao tijela državne vlasti u dvjema kraljevinama te njihov zajednički odnos prema Beču kao stvarnomu središtu državne vlasti postupno se pomiče prema sve većoj ulozi zajedničkoga sabora, u kojem ugarska strana ima većinu. Ipak, na zajedničkom saboru hrvatski predstavnici mogu odbiti odluke koje se tiču Hrvatske, a njihove prijedloge vezane uz Hrvatsku može odbiti samo kralj. Još 1790. na zasjedanju zajedničkoga sabora u Budimu hrvatska delegacija odbija prijedlog zakona o uvođenju mađarskoga jezika u Hrvatsku poznatom izjavom: Regnum regno non praescribit leges (Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone).

Napoleonova konstrukcija Europe uzela je u obzir posebnost njezina »ilirskoga« jugoistoka, od Trsta do Boke kotorske. Ilirske provincije (1809–13), sa sjedištem u Ljubljani, obuhvaćale su, uza slovenske, većinu hrvatskih zemalja (južno od Save do jadranske obale), a i većinu stanovništva činili su Hrvati. Kao francuska upravna tvorevina, s posebnim ovlastima maršala Marmonta, ta jedinica nije imala status države, ali nije bila ni integralni dio Francuskoga Carstva. Premda kratkotrajna, Napoleonova »Ilirija« začela je modernizaciju hrvatskih zemalja, od cestovne infrastrukture do školstva na hrvatskom (»ilirskom«) jeziku, kao i prvih novina na hrvatskom jeziku (Kraljski Dalmatin, Zadar, 1806–10). Francuski će modernizacijski utjecaj ubrzo doći do izražaja i u ilirskom pokretu, poznatijem pod imenom hrvatski narodni preporod.

Hrvatska u složenim državnim zajednicama, kao ni druge europske zemlje u sličnom položaju, samostalno nije mogla biti čimbenik međunarodnih odnosa, unutar više ili manje centraliziranih država kojima je bila sastavnica, od Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, Habsburške Monarhije, Austro-Ugarske do dviju Jugoslavija (unitarne kraljevine i socijalističke federacije). Ipak, u sve je te zajednice Hrvatska u načelu stupala »dobrovoljno«, odlukama Hrvatskoga sabora (plemstva, staleža ili narodnih zastupnika) na temelju priznanja hrvatskoga državnog prava, osim u slučaju formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, tj. poslije Kraljevine Jugoslavije.

»Hrvatsko državno pravo« sintagma je s posebnim značenjem u političkoj svijesti Hrvatske. Premda je Hrvatska od doba narodnih vladara, koje završava 1102, kroz više od 900 godina, izuzevši Dubrovačku Republiku, bila u sastavu višenacionalnih državnih zajednica, bilo kao kraljevina, banovina ili republika, hrvatsko državno pravo uvijek se uzimalo kao temeljno pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje, tj. na vlastitu državu, što ne znači da se ono moglo i ostvariti, kao što se nije moglo ni osporiti.

Nakon raspada Austro-Ugarske i formiranja na njezinu južnoslavenskom prostoru najprije Države Slovenaca, Hrvata i Srba (još uvijek odlukom Sabora, 1918), formiranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevine Jugoslavije) izvela je srpska vlada suprotno Krfskoj deklaraciji (1917), tj. dogovoru srpske vlade s vodećim političarima iz prijašnjih austrougarskih zemalja (Jugoslavenski odbor). Ustavotvorna skupština izglasala je običnom (nekvalificiranom) većinom prisutnih zastupnika unitarni Vidovdanski ustav (1921), uz apstinenciju hrvatskih zastupnika, kao i zastupnika ljevice. Od tada se u Jugoslaviji, uz ostala neriješena pitanja, kontinuirano javlja posebno krizno »hrvatsko pitanje«.

