Komunistički zločini na Bleiburgu i odgovornost Britanaca koji su izručili Hrvate partizanima

Naime, još desetak dana ranije, jedinice NDH i mnogi hrvatski civili počeli su povlačenje prema Sloveniji i Austriji u nadi da će se uspjeti predati britanskoj vojsci i izbjeći zarobljavanje od osvetnički raspoloženih partizana.

"Nakon mukotrpnog puta kroz Sloveniju i velikog broja usputnih bitaka uspjeli su se probiti preko austrijske granice i doći 14. svibnja na Bleiburško polje, gdje su se susreli s britanskom tenkovskom jedinicom 5. korpusa 8. armije. Britanci su im pokazali demarkacijsku crtu do koje smiju doći i koju ne smiju prijeći. Ujutro, 15. svibnja Britanci su obavijestili hrvatske delegate da će ih u 13 sati primiti predstavnik britanskog štaba. Sastanak je održan u starom dvorcu pokraj Bleiburga. Kao hrvatski poslanici došli su generali Ivo Herenčić i Vjekoslav Servatzy, te pukovnik Crljen. Britanski brigadir Patrick Scott hladno ih je primio i dao im na znanje da Britanci ne će prihvatiti Hrvate, te da je to sukladno naredbi britanskog feldmaršala Harolda Alexandera i uputama premijera Winstona Churchilla. Zatim je Scott primio partizanske predstavnike, suočio ih s hrvatskim delegatima i zamolio ih da im izdiktiraju uvjete predaje. Partizanski uvjeti bili su strogi – bezuvjetna predaja čitave vojske u roku od 1 sat i 20 minuta. Kad su hrvatski predstavnici htjeli pregovarati u uvjetima, barem da se produži rok za predaju, brigadir Scott ih je prekinuo i upozorio da će britanski tenkovi biti na raspolaganju partizanima. Hrvatska delegacija nakon toga se povukla i u kasnim poslijepodnevnim satima hrvatske su se jedinice predale partizanima", navodi internet portal narod.hr.

Partizanske akcije nad zarobljenicima koje su uslijedile, u obliku masovnih ubojstava i u obliku Križnih puteva, predstavljaju zločin kojemu se rijetko može naći ravan u novijoj europskoj povijesti.

Još uvijek danas, o tim događanjima, političke elite u Hrvata nastoje šutjeti i spriječiti otvaranje arhiva koje bi rasvijetlile ovo tamno vrijeme hrvatske povijesti. Bez obzira na nevjerojatnu veličinu tragedije i pronađene masovne grobnice s tisućama ubijenih ne samo vojnika, već i žena, djece, staraca, pa i malih beba na najsuroviji način – političari u Hrvata ne žele rasvijetliti ta događanja, osuditi zločince i dati javni pijetet žrtava micanjem imena zločinaca sa trgova i ulica, te davanjem imena trgova žrtvama.

Hrvatski puk čeka otvaranje arhiva, lustraciju, dostojne ukope i pijetet prema žrtvama, osude i i mena ubojica, otvaranje muzeja komunističkih zločinaca, ulaska tih tema u udžbenike škola i fakulteta, te u konačnici čeka – istinu.

Istina oslobađa, sve je drugo zavaravanje i zatvor.

Nadamo se da političke elite to imaju na umu i da znaju da je to želja i volja hrvatskog mučeničkog naroda i vapijućih žrtava Bleiburga i komunističkih zločina.