Dogodilo se na današnji dan, 5. kolovoza...

Legendarni škotski odmetnik, nacionalni junak i vođa Škota u Ratovima za škotsku nezavisnost William Wallace, 1305. godine zarobljen je od strane svojih ljutih protivnika Engleza. Kao drugi sin Sir Malcolma Wallacea od Elderlsliea blizu Paisleya, u neposrednoj blizini Glasgowa, William Wallace rodio se 1270. O njegovu životu prije 1296. zna se vrlo malo, ali nakon toga je spletom događaja izbačen na pozornicu povijesti na kojoj se pretvorio u škotsko oličenje otpora engleskim osvajačima. Ne bi li se osvetio svojem daljnjem rođaku, engleskom kralju Edwardu I. Plantagenetu, kojeg su nazivali i 'uništavač Škota', Wallace je svoju prvu pobjedu nad Englezima odnio 1296. teško porazivši stotinjak engleskih vojnika u bitci kod brežuljka Londoun Hill u Ayrshireu. Godinu dana poslije pogubio je Sira Williama de Hazelrigga, od strane Engleza nametnutog šerifa od Lanarka, osvetivši mu se tako za ubojstvo svoje žene Marion. U rujnu iste godine engleska se vojska sukobila s Wallaceom i njegovim pristašama kod mosta pokraj Stirlinga. Veliki broj Engleza prešao je most, a na drugoj su ih strani Škoti okružili i odrezali od njihove glavnine. Glasoviti Robert The Bruce Wallacea je u prvoj polovici 1298. proglasio vitezom i dao mu titulu 'čuvara Škotske', no samo nekoliko mjeseci poslije, vojska engleskog kralja Edwarda porazila je Škote kod Falkirka. Wallace se nakon tog poraza odrekao titule zaštitnika te počeo skrivati i putovati Europom u potrazi za saveznicima u borbi protiv Engleza jer su političke prilike u ono vrijeme bile takve da su mnogi škotski velikaši bili spremni prijeći na Edwardovu stranu, a kad se Wallace 1305. napokon vratio u Škotsku, to se i dogodilo jer su ga upravo oni izdali. Englezi su Wallacea uhvatili u okolici Glasgowa, poslali u London i osudili kao veleizdajnika, mučili, objesili, a zatim i rasčetvorili u londonskom Smithfieldu odakle su dijelove njegovog tijela poslali u četiri engleska grada i izvjesili kao 'upozorenja'.

Na prostoru od Vezirca do Petrovaradina 1716. godine odigrala se jedna od odlučujućih bitaka tijekom austrijsko-turskog rata 1716. - 1718. Austrijska vojska s oko 76.000 ljudi pod vodstvom Eugena Savojskog, porazila je veliku tursku vojsku od oko 120.000 ljudi predvođenu velikim vezirom Damad Ali-pašom. U nastojanju da izmjeni odluke Karlovačkog i Požarevačkog mira, Turska je pokrenula vojni pohod na Austriju. Princ Eugen Savojski zbog toga je došao je s 42.000 pješaka i 23.000 konjanika u Futog 1716. U Petrovaradinskoj tvrđavi već se bilo smješteno oko 8.000 vojnika. Krajem lipnja veliki vezir Damad Ali-paša prešao je Savu sa svojom velikom vojskom. Opkolivši Petrovaradin turska vojske je započela bombardiranje i kopanje rovova prema tvrđavi. S druge strane tijkom noći između 4. i 5. kolovoza, Eugen je prebacio svoje trupe na srijemsku stranu i u rano jutro napao tursku vojsku postigavši potpuno iznenađenje. Nakon manjih problema s janjičarskim trupama austrijanci su se regrupirali i ponovo napali, a dio Eugenove vojske dobio je i otvoren put k brdu na kojem se nalazio vezirov šator koji je iz njega promatrao bitku. Udarom desnog krila i rezervnih trupa austrijske vojske turska linija obrane počela je pucati. Konjica koja je trebala da pomoći janjičarima napustila je bojište, a među turskim vojnicima je nastala panika koja se prenjela i na zapovjedništvo. Bitka je do 11 sati bila gotova. Turska vojska se u paničnom bijegu povlačila prema Beogradu, a i sam veliki vezir je poginuo no nije sa sigurnošću poznato kako jer postoje dvije priče. Jedna kaže da je vidjevši bezizlaznu situaciju sjeo na konja i s grupom najodanijih boraca uletio u srce bitke gde je pogođen puščanim zrnom, dok je prema drugoj izvršio samoubojstvo. Beživotno tijelo velikog vezira prenijeto je u beogradsku tvrđavu gdje je sahranjen. Sjajna ofenzivna taktika Eugena Savojskog i dobro zapovjedništvo njegovih generala rješilo je bitku s dvostruko brojčano nadmoćnijim neprijateljem za četiri sata. Austrijski gobici su iznosili 2.212 poginulih i 2.358 ranjenih, od čega 206 oficira. Gubici među turkom vojskom su procijenjeni na između 6 i 30 tisuća vojnika, a Austijanci su zaplijenili i ogromnu količinu ratnog materijala koja je procijenjena na 2.5 milijuna guldena. Velika bitka je ostavila tragove i na današnje lokacije koji se isčitavaju iz toponima okolnih brda: Vezirac, Alibegovac, Puckaroš, Zanoš, Karagač i Tatarsko brdo. Nakon bitke kod Petrovaradina Eugen je u narednoj godini osvojio Temišvar i Beograd čime su stečeni povoljni uvjeti za sklapanje mira u Požarevcu kojim je Austrija dobila Banat i sjeverni dio Srbije.