Atentat na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini (1928), od posljedica kojega je umro vođa Hrvatske seljačke stranke (HSS) Stjepan Radić, posebno je zaoštrio nacionalne odnose u zemlji. Prvi put na međunarodnoj sceni organizirano se javlja i hrvatska militantna nacionalistička politička emigracija (ustaše), koja djeluje na rušenju Jugoslavije, pa i terorističkim sredstvima (sudjeluje u atentatu na kralja Aleksandra I. Karađorđevića u Marseilleu 1934). S druge strane u zemlji sve snažnije djeluje ilegalna, ali međunarodno povezana komunistička oporba, koja je posebno jaka u Zagrebu i Hrvatskoj; i njezina je namjera rušenje Kraljevine, ali i uspostavljanje »federativne republike ravnopravnih naroda« revolucionarnim sredstvima, ponajprije po uzoru na sovjetsku Rusiju.

Monarhistička Jugoslavija i demokracija nisu mogle zajedno; ta Jugoslavija nikad nije imala ni demokratski donesen ustav. Najprije uz pomoć paradržavnih terorističkih skupina (u Hrvatskoj Orjuna; u Srbiji četnici), zatim uvođenjem osobne diktature 1929, sa zabranom političkih stranaka te uz policijski teror i ubojstva »republikanaca«, kralj Aleksandar donio je 1931. Oktroirani ustav. U tom kontekstu, uz duboku državnu krizu uoči izbijanja II. svjetskog rata, dogovorom vodećih hrvatskih i dijela srpskih političara postignut je Sporazum Cvetković–Maček, kojim je uspostavljena Banovina Hrvatska kao autonomna teritorijalna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije, na čelu s banom i Saborom. Time je zakratko, tek uredbom kraljevskoga namjesništva, priznat određen stupanj hrvatskoga suvereniteta, bez njegova punoga ustavnog definiranja, a i bez međunarodnoga (vanjskopolitičkoga) te sigurnosnoga i obrambenoga subjektiviteta Hrvatske.

Nasuprot ustaškomu pokretu u Hrvatskoj, savezniku sila Osovine u II. svjetskom ratu, koji se s formiranjem Nezavisne Države Hrvatske, uz prepuštanje velikih dijelova današnje Hrvatske okupatorskim silama te uz terorističku vlast održavanu zločinima širokih razmjera, posve kompromitirao u narodu, komunisti na čelu s Hrvatom Josipom Brozom Titom poveli su masovni antifašistički ustanak, ujedno »narodnu revoluciju«. Preuzevši inicijativu u ratu i ovladavši većim dijelom Hrvatske, komunisti (u suradnji s dijelom Hrvatske seljačke stranke te Srpskim klubom vijećnika) formiraju i najviša predstavnička tijela »narodne vlasti«.

Antifašistički pokret u Hrvatskoj jedan je od najsnažnijih partizanskih pokreta u okupiranoj Europi. Unutar njega formira se i Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), koje u lipnju 1943. preuzima ingerencije Hrvatskoga sabora te se na svojem trećem zasjedanju (Topusko, u svibnju 1944) proglašava vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom i najvišim tijelom državne vlasti u Hrvatskoj; tada se prihvaća i odluka o stvaranju Demokratske Federativne Jugoslavije s Federalnom Državom Hrvatskom kao jednom od budućih jugoslavenskih republika.

U Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji (FNRJ, 1945–63) Hrvatska je jedna od republika s utvrđenim granicama, proširena i na područja s većinskim hrvatskim stanovništvom (Istra, Rijeka, Zadar i otoci) koja su za monarhističke Jugoslavije pripadala Italiji ili su joj pripojena pod fašističkom okupacijom. Premda su jugoslavenske republike u načelu definirane kao države s pravom na samoodređenje, stvarna je vlast ne samo centralistička nego i ideološki rigidno komunistička. Neposredno u poraću zabranjuje se djelatnost povijesno i politički najznačajnije Hrvatske seljačke stranke, a mnogi njezini članovi, također antifašisti, bivaju sudski progonjeni i osuđivani na teške zatvorske kazne. Tako dolazi i do novoga vala političke emigracije, u kojoj su se našli i demokratski političari, ali i ostatci nacionalističkih »poraženih snaga«.

