Zašto su Hrvati uvijek sluge?: Kletva kralja Zvonimira i danas se ostvaruje?

‘Kralj Zvonimir je opisan kao kralj koji je dobrima pomagao, a zle progonio. I za vrijeme dobrog kralja Zvonimira sva zemlja bila je vesela jer sve bijaše puno svakoga dobra, a gradovi bijahu puni srebra i zlata. I veliko bogatstvo bijaše za kralja Dmitra Zvonimira, kako u Primorju, tako i u Zagorju.

Ali, u to se vrijeme dogodi da car bizantski, s voljom Svetoga Oca pošalje pisma i poslanike moleći pomoć kralja Zvonimira kao draga brata i među kraljevima kršćanskim kralja poštovanoga. U prvom ga pismu prosiše neka sabere svu gospodu zemlje svoje i sve ljude od vrijednosti. Kada dobri i sveti kralj Zvonimir primi pisma od pape i cara, zapovjedi po cijelom kraljevstvu svome neka se vitezovi i baruni sakupe kod pet crkava na polju kod Kosova (u blizini Knina).

I kada dođe rečeni dan, Zvonimir im pročita molbu neka odluče da li će, zajedno s drugom gospodom kršćanskom, iz drugih zemalja u koje su poslana takva pisma, a s pomoću Božjom, poći osloboditi mjesta na kojima je sin Božji za ljubav našu i otkupljenje svijeta na križu muku trpio i krv prolio, gdje je predao duh Ocu i gdje je u grob bilo položeno preslavno tijelo njegovo. Ali, čuvši to, ‘nevjerni Hrvati’ počeše vikati na svetoga kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevjerni Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo svoga kralja i krv njegovu prolijevati.

I kralj, ležeći u krvi, izranjen, u velikim bolovima, prokleo je hrvatski narod rekavši: ‘Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi!’’.

Bila ovo legenda ili istina, činjenica je da smo kao narod uvijek kroz povijest, a ni danas nije ništa bolje, služili samo tuđim interesima, podložni najčešće izdajnicima hrvatskog naroda.

Također i nažalost, činjenica je da hrvatski narod iako od vijeka posvećen Bogu, često pada upravo na riječi, na psovkama i kletvama koje su duboko ukorijenjene u našu baštinu. I to više nego i jedan drugi narod na svijetu. I to je uistinu čudno, bolno i zastrašujuće. Jer kako je moguće da jedan katolički narod koji je toliko puta svjedočio upravo Gospinu zagovoru toliko proklinje i psuje Boga, Gospu i svece. Nije li to hrvatsko prokletstvo? Nije li upravo to ono što blokira blagoslove našem narodu? Razmislite. Kletvu nećemo prekinuti kletvom, nego blagoslovom!