1. prosinca 1918.: Stvaranje Jugoslavije – teror, ubojstva i progoni hrvatskih seljaka i radnika

Kroz cijelo svoje postojanja ta tvorevina je narodima koji su je sačinjavali donijela samo jad, krv i patnje, prije svega zbog izrazite srbijanske hegemonije i Srba koji su smatrali Jugoslaviju inačicom Velike Srbije, te su zbog toga ugnjetavali narode u toj zajednici. Osobita meta ugnjetavanja bili su Hrvati i Albanci, u obje Jugoslavije, nacionalno najsvjesniji narodi Jugoslavije koji su uvijek imali želju za velikim stupnjem autonomije ili samostalnosti.

Jugoslavija se održavala na krvi njezinih stanovnika, kako prva monarhistička, tako i druga komunistička. Raspad i prve i druge Jugoslavije bio je uvijek u krvi, tako da je ta nesretna tvorevina s pravom nazvana – krvava tamnica naroda.

Premda je Hrvatska svojevoljno ušla u asocijaciju sa ostalim južnoslavenskim narodima ubrzo je doživjela veliko razočaranje jer je većina srpske elite novu državu smatrala samo kao proširenu Srbiju ili u najmanju ruku strogo centraliziranu državu u kojoj nije bilo mjesta za naglašavanje nacionalnih identiteta.

Batinanje ljudi kao kazna pravosuđa ili čak samovoljno od strane države, a koje je odavno iz Hrvatske nestalo (još 1869. godine), obnovljeno je do tada nepoznatom i neviđenom žestinom u Jugoslaviji. Ta pojavnost nasilja, krvi i mučenja je očito bilo norma na Balkanu i Srbiji koja je 400 godina pripadala drugom – osmanskom – civilizacijskom krugu.

Zbog nastalih okolnosti u kojima se teror nije mogao dalje trpjeti, oglasio se i prvak Katoličke crkve u Hrvatskoj, nadbiskup zagrebački, dr. Antun Bauer (inače nesklon bilo kakvim miješanjima u politička pitanja). Godine 1935. godine, nadbiskup je u pratnji križevačkog vladike Dionizija Njaradija, otišao u Beograd, gdje je tadašnjem namjesniku, knezu Pavlu Karađorđeviću i ministru vojske generalu Peri Živkoviću, predao svoj Memorandum.

Bio je to popis koji je sadržavao oko 200 najnovijih i najtežih slučajeva zločina, što su ih nad Hrvatima počinili pripadnici vojske i žandarmerije diljem Kraljevine Jugoslavije. Veliki broj tih slučajeva bio je vezan za izbore koji su se održali početkom svibnja, i bili su praćeni nesmiljenim terorom i progonom hrvatskih seljaka i radništva, kako bi ih se spriječilo u izražavanju slobodne biračke volje. Najveći broj slučajeva bila su ničim izazvana ubojstva, a svaki je posebno obrađen, s navedenim vremenom i mjestom događaja, te imenima žrtava i počinitelja.

U tekstu Memoranduma dr. Bauer piše kako izvješćuje predstavnike državne vlasti o strahovitim patnjama kojima su izloženi njegovi vjernici, te da mora podići glas protiv mučenja i ubijanja. U uvodnom tekstu zapisao je i ovo:

Vodeća politička snaga u hrvatskom narodu, Hrvatska seljačka stranka bila je primorana konačno nešto poduzeti, te se u srpnju mjesecu 1935. godine, zbog sve jačeg terora i učestalih napada četnika na narod u Hrvatskoj formiraju ‘Hrvatska seljačka zaštita” – po selima, i ‘Hrvatska građanska zaštita‘ po gradovima. Naoružani drvenim toljagama, ljudi brane kućne pragove i svoje obitelji, te uskoro dolazi do lokalnih sukoba u kojima ginu i neki od četničkih ekstremista. Državni aparat i dalje angažira skupine agenata i terorista kojima je zadaća likvidacija viđenijih Hrvata za koje se drži da predstavljaju smetnju održanju srbijanske hegemonije, a antihrvatska promidžba dobija zastrašujuće razmjere, tako da se putem tiska otvoreno najavljuju akcije odmazde prema svima koji se ne slažu s politikom aktualnog režima, ili na bilo koji način djeluju protivno njegovim interesima.

Za vrijeme posjeta pisca i potpredsjednika francuskog Parlamenta Ernesta Pezeta Kraljevini Jugoslaviji (listopada 1935. godine), ovaj je posjetio i Zagreb i pritom na vlastito traženje primljen je u audijenciju kod nadbiskupa-koadjutora Alojzija Stepinca. Budući da je Pezet bio i izvjestitelj za Srednju i Istočnu Europu Komisije za vanjske poslove svoga Parlamenta, on se detaljno raspitivao za situaciju u državi, posebice sa stanovišta ljudskih prava i građanskih sloboda.

Na temelju bilješki koje je Francuz objavio kasnije u svojoj knjizi Jugoslavija u opasnosti?, dijelom se može rekonstruirati o čemu su razgovarali. Pezet, dakle, navodi, kako mu je tom prigodom Stepinac dao obiman pisani materijal koji je sadržavao podatke o aktima okrutnog nasilja nad narodom, protukatoličkim pritiscima, protupravnim državnim uredbama i zakonima. Govoreći kako je dovoljan i najmanji povod (primjerice, izražavanje nacionalnih osjećaja, makar i u najblažem obliku), pa da se poduzmu čini surovog nasilja prema običnim seljacima. Evo nekih navoda iz bilješki Pezeta:

„Manje je krvi proliveno za stotinu godina austrougraske vladavine nego za pet godina jugoslavenstva od srpskih žandara…“

„Za bilo što nađe se isprike i opravdanja za zlostavljanje. Prilikom jednog od zadnjih mojih pastirskih posjeta, dva su čovjeka ubijena u jednom metežu od žandara…“

„Nakon ‘Memoranduma’ Mons. Bauera upućenog Stojadinovićevoj vladi, grožnje su sve češće i vjernicima i svećenicima i biskupima. Nasilja su bezbrojna…“

„Dobra volja Stojadinovića i Korošca uzaludna je, jer ih vojska i žandarmerija ignorira. Šef sigurnosti priznao mi je 27. rujna: „Ja sam nemoćan pred žandarima…

„Ni jedan svećenik nije siguran za svoj život. Ne prođe dan, da po koji ne dođe i zatraži moju zaštitu…“

„(…) Za vrijeme Austrougarske bilo je dosta 700 žandara za svu Hrvatsku, a danas ih ima 6.000 ili 7.000. To se opravdava zbog utjecaja i djelovanja komunista: nemoguće je stanje danas u Hrvatskoj…“

„(…) Informirao sam princa Pavla o situaciji. On mi je odgovorio: ‘Imate pravo, ali nisam ja sam i praktično ne mogu ništa’…“

„Mi živimo u režimu, koji je protiv nas. Svuda su špijuni, svuda su doušnici. To je turski sistem, koji se nastavlja po srpskom režimu. Policija, žandarmerija država je u državi…“*

* M. Landercy, Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovački Selci 1989., str. 46/47.; istaknuo: Z.-P.