Socijalistička Jugoslavija kroz 50 godina svojega postojanja (1963–91. pod nazivom Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, SFRJ) znatno je mijenjala politička obilježja vlasti, ali uvijek pod strogim nadzorom Komunističke partije (Saveza komunista) s naglašenim osobnim autoritetom (ili kultom) maršala Tita. Uz relativnu demokratizaciju sredinom 1960-ih te nakon masovnoga demokratskog pokreta u Hrvatskoj, koji je isticao zahtjeve za veću autonomnost Hrvatske (Hrvatsko proljeće, 1971), ali i obračuna s njegovim političkim nositeljima (1972), Ustav iz 1974. ipak je proširio prava republika kao država. Međutim, majorizacija u odlučivanju zadržana je preko većinskog odlučivanja u Saveznom vijeću te u institutu zajedničkog odlučivanja skupštinskih domova. Određen prostor dan je i međunarodnoj aktivnosti republika, pa tako Hrvatska (i Slovenija), s pojedinim talijanskim, mađarskim, austrijskim i njemačkim zemljama, postaje utemeljiteljica regionalne Radne zajednice Alpe–Jadran (1978).

Uloga Saveza komunista Hrvatske temeljila se na »jedinstvu Saveza komunista Jugoslavije« kao cjeline. To jedinstvo bilo je presudno i za očuvanje Jugoslavije kao države. Premda utemeljena na isprva izrazito prosovjetskoj komunističkoj ideologiji, kasniji izlazak Jugoslavije iz sovjetskoga bloka (1948), povezivanje sa Zapadom od ranih 1950-ih (uključujući i vojnu pomoć SAD-a) te složenost unutrašnjih nacionalnih odnosa nalagali su traženje drukčijih političkih rješenja i unutar Saveza komunista; neka od tih rješenja išla su smjerom demokratizacije (uvođenje »samoupravnoga socijalizma«) i decentralizacije (prava republika te zadržavanje dijela dobiti od gospodarstva i lokalnih zajednica). Međutim, ta su rješenja uvijek nailazila na sukobe između »dogmatskih« (centralističkih) i »demokratskih« (federalističkih) snaga, te su ostajala polovična. Kulminacija toga sukoba zbila se na 14. kongresu Saveza komunista Jugoslavije u Beogradu (siječanj, 1990), kad u sukobu sa srpskim rukovodstvom, najprije slovenska, a zatim i hrvatska delegacija napuštaju kongres. Time je došlo do otvorenoga sloma jedinstva Saveza komunista te je otvoreno i pitanje raspada Jugoslavije kao državne zajednice.

Suvremena Republika Hrvatska svoju je državnu samostalnost ostvarila u nametnutom ratu. Za razliku od sloma drugih socijalističkih višenacionalnih država (Čehoslovačke, većim dijelom i SSSR-a), premda s ustavnim pravom republika na »samoodređenje do odcjepljenja«, ostvarivanje hrvatske državne neovisnosti nije bilo omogućeno mirnim putem, pa i unatoč izraženoj volji naroda (94,17%) na referendumu u svibnju 1991. Militantne secesionističke srpske skupine u Hrvatskoj te političko vodstvo Srbije s Jugoslavenskom narodnom armijom, potpomognutom ekstremističkim paravojnim (četničkim) skupinama iz Srbije, započinju otvorenu agresiju na Hrvatsku. Nakon uspješne obrane u Domovinskom ratu (1991–95), s oslobađanjem okupiranih područja, te mirne reintegracije manjih preostalih područja (1998), Hrvatska napokon ostvaruje punu državnu samostalnost u granicama kakve je imala unutar Jugoslavije kao republika. Do prvih međunarodnih priznanja došlo je još tijekom Domovinskoga rata, prvi je bio Island u prosincu 1991, od drugih međunarodno priznatih europskih zemalja Hrvatska je priznata do konca siječnja 1992, a 22. svibnja 1992. postala je i članicom Ujedinjenih naroda.