Hrvati su bili najvjerniji čuvari španjolskih kalifa
- Napisao/la VL
- Objavljeno u Povijesni kutak
- Ispis
- Pošalji e-mail
Od kada je Hrvat zauzeo zapadno primorje Balkanskog polutoka, dolazio je mnogo u doticaj sa susjednom Italijom, pače sve do danas uzdržala se je hrvatska naseobina u južnom kraju Italije. Ali, da se je Hrvat taknuo i Španjolske, te u onoj djedovini Cida na obalama Guadalaquivira štitio prijestolje tuđega gospodara: o tome, mislim, ne zna se u nas mnogo, pa zato ću da pripovijedam.
Malo poslije bitke kod Xeres de la Frontera, uslijed koje su Arapi prevladali Španijom, utemelji oko 750. posljednji Omejević Abderrahman I. samostalni kalifat u Cordobi. Tu na rijeci Guadalaquiviru razvijaše se bujni duh Arapa: znanje i umjetnost uspijevahu tako da se je Španija domalo pretvorila u europski raj.
Oko kalifa kordobskoga, koji se u krasnoj palači u Alkazaru nastanio, skupi se brojna kita umjetnika i umnika, te proslavi svoga gospodara divnim zgradama, uznositim pjesmama i učenim djelima. Cordoba postade drugim Bagdadom. No, sred te slave i moći strepio je kalif za svoj život.
Prirođenim azijatskim despotizmom tlačio je svoj narod, pa zato nije ni časak bio siguran od osvete podanika svojih. Pače, ni u svojoj palači ne bijaše silni kalif miran; svagdje nazrijevaše ubojiti mač nezadovoljnog Arapina. Zato bijaše potrebito, da si ustroji vjernu stražu koja će mu život čuvati i prijestolje štititi. Kao što su nekad rimski despoti u svoju tjelesnu stražu (pretorijance) vrstali bjeloputnu mladež germansku, jer se u svoje zemljake nisu pouzdavali, tako su i kordboski kalifi u svoju četu redali po izbor Hrvate.
Poznato je da su za Rimskoga carstva upravo pretorijanci osobitu moć stekli, te da su u rimskomu svijetu careve nametali i skidali. I hrvatska straža, isprva malena i neznatna, steče s vremenom toliku vlast da je njezin glavar koji put ravnao udesom kalifa, te vladao Španijom.
Ali kako su Hrvati u Španiju došli i kada? Hrvati su oduvijek imali veliku mornaricu, kako ratnu tako i trgovačku, te po dalekom moru u svijet putovali. Često bi se sukobili s neprijateljima, bilo Mlečaninom, bilo Arapinom. K tomu su i gusari naše primorje često plijenili. Za tih neprestanih borba s neprijateljima i s gusarima dopali su mnogi Hrvati sužanjstva. Po tadašnjem običaju prodavahu se ratni sužnjevi u roblje, i to za skupe novce.
Glavno tržište robova bijaše grad Aleksandrija, a najbezdušniji trgovci Mlečani. Kad je dakle treći kalif u Cordobi po imenu Hamek I. (796. - 822.) prvi uzeo stalnu tjelesnu stražu ustrojavati, nije mu drugo trebalo nego da si što više robova u Aleksandriji kupi. I zaista, on ustroji stražu od 5000 momaka, sve samih robova, među kojima je osim Afrikanaca bilo do 2000 pravih Hrvata. Hrvatsku četu odijeli on od drugih, te im dade zasebnoga vođu. Ta je tjelesna straža obitavala u kasarnama kraj kraljevske palače Alkazara, te ju čuvala, i poput redovite vojske plaću dobivala.
Budući da Hrvati nisu znali arapski govoriti, nazivali su ih Arapi Nijemci. No upravo radi toga bijahu kalifu osobito u volji, jer se nisu mogli sporazumjet ni rotiti s urođenicima. Tako postade, oko g. 800., “hrvatska straža” u Španiji. Moć i upliv hrvatske straže bijaše u prvi kraj malen, no već prvi kalifi pomogoše joj do ugleda.