Oslobođenje Knina dogodilo se drugoga dana Oluje, vojno-redarstvene akcije koja je započela 4. kolovoza 1995. godine s ciljem oslobađanja okupiranih teritorija. Nakon prvomajskog Bljeska u Slavoniji, došao je red i na ostale okupirane dijelove Hrvatske osim Istočne Slavonije.

Drugog dana operacije u 5 sati ujutro počelo je oslobađanje Knina, a zadaću su preuzele 4. i 7. gardijska brigada. Zauzimanjem Grahova u BiH još prije početka "Oluje"hrvatske su snage izbile na prilaze Kninu i presjekle jedinu komunikaciju koja iz Knina preko Drvara vodi prema Banjoj Luci. Time su snage 7. korpusa krajinske vojske došle u poluokruženje. Umjesto intervencije na tom najkritičnijem smjeru, gdje je bilo neposredno ugroženo političko središte "RSK", snage "krajinske" vojske, jačine korpusa specijalnih snaga te nekoliko brigada, oklopnih i topničkih sastava iz 15. ličkog i 39. banijskog korpusa, sudjeluju u napadu na Bihać na koji su 19. srpnja krenule jake snage bosanskih Srba s namjerom da ovladaju i tom enklavom u kojoj se u okruženju još od 1992. godine nalazilo 200 tisuća ljudi.

Kad su uz pomoć hrvatskih bespilotnih letjelica, koje su navodile topničku vatru 20. topničkog divizijuna HV-a, 5. kolovoza u jutarnjim satima uništeni topnički položaji srpske vojske na poligonu Crvena zemlja kod Knina, s kojih su se branili prilazi Kninu, označio je definitivni početak kraja srpske vojske.

Već u podne postavljena je zastava, a na kninskoj se tvrđavi okupio politički vrh Hrvatske, što je jasno dalo do znanja da će Oluja završiti oslobađanjem svih dijelova Hrvatske koje su kontrolirale snage tzv. Republike Srpske Krajine, osim istočne Slavonije.

Francuski književnik Guy de Maupassant, autor zbirke priča Večeri u Medanu i novele Dunda koji spadaju u klasične primjere naturalističkog stila, te brojnih drugih djela među kojima valja spomenuti zbirke Kuća Tellier i Lovačke pripovijesti, a koji se smatra jednim od začetnika stila 'kratke priče', rođen je u Chateau de Miromesnilu kraj Dieppea 1850. godine.

Hrvatski violinist, skladatelj i dirigent Stjepan Šulek, član radijskog orkestra, klavirskog trija, prva violina u zagrebačkom kvartetu, sjajan poznavatelj instrumentacije, vrstan polifoničar i majstor velikih glazbenih formi čiji najvažniji dio opusa čini osam simfonija, četiri klasična koncerta za orkestar, deset instrumentalnih koncertra, opere Koriolan i Oluja, kantata Zadnji Adam te pet gudački kvarteta Moje djetinjstvo, rođen je u Zagrebu 1914. godine.

Američki pokusni pilot, astronaut i sveučilišni profesor Neil Armstrong, koji je ostao zapamćen po rečenici 'Ovo je malen korak za čovjeka, ali ogroman skok za čovječanstvo', koju je izgovorio u trenutku spuštanja svoje, a ujedno i prve ljudske noge na Mjesec, rođen je u Wapakoneti u Ohiou 1930. godine.