650 godina pisanog spomena Franjevačkog samostana u Hercegovini

Velika je to i važna obljetnica za sav vjernički katolički puk neretvanskog kraja. Evo, što o tom piše povjesničarka Dijana Korać u članku „FRANJEVCI I NJIHOVI SAMOSTANI U HUMU“:

Nakon osnivanja bosanske franjevačke provincije, franjevci osnivaju svoje samostane. Budući da je Hum u to vrijeme bio pod vlašću bosanskoga bana, vjerojatno su franjevci pritom uzimali u obzir i Humsku zemlju. Samostani u Humu podizani su od sredine 14. do sredine 15. stoljeća, a osnovani su u Stonu, Novom, Imotskom, Mostaru i Ljubuškom. Ti su samostani znatno pridonijeli očuvanju katolicizma na tom prostoru.

Na područje Humske zemlje, dok nije došlo pod vlast bosanskoga bana, franjevci su dolazili iz samostana u hrvatskim primorskim krajevima (Dubrovnik, Split, Trogir, Zadar itd.). Važan trenutak za djelovanje franjevaca bio je osnutak Bosanske vikarije (1339./1340. godine). Bosanska je vikarija nosila to ime sve do 1517. godine, kada je dobila status provincije.

Prvi popis samostana Bosanske vikarije sastavljen je oko 1380. godine, a sačuvan je u djelu o životu sv. Franje, talijanskog pisca fra Bartolomeja iz Pize, koji navodi da je Bosanska vikarija obuhvaćala mnoge krajeve Ugarske i Hrvatske, daleko izvan granica Bosne, i da je imala 35 samostana razdijeljenih u 7 kustodija: Duvanjska, Grebenska, Bosanska, Usorska, Mačvanska, Bugarska (prostor oko Beograda) i Kovinska (prostor oko Smedereva). U Duvanjskoj se kustodiji navode samostani u Stonu, Novom, Imotskom, Cetini i Glamoču. Iz popisa Bosanske vikarije vidi se da su franjevci svojim djelovanjem pokrili cijeli bosansko-humski prostor, s izuzetkom istočnog dijela Humske zemlje. Najistočniji samostan bio je u Novom, a podignuti su i u Stonu, Konjicu, Mostaru, Ljubuškom i Imotskom.

U tekstu fra Bartola Pizanskog, koji govori o Duvanjskoj kustodiji, piše da je, uz tvrdi grad Novi na Neretvi, bosanski ban Stjepan II. Kotromanić, ili njegov nasljednik i sinovac Tvrtko I., podigao franjevački samostan oko 1350. godine kako bi se pobrinuo za katolike u Humskoj zemlji i suzbio »krivovjerje«. Novi je 1434. godine bio u rukama Pavla Jurjevića, a od 1444. do 1456. godine držao ga je herceg Stjepan.

Kada je 1471. godine pao Počitelj, Turci su zauzeli i Novi. Prilikom zauzimanja Novog vjerojatno je srušen i franjevački samostan.

U dubrovačkim se izvorima nalaze podaci o samostanu u Novom. U srpnju 1383. godine gvardijan samostana male braće castri Novi de Narento primio je 5 perpera iz oporučnog zapisa jednog Dubrovčanina za radove na crkvi. Time je potvrđeno gledište da se franjevački samostan Novi, iz popisa Bartola Pizanskog, nalazio kod grada Novog, na desnoj obali Neretve, u župi Luci. U testamentu Ruhe, žene Milogosta Stankovića, pisanom 7. rujna 1372., spominje se »frater Ziuchus ordinis minorum de monasterio de Norin«.