Dogodilo se na današnji dan, 31. srpnja...

Najstarija i najjača baskijska politička stranka Euzko Alderdi Jeltzalea (na baskijskom) ili Partido Nacionalista Vasco (na španjolskom), poznata kao EAJ-PNV, osnovana je 1895. godine. Euzko Alderdi Jeltzalea u doslovnom prijevodu znači 'Baskijska stranka prijatelja Boga i Starih zakona). Danas je EAJ-PNV najveća politička stranka u Baskijskoj autonomnoj zajednici, a svoj ogranak ima i u francuskom dijelu Baskije. Kao katoličku, konzervativnu stranku osnovao ju je Sabino de Arana y Goiri sa svrhom restauracije baskijske autonomije i samostalnosti, koja je postojala do 1513., te 'obrane' baskijskog naroda, a danas se opisuje kao demokratska, pluralistička i humanistička umjerena nacionalistička struja koja se zalaže za autonimiju Baskije. 1921. Aranin pokret podijelio se u dvije frakcije - umjerene autonomaše Comunión Nacionalista Vasca (Baskijska nacionalna zajednica) i radikalnije nezavisne Aberri (Domovina). Do novih podjela došlo je početkom Španjolskog građanskog rata kada je dio stranke zbog čvrstih katoličkih uvjerenja pristao uz Francove fašiste, no većina je ipak ušla u sastav Druge Španjolske Republike koja im je dala dugo očekivanu autonomiju. Za frankističke diktature Baskija je bila okupirana, autonomija je dovedena u pitanje, a težnje o samostalnosti kažnjavane su progonima Baska među kojima je bio i Jose Antonio Agirre, jedan od poslijeratnih vođa koji je doktrinu pokreta oblikovao kao kombinaciju 'nacionalizma i federalizma'. Do kraja pedesetih godina 20. stoljeća EAJ-PNV bila je glavna politička struktura unutar baskijske nacionalne zajednice no tada je dio članova, izražavajući neslaganje s umjerenom orijentacijom stranke, napustio EAJ. Disidenti su 1959. formirali pokret za oružanu borbu poznat kao ETA (Euskadi Ta Askatasuna - Baskijska domovina i sloboda) čiji je glavni cilj neovisnost Baskije. Ta paravojna organizacija je najaktivnija 'teroristička' organizacija u zapadnoj Europi. Odgovorna je za desetke bombaških napada i otmica, a najpoznatija žrtva je španjolski premijer Luis Carrero Blanco. Ideološki ETA pored baskijskog nacionalizma zagovara marksizam, zbog čega je izrazito nepopularna među imućnijim baskijiskim slojem, a to je zasigurno i jedan od uzroka svrstavanja među terorističke skupine od strane zapadnog svijeta, poglavito SAD-a koji je skloniji podupirati desni nacionalizam što je nebrojeno puta dokazao svojim postupcima, najviše u Južnoj Americi. Ciljevi ETA-e u većini slučajeva su objekti represivnog državnog aparata: policija, sudovi i španjolska vojska. Ipak, neki napadi su primjeri klasičnog terorizma, kao bombaški napad u Barceloni u kojem je pogunula 21 osoba no, tu je svoju akciju iz 1987. ETA i sama proglasila velikom pogreškom. ETA tradicionalno koristi pozive Službi za pomoć na cesti kako bi upozorila na napade da bi se izbjegle civilne žrtve. Organizacija je trajni prekid vatre proglasila 24. ožujka 2006. no nakon što su mirovni pregovori sa španjolskim vlastima propali objavljeno je kako prekid neprijateljstava više ne vrijedi te su nastavljene oružano-terorističke akcije koje traju i danas.

Po direktnoj naredbi Adolfa Hitlera, zapovjednik njemačkog Luftwaffea, otac zloglasnog Gestapa i Hitlerov dogovoreni nasljednik Hermann Wilhelm Göring 1941. godine naredio je generalu SS-a Reinhardu Heydrichu da mu 'u što kraćem vremenu dostavi generalni plan za konačno rješenje židovskog pitanja, čime je započelo planiranje i provedba holokausta. Ubrzo nakon preuzimanja vlasti u Njemačkoj, nacisti su započeli ostvarivanje jednog od svojih najvažnijih programskih ciljeva - iskorijeniti svaki utjecaj Židova u njemačkoj politici, ekonomiji i kulturi. Antižidovska kampanja pokrenuta je preko radija i novina, a u svim školama i na fakultetima uvedeno je pseudoznastveno 'učenje o rasama' kao obavezni predmet, a donesen je niz antižidovskih propisa, koji kulminiraju proglašenjem Nürnberških zakona (Zakon o građanima Carstva i Zakon o zaštiti njemačke krvi i njemačke časti) 15. rujna 1935. Otpor tim mjerama postojao je u mnogim zemljama koje su nacisti osvojili no u istočnim zemljama, gdje je nacistički okupacijski režim bio mnogo stroži (Slaveni su smatrani inferiornom rasom, pogodnom samo za roblje), takva vrsta organiziranog i masovnog otpora nije bila moguća. Uspjeh vojnog pohoda na SSSR potakao je naciste na odluku, da se umjesto ranije planirane deportacije na istok provede 'konačno rješenje židovsko pitanja', tj. fizička likvidacija svih Židova u Europi. Plan je na tajnoj konferenciji u Berlin-Wannseeu 20. siječnja 1942., (Konferencija u Wanseeu) izložio SS-Obergruppenführer Reinhard Heyndrich, šef Sigurnosne policije i Sigurnosne službe. Svim državnim službama bilo je naređeno, da sudjeluju u istrebljenju pod vodstvom SS-a. Određeno je da svi nesposobni za rad trebaju biti odmah ubijeni, a drugi odvedeni na prisilni rad pod minimalnim životnim uvjetima sve, dok ne umru od iscrpljenosti. Kao oblik masovnih likvidacija naređeno je ubijanje plinom i strijeljanje. Nakon Heyndrichove pogibije (u atentatu u Češkoj) provođenje plana preuzeo je Adolf Eichmann. Na temelju te odluke osnovani su posebni koncentracijski logori, logori smrti (za razliku od radnih logora, u kojima su zbog surovog postupka također umirali deseci tisuća). Ponajviše su osnovani na području okupirane Poljske: Auschwitz (Oswiencim), Birkenau (Brzezinka), Treblinka, Mauthausen, Majdanek, Sobibor, Izbica i drugi. Kada je sovjetska vojska tijekom 1944., zaposjela Poljsku, likvidacije su nastavljene u logorima na njemačkom tlu: Dachau, Berge-Belsen i Buchenwald. Holokaust je s vremenom počeo crpiti velike logističke resurse Reicha i tako posredno utjecati na situaciju na bojnom polju. To je, prema nekim ocjenama, bio jedan od razloga zašto zapadni saveznici i SSSR, iako su raspolagali podacima o tome što se događa, nisu uložili bitne napore u cilju zaustavljanja Holokausta, koji se nastavio sve do samog kraja rata, odnosno sloma nacističke Njemačke i politike 'konačnog rješenja' odgovorne za smrt između 4.5 i 5.5 milijuna ljudi.

Jedna od najpoznatijih fotografija igre svjetla i sjene u Sunčevom sustavu objavljena je 1976. godine. Radi se naravno o fotografiji 'lica na Marsu' koju je iz orbite iznad Zemljinog susjednog planeta snimila NASA-ina letjelica Viking 1 u sklopu 60 tisuća drugih fotografija Marsove površine. Nedugo nakon što je misija Viking započeta znanstvenici su u području Cydonia opazili sliku četvrtastog , par kilometara dugog, niskog brežuljka, odnosno zaravni koja je ličila na ljudsko lice. Oni su sliku proslijedili novinarima kao dobru šalu i primjer naše težnje da u geografskim oblicima prepoznajemo obrisedobro nam poznatih stvari iz našeg okruženja. Istraživači i novinari prepoznali su lice kao neobičnu stjenovitu formaciju nastalu erozijom i nisu od toga napravili veliku strku. Tri godine kasnije, dva znanstvenika, računalna stručnjaka, bez posebnog iskustva i poznavanja geologije Marsa, radeći po ugovoru za NASA-u, nabasali su na sliku pretražujući Vikingovu fotoarhivu. Eksperimentirali su s jednim programom za uvećavanje slika i zaključili da 'lice' nije nastalo prirodnim putem, a u njegovoj blizini su uočili i nekoliko piramida što je bilo dovoljno za izdavanje knjige i rađanje legende. Novinar i popularizator znanosti Richard Hoagland 1980. ponovo je otkrio slučaj lica na Marsu u nekoliko knjiga i brojnim radio i TV emisijama. On je u raštrkanim brežuljcima Cydonie vidio ostatke srušenih gradova i tvrđava koji su pozicionirani tako da označuju točku gdje je Sunce izlazilo za vrijeme marsovog solsticija prije pola milijuna godina (kada otprilike drži da je lice izgrađeno). Javnost se, razumljivo raspametila, a kada su u priču ubačeni i poznati Marsovi kanali 'ludilu' nije bilo kraja. Znanstvenike, koji su i sami možda zaista željeli svjedočiti najvećem otkriću u povijesti civilizacije, nitko nije slušao, a njihova obrazloženja bila su vrlo jasna i logična. Samo lice, koje na fotografiji s Vikinga zaista neodoljivo podsjeća na ljudsko lice, je popodnevna igra svjetla i sjene na brežuljku čudnog oblika, a ljudskosti pridonose i greške u prijenosu podataka koje su rezultirale crnim točkama na fotografiji (od kojih se jedna nalazi točno na mjestu gdje bi na licu trebala biti nosna šupljina). Navodne piramide također su lako objašnjiva pojava koju se nerijetko susreće i na Zemlji. Radi se o eolskim formacijama koje u suhim i pustinjskim područjima nastaju stotinama tisuća ili milijunima godina. Kraj legende o 'licu' označile su NASA-ine misije Mars Global Surveyor (1997-2006) i Mars Reconnaissance Orbiter (2006-), te Mars Express probe Europske svemirske agencije koje su s kamerama visoke rezolucije detaljno snimile područje Cydonie nakon čega je stvoren, za sve 'vjernike' vrlo razočaravajuć, 3D model lica na Marsu iz kojega se vidi kako se radi o suhom, golom brdu. Je li na brdu bilo promjena u 20 godina koliko je prošlo od misije Vikinga nitko ne može reći pa će argumentirani podaci o 'Marsovcima' morati pričekati ljudsku misiju na Mars ili još bolje, odluku planetarnih susjeda da nas pozovu na kavu.

Američki glumac Don Murray, nominiran za Oscara, a zapamćen po nastupima u filmovima Bus Stop, The Bachelor Party, Shake Hands with the Devil, Escape from East Berlin, Conquest of the Planet of the Apes, Scorpion, Made in Heaven, te brojnim serijama i manjim televizijskim filmovima, rođen je u Hollywoodu 1929. godine.

Američki glumac Ted Cassidy, punog imena Theodore Crawford Cassidy, zapamćen po svojoj iznimnoj visini čiji se zastrašujući izgled mogao vidjeti u serijama Star Trek i I Dream of Jeannie, ali koji je najpoznatiji ostao po ulozi Lurcha u seriji The Addams Family, a zamijećen i u filmovima i serijama Butch Cassidy and the Sundance Kid, Mackenna's Gold, Goin' Coconuts, The Last Remake of Beau Geste, Poor Pretty Eddie, Harry and Walter Go to New York, The Slams, The Limit i drugima, rođen je 1932. godine u Pittsburghu.

Britanska književnica Joanne Kathleen Rowling, najpoznatija kao autorica serije romana o Harryju Potteru koja je osvojila brojne književne nagrade, a u svijetu je prodana u više od 400 milijuna primjeraka, što je bio potpuno neočekivan uspjeh uzme li se u obzir da je u vrijeme dovršetka prve knjige životarila od socijalne pomoći i sama odgajala malenu kćer, rođena je u Chipping Sodburyju u Engleskoj 1965. godine.

Hrvatski glumac Vedran Mlikota, stalni član drame zagrebačkog HNK koji se još od studentskih dana može pohvaliti s nekoliko nagrada hrvatskog kazališnog glumišta, a koji je široj javnosti najpoznatiji po nastupima u TV serijama Naši i vaši, Naša mala klinika, Bibin svijet i Stipe u gostima, te filmovima Bogorodica, Da mi je biti morski pas, Oprosti za kung fu, Duga mračna noć, Gdje pingvini lete i drugima, rođen je 1969. godine u Zagvozdu.