Dogodilo se na današnji dan, 21. srpnja...

Nakon turskog poraza u četverogodišnjem ratu, između Austrije, Mletačke Republike i Osmanskog carstva 1718. godine sklopljen je Požarevački mir. Od 1714. do 1716. Turci su uspješno vodili ratove protiv Venecije u Grčkoj i na Kreti. Venecija, napadnuta u Grčkoj i Dalmaciji od Turaka koji su htjeli osvetiti poraz u prošlome ratu, stupila je u savez s Austrijom, pa je carska vojska započela s vojnim operacijama u Srijemu pod zapovjedništvom Eugena Savojskog i na Banskoj krajini pod vodstvom Ivana Draškovića. Princ Eugen odnio je prvo sjajnu pobjedu kod Petrovaradina, a potom i kod Beograda, gdje se istaknuo i osobnim junaštvom. Nakon Draškovićevih uspjeha u porječju Sane i Vrbasa, te mletačkih u Dalmaciji, Turci su bili prisiljeni zatražiti mir. Za Austriju na čelu s Karlom III., Požarevački mir, koji je bio slika tadašnje vojne situacije u državi, bio je jedan od najvećih uspjeha - pod vlasti Habsburga našli su se sjeverna Bosna, Srbija, ostatak Srijema, Banat s Temišvarom i Vlaška do Alute. Dvije godine kasnije, zahvaljujući uspješnim pregovorima sa Španjolskom, Austrija je u zamjenu za Sardiniju dobila Siciliju, pa je tada njezin opseg bio najveći u povijesti, od Belgije na Atlantiku do Alute u Vlaškoj, te od Šleske do Sicilije. Sporazumom je i Imotska krajina, koju su Turci kontrolirali 224 godine, ponovno dobila Imotski i onakvu granicu posjeda kakvu Dalmacija prema Bosni i Hercegovini ima danas. No, kako je Karlo bio posljednji muški potomak habsburške dinastije, nastojao je osigurati svojoj kćeri Mariji Tereziji nasljedstvo na prijestolju. To je uredio kućnim statutom obitelji Habsburgovaca iz 1713. (Pragmatička sankcija). Važno je istaknuti kako su inicijativu za nju pokrenuli hrvatski staleži svojim zakonskim člankom iz 1712. U borbi za njeno priznanje koja je trajala više od dvadeset godina oslabila je vojna snaga Carstva, pa je Karlo, poslije ponovnog rata, 1739. morao s Turcima sklopiti mir u Beogradu, koji ga je većim dijelom lišio osvojenih područja stečenih mirom u Požarevcu.

Gradnja željeznice od Moskve do Nahotke kod Vladivostoka, poznate 9.300 kilometara duge Transsibirske željeznice (skraćeno Transsib), dovršena je 1904. godine. Transsibirska željeznica je mreža željezničkih pruga kroz Euroazijski kontinent koja spaja europski dio Rusije, glavne industrijske regije i prijestolnicu sa središnjim i istočnim krajevima, te Mongolijom, Kinom i Japanskim morem. Duljina glavnog pravca od Moskve do Vladivostoka iznosi 9 288,2 km, prolazi kroz osam vremenskih zona i najduža je željeznička pruga na svijetu. Službena izgradnja Transsiba započela je 31. svibnja 1891. nedaleko Vladivostoka. Toj prigodi je prisustvovao i mladi carević Nikolaj Aleksandrovič, budući car Nikolaj II.. Izgradnja je zapravo počela i ranije, početkom ožujka 1891. kada je započela gradnja dionice između Miassa i Čeljabinska. Pruga je u cijelosti bila spojena već 3. studenog 1901. kada su se radnici sa zapadne strane susreli s radnicima s istoka, no službeno prometovanje vlakova na cijeloj dionici u to vrijeme još nije postojalo. Vlakovi su punom dionicom od Petrograda do tihooceanskih luka krenuti tek 1903. Zanimljivost je da je u to vrijeme željeznica bila prekinuta kod Bajkalskog jezera, a vagoni su se ukrcavali na posebne trajekte i njima prevozili na drugu stranu. Cjelovita pruga između Petrograda i Vladivostoka bez prekida puštena je u promet 1904. godine, a već sljedeće 1905., Transsibirska je pruga spojena s europskim prugama i samim time prvi puta u povijesti bilo je moguće željeznicom putovati od obala Atlantika do Tihog ocena. Pruga je podijeljena u tri glavna pravca. Glavnim pravcem se drži Transsibirska linija, koja prolazi od Moskve do Vladivostoka kroz Nižnji Novgorod, Omsk, Krasnojarsk i Irkutsk. Oko 30% cijelog ruskog izvoza prolazi ovim putem. Drugi pravac je Transmandžurska linija, koja se podudara s Transsibirskom sve do mjesta Tarskaya, oko 1000 km istočno od Bajkalskog jezera. Odavde pruga dalje nastavlja jugoistočno prema Kini i završava u Pekingu. Treći pravac je Transmongolska linija koja se podudara s Transsibirskom do grada Ulan Ude na istočnoj obali Bajkalskog jezera. Od Ulan Ude, pruga nastavlja dalje prema glavnom mongolskom gradu Ulan Batoru, a svoj put završava kao i Transmandžurska linija u Pekingu.

Američki Senat 1949. godine ratificirao je Sjevernoatlantski ugovor čime je i efektivno stvoren North Atlantic Treaty Organisation (NATO), odnosno poredak koji u njemu vlada danas. Osnova Sjevernoatlantskog saveza je međunarodni ugovor između država članica, kojih je u trenutku potpisivanja 4. travnja 1949., bilo dvanaest. Ugovor priznaje i podržava njihova pojedinačna prava, kao i njihove međunarodne obveze u skladu s Poveljom Ujedinjenih Naroda. Ugovor obvezuje svaku državu članicu da sudjeluje u rizicima i odgovornostima, uspostavlja sustav zajedničke obrane te zahtijeva od svake od njih da ne prihvaća nikakve međunarodne obveze koje bi mogle biti u suprotnosti s Ugovorom. Neposredno nakon okončanja Drugog svjetskog rata Europa se našla raspolovljena na dva ideološka bloka. I dok se Moskva do 1946. djelomično suzdržavala od otvorenog političkog djelovanja, u državama u kojima je imala utjecaj, tijekom 1947., a posebno 1948., postalo je jasno da se sovjetska vojska, ne samo nema namjeru povući, već krenuti i dalje. U ratom razrušenoj Europi nije bilo teško vidjeti širenje komunističke ideologije koje se moglo ostvariti na dva načina - spontanim revolucijama nezadovoljnog radništva pod vodstvom komunističkih partija, te jačanjem sovjetskog vojnog utjecaja u zemljama čije su vojske bile raspuštene ili uništene. Ovaj drugi, nasilniji način, posebno je brinuo zapadne sile s SAD-om na čelu. Sama politička kriza, tada ujedno i najveća od kraja II. Svjetskog rata, bila je Berlinska blokada koja je drastično ubrzala stvaranje NATO-a zamišljenog kao veliki obrambeni savez koji će Zapadnu Europu štititi od sovjetske najezde. Svojevrstan početak bio je Briselski sporazum kojem su 17. ožujka 1949. pristupile Belgija, Francuska, Luksemburg, Nizozemska i Velika Britanija s ciljem razvijanja zajedničkih sustava obrane i jačanje međusobnih veza kako bi se zajednički oduprle ideološkim, političkim i vojnim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti. Potpisnice Briselskog sporazuma pozvale su Dansku, Island, Italiju i Portugal da se uključe u taj proces, a nakon što je u Washingtonu dvanaest osnivačica potpisalo Sjevernoatlantski ugovor stvoren je originalni NATO. S vremenom je sve više zemalja pristupalo Savezu, no nakon raspada Varšavskog pakta NATO se našao pred novim izazovom - nedostatkom neprijatelja. Završetkom gotovo polustoljetnog neprijateljstva, neki su analitičari smatrali kako NATO više ne treba postojati te kako bi se troškovi ulaganja u naoružanje mogli znatno smanjiti što su mnoge članice i učinile. No uskoro je došlo do ponovne potrebe za Savezom kada je došlo do eskalacije etničkih sukoba, vrlo dobro poznatih na ovim prostorima, kao i početne uloge odnosno izostanka Saveza iz njih. Uz ratove na području bivše Jugoslavije došlo je do regionalnih sukoba na prostoru bivšeg SSSR-a što je također znatno poremetilo sliku o Europi kao prostoru mira i suradnje, a postojao je i strah od širenja tih sukoba te su članice NATO-a shvatile da je njihovo djelovanje kroz kolektivnu obranu i sigurnost u postkomunističkoj Europi i dalje potrebno. Danas se smanjila opasnost od konvencionalnih vojnih sukoba i masovne uporabe teško naoružanih postrojbi, ali pojavili su se novi izazovi koji sve članice stavljaju pred nove prijetnje koje su po naravi drukčije od onih iz doba Hladnog rata. Nove su zadaće NATO-a borba protiv novih prijetnji - terorizma, proizvodnje i proliferacije oružja za masovno uništenje, opasnosti koje prijete iz takozvanih neuspjelih ili slabih država te mora djelovati 'preventivno' kako bi se u budućnosti spriječile takve opasnosti. Posljednjih godina NATO uspostavlja načine borbe protiv suvremenih opasnosti koje ugrožavaju sigurnost i stabilnost, a u njih spadaju upravljanje krizom (crisis management), mirovne operacije za očuvanje i održavanjem mira (peacekeeping ipeace-support) i druge aktivnosti koje snage NATO-a drže raspoređenima diljem svijeta.

Hrvatski književnik i kazališni djelatnik Dimitrije Demeter, pjesnik, pripovjedač i dramski pisac te član Ilirskog pokreta zaslužan za razvitak novijega hrvatskoga kazališta, pisac brojnih pripovijetki, feljtona, književnih i kazališnih kritika, a najpoznatiji po drami Teuta, libretu za opere Ljubav i zloba te Porin, kao i ranoromantičkoj poemi Grobničko polje u kojoj posebno mjesto zauzima Pjesma Hrvata, osmeračka budnica danas najpoznatija po svom početnom stihu 'Prosto zrakom ptica leti', rođen je u Zagrebu 1811. godine.

Britanski novinar njemačkog porijekla Paul Julius von Reuter, pionir na području telegrafije i novinarstva, njemački barun, a kasnije naturalizirani i od kraljice prihvaćen britanski lord Saxe-Coburg-Gotha, te osnivač danas kanadske novinske, ranije informativno-finacijske agencije Reuters, rođen je 1815. godine u Kasselu.

Američki književnik Ernest Hemingway, dobitnik Nobelove i Pulitzerove nagrade, sudionik I. i II. svjetskog kao i Španjolskog građanskog rata, pisac osobitog stila koji je uvelike utjecao na američke kolege iz tog vremena, autor brojnih djela od kojih su najpoznatija The Garden of Eden, The Old Man and the Sea, For Whom the Bell Tolls, Green Hills of Africa, The Snows of Kilimanjaro, A Farewell to Arms i The Torrents of Spring, a čijih više od 3 tisuće rukopisa još uvijek nije objavljeno, rođen je u Oak Parku u Illinoisu 1899. godine.

Američki komičar i glumac Robin Williams, dobitnik brojnih filmskih nagrada između kojih i Oscara, zapamćen po ulogama u više od 80 filmova i serija od kojih su najpoznatiji naslovi The World According to Garp, Good Morning, Vietnam, The Adventures of Baron Munchausen, Dead Poets Society, Hook, Toys, Aladdin, FernGully: The Last Rainforest, Mrs. Doubtfire, Jumanji, The Birdcage, Good Will Hunting, Fathers' Day, A.I.: Artificial Intelligence, The Final Cut i Night At The Museum, rođen je 1951. godine u Chicagu